RADNA TERAPIJA

RADNA TERAPIJA

Temeljna filozofija radne terapije govori o čovjeku kao aktivnom biću koji kroz svrsishovite aktivnosti ostvaruje interakciju s okolinom i njome manipulira

Smisao radne terapije

Prema definiciji Svjetske udruge radnih terapeuta iz 1982., radna terapija obuhvaća postupke u liječenju fizičkih i psihičkih stanja kroz specifične aktivnosti sa svrhom dosezanja njihove najviše razine, funkcije i neovisnosti u svim vidovima svakodnevnog života. Profesija radne terapije u obliku u kojem je danas poznajemo datira od 1917. Od toga doba, pa i u današnje vrijeme, razvija se u smislu temeljne filozofije struke. Filozofija profesije sustav je uvjerenja i vrijednosti koji međusobno dijele članovi profesije, što za radne terapeute uključuje vjerovanje u ljudsku prirodu, utjecaj društva i okoline, vrijednost i smisao radne terapije, te različiti odnosi između navedenih čimbenika. Uvjerenja koja su se još zadržala u praksi su:

• poimanje osobe kao fizičkoga, umnoga, emocionalnoga, duhovnoga i društvenog bića koje ima svoju prošlost, sadašnjost i budućnost, i koje funkcionira u fizičkom i socijalnom okružju
  
• vjerovanje u unutarnju motivaciju kao inicijalnu predispoziciju za djelovanje u okolini i uporabu vlasititih potencijala
  
• prepoznati potrebu svakog pojedinca za uravnoteženim okupacijama u životu, a radi ubrzanja napretka, davanja smisla životu, zadovoljavanja određenih potreba, uviđanja osobnih i prirođenih potencijala, prilagodbe na promjene i održavanje zdravlja
  
• prihvaćanje socijalne komponente pojedinca i velikog utjecaja što ga okolina ostavlja na nas, u smislu formiranja nas kao osoba
  
• viđenje pojma zdravlja kao subjektivnog doživljaja, subjektivne ocjene osjećaja dobrobiti, koje rezultira iz mogućnosti da se u životu postigne i održi ravnoteža
  
• vjerovanje u sposobnost ljudi i njihovu svojevrsnu odgovornost da pronađu zdrav način prilagodbe na promjene kroz ono čime se bave
  
• prihvaćanje uloge radnog terapeuta koja se sastoji u pomaganju ljudima u njihovim okupacijama kako bi povratili smisao i ravnotežu u životu
  
• vjerovanje u okupaciju kao centralnog koncepta profesije i uporabu aktivnosti kao glavnog medija za djelovanje.
  

Svjetska zdravstvena organizacija opisuje odnos između bolesti i aktivnosti na sljedeći način: "Funkcioniranje pojedinca na određenim područjima je interakcija ili složen odnos između stupnja zdravlja i okolnih čimbenika (npr. okolina i čimbenici osobnosti)".

U svojim radovima radni terapeut iz Australije Wilcock argumentira gore navedeni odnos između okupacije i zdravlja uvjerenjem da su ljudi okupacijska bića koja imaju središnji živčani sustav kako bi mogli analizirati, organizirati, razumjeti, prosuđivati, planirati, djelovati, oblikovati i izvoditi okupacije. Iz toga, dakle, slijedi da su okupacije urođena ljudska ponašanja koja u sebi obuhvaćaju sve čime se čovjek bavi, imajući na umu biološko funkcioniranje organizma i socijalno okružje. Ljudi su se razvili u okupacijska bića i kroz tu okupaciju se prilagođavamo ili u određenim slučajevima udaljavamo od našega fizičkoga, socijalnoga i kulturnog okružja. Wilcock dalje govori da postoje dvije razvojne funkcije okupacije - preživljavanje i zdravlje. Kroz okupacije zadovoljavamo primarne potrebe za preživljavanjem (voda, hrana, sigurnost, toplina, zaklon). Zdravlje, koje se smatra prirodnim stanjem osobe, također se ostvaruje kroz okupacije, najprije da se zadovolje primarne potrebe, a potom da se održe u ravnoteži fizičke, psihičke i socijalne sposobnosti.

Zdravlje može biti pozitivno iskustvo, pozitivan osjećaj dobrobiti, a ne samo izostanak bolesti. Wilcock opisuje mentalno zdravlje kao stanje u kojemu ljudi mogu biti kreativni i kroz istraživanje mogu iskusiti sve ljudske emocije, prilagoditi se na odgovarajući način i bez teškoća zadovoljiti životne potrebe.
Tri čimbenika okupacije koji mogu uzrokovati prekid zdravlja, odnosno bolest, su okupacijska neravnoteža, deprivacija i otuđenje. Okupacijska neravnoteža je neravnoteža aktivnosti, produktivnosti i odmora, što dalje rezultira gubitkom ravnoteže unutar komponenti same osobe (senzorno-motoričke, kognitivne i psihosocijalne), te gubitkom ravnoteže između osobe i njezine okoline. Okupacijska deprivacija nastaje kada vanjske okolnosti sprječavaju pojedinca da svoje potencijale iskoristi do maksimuma, što vodi do neravnoteže koja može rezultirati prekidom normalna funkcioniranja. Okupacijsko otuđenje nastaje kada se osoba bavi aktivnostima koje nisu u skladu s njezinim željama i mogućnostima, što rezultira frustracijom, dosadom, nezadovoljstvom i stresom.

Kad se osoba nađe u novoj situaciji, pokušat će se nositi s njome uz pomoć vještina koje posjeduje, a ako to ne bude dovoljno, nastojat će naučiti i razviti nove učinkovite vještine. Međutim, ako situacija i dalje bude izvan njegove kontrole, iskusit će krizu.

Za održavanje ravnoteže vrlo je važna brzina odvijanja promjene - ako se promjena odvija prebrzo, znači da pojedinac nije stigao usvojiti nove vještine, poremećena je prilagodba, što može rezultirati disfunkcijom. Stupanj i brzina promjene koju pojedinac može podnijeti bez gubitka ravnoteže, bez zapadanja u krizu ovisi o unutarnjim čimbenicima (npr. sposobnost brzog učenja i svladavanja novih vještina) i vanjskim čimbenicima (npr. količina podrške koju pruža socijalno okružje).

Ne samo da vjerujemo kako se zdravlje može definirati kao sposobnost funkcioniranja, sposobnost obavljanja aktivnosti, nego i to da nas ono što radimo i čime se bavimo može učiniti zdravim ili bolesnim. Radni terapeuti smatraju da je okupacija najviša razina čovjekova funkcioniranja, odnosno da razvija i integrira čovjekove tjelesne, misaone i duhovne potencijale kroz proces izvođenja aktivnosti. Aktivnost u čovjeku kreira određene funkcionalne zahtjeve koji uzrokuju neuroplastične promjene i organizaciju te nas stoga i okupacija definira u fizičkom, mentalnom, socijalnom i duhovnom smislu.
Jedinstvenost radne terapije jest u uvjerenju da je izvođenje okupacija središnje djelovanje za održavanje zdravlja i osjećaja dobrobiti, te osjećaja kvalitete života. Iz navedenog proizlazi činjenica da prilikom obolijevanja od psihičke bolesti osoba više nije u mogućnosti provoditi aktivnosti svakodnevnog života (aktivnosti samozbrinjavanja, produktivnosti i slobodnog vremena). Uz primarnu bolest vezuje se i suočavanje s hospitalizacijom što dalje vodi u krizu, pa radni terapeut ima veliku ulogu u promociji neovisnosti osobe i povratku sposobnosti izvođenja aktivnosti svakodnevnog života.

Ciljane aktivnosti u individualnom i holističkom pristupu

Glavno je sredstvo djelovanja radnog terapeuta primjena aktivnosti kako bi se postigli željeni ciljevi terapije, sukladno klijentovim potrebama. Naravno, aktivnosti moraju biti pažljivo isplanirane u dogovoru s klijentom jer izvođenje aktivnosti zahtijeva klijentov pristanak, kao i njegovu motivaciju. Kako bi aktivnosti imale terapeutsko začenje, moraju biti usmjerene k prevenciji daljnjeg onesposobljenja i poboljšanju kvalitete života, moraju biti prilagođene dobi klijenta te reflektirati klijentove životne uloge i zadatke. Također, one za njega moraju sadržavati smisao, svrhu i vrijednost.
Vrijednost aktivnosti uključuje proces izvođenja i njezin konačan produkt, pa se aktivnost i njezina vrijednost mogu promatrati s više gledišta:

• kao sredstvo za učenje, razvoj vještina, osjećaj sposobnosti
  
• pomoću kojega organiziramo vrijeme
  
• koje nam omogućuje produktivnost, pruža osjećaj korisnosti i kreativnosti
  
• koje nam omogućuje izražavanje i istraživanje osjećaja
  
• kao sredstvo stimulacije i aktivacije
  
• za socijalnu interakciju i komunikaciju.
  

Primjerice, depresivni bolesnik je potišten, ima manjak energije, interesa i volje, ima jak osjećaj krivnje i samooptuživanja, pati od manjka koncentracije, sna i apetita, često ima suicidalna razmišljanja i/ili pokušaje. Ostali znaci i simptomi su promjene razine aktivnosti, promjene kognitivnih sposobnosti, govora i vegetativnih funkcija (san, apetit, seksualna aktivnost). Ti poremećaji gotovo uvijek uzrokuju znatna oštećenja socijalnih funkcija. Naime, u slučaju da radni terapeut ima u terapiji grupu klijenata s navedenom dijagnozom, to ne znači da će sve osobe ispoljavati sve simptome kliničke slike jednakim intenzitetom, niti će pojedine aktivnosti za sve klijente imati jednako terapijsko djelovanje.

Zbog gore navedenoga, radni terapeuti svoje djelovanje ne temelje ponajprije na dijagnozi klijenta i primjeni medicinskog modela, ali s obzirom na to da rade unutar medicinskog modela, njihova je uloga analizirati odnos između zdravlja i bolesti te ocijeniti kako on utječe na klijentovu okupaciju. Psihičke bolesti često su rezultat kombinacije biološke, psihološke i socijalne komponente osobe. Stoga radni terapeut mora ispitati kliničku prezentaciju bolesti iz biopsihosocijalne perspektive.

Za radnog terapeuta od izričite je važnosti i poznavanje djelovanja i nuspojava lijekova kako bi mogao realno procijeniti klijenta, odnosno kako bi bio svjestan da određeno ponašanje klijenta može biti uzrokovano djelovanjem lijekova, a ne bolesti kao takve. Prilikom procjene radni terapeut ima pravo koristiti se bilješkama o klijentu prikupljenim od članova tima, a radnoterapijska procjena će sadržavati:

• razlog hospitalizacije
  
• klijentovo mentalno stanje
  
• potrebe klijenta koje je zabilježio tim
  
• potrebe zabilježene od samog klijenta
  
• teorijski okvir i model prikladan za rad s klijentom (u psihijatriji najčešće korišteni modeli su model humane okupacije i model prilagodbe kroz okupaciju).
  

Modeli radne terapije

Modeli radne terapije osiguravaju pristupe u praktičnom djelovanju u radu s klijentom. Modeli radnom terapeutu pružaju objašnjenje, a u nekim slučajevima i predviđanje do kojih promjena može doći. U radu s klijentima s psihičkim bolestima radni terapeuti se prilikom procjene koriste metodama koje uključuju:

• kratke, redovite kontakte s klijentom
  
• radnoterapijsko promatranje
  
• intervju
  
• izvođenje i analizu aktivnosti
  
• standardizirane i nestandardizirane testove (npr. Canadian occupational performance measure, Mini mental status examination, skala ponašanja, test za procjenu rizika...)
  
• specifične procjene (npr. procjena izvođenja aktivnosti kuhanja, što pripada u područje samozbrinjavanja).
  

Radni terapeut kroz procjenu će prikupiti informacije o učinku psihopatologije na klijentovo funkcioniranje, kognitivnim teškoćama, klijentovoj svakodnevnici, aktivnostima samozbrinjavanja, produktivnosti i slobodnom vremenu, klijentovim željama i očekivanjima o ishodu terapije, mogućnostima za postizanje ciljeva, klijentovim "jakim i slabim točkama" te o utjecaju okoline klijenta na njegovo okupacijsko izvođenje. U dogovoru s klijentom određuju se kratkoročni i dugoročni ciljevi intervencije, pri čemu je velik naglasak na klijent-orijentiranom pristupu kroz čiju će primjenu radni terapeut uspostaviti kvalitetan odnos s klijentom radi kvalitetne terapije, smanjujući tako simptome psihičkog poremećaja, a povećavajući samostalno funkcioniranje klijenta u aktivnostima svakodnevnog života promjenom ponašanja klijenta i/ili promjenom elemenata okoline.
Adams je sa suradnicima napravio jezgrovit prikaz procesa životnih promjena i model koji omogućuje određivanje faze u kojoj se trenutačno nalazi pojedinac. Tako je moguće analizirati i identificirati potencijalne ciljeve i po potrebi pokrenuti potrebne izvore.

Moss i Danish&Danish opisali su brojne psihološke pristupe za unaprjeđenje vještine podnošenja promjena i razvili opsežan sustav učenja vještina svakodnevnog života. Uloga radnog terapeuta je pomoći klijentu da postavi ciljeve koji su njemu ostvarivi i koji se mogu kao takvi razviti u određene vještine.
Radnoterapijska intervencija ima čvrsto uporište unutar zajednice u kojoj preventivni pristup radnog terapueta pomaže u rješavanju problema klijenta. Riječ je o pristupu koji je orijentiran na rješavanje problema. Tijekom radnoterapijske intervencije radni terapeut ne razmatra niti rješava probleme iz prošlosti nego je, naprotiv, orijentiran prema budućnosti klijenta u cilju poboljšanja kvalitete svakodnevnog života.

Cilj je intervencije razvijanje klijentovih potencijala na najvišu moguću razinu, povećanje kvalitete života i osjećaja dobrobiti te povećanje zadovoljstva prilikom obavljanja aktivnosti svakodnevnog života. Ishod intervencije trebao bi biti osposobljavanje klijenta za izvođenje okupacija koje će mu omogućiti da održi fizičko i psihičko zdravlje. U svrhu ostvarivanja gore navedenoga, od velike je važnosti dobra komunikacija i interakcija između članova tima. Naravno, svatko ima zadatak da svoje terapijske postupke valjano argumentira i svatko ima pravo na poštovanje i priznanje od ostalih članova tima. Na taj način među članovima će se razviti zdrav odnos kao i motivirajuća i stimulirajuća atmosfera, kako za osoblje tako za klijenta, jer svi mi imamo zajednički cilj, a to je pružiti kvalitetnu terapiju i pomoći klijentu.

"Čovjek uči kako kvalitetno organizirati svoje vrijeme i čini isto kroz provedbu aktivnosti."
(Meyer, 1922.)

Autori: Tanja Bakoška, studentica 3. godine studija radne terapije pri Visokoj zdravstvenoj školi u Zagrebu dr. sc. Dubravka Šimunović, pročelnica Katedre za radnu terapiju pri Visokoj zdravstvenoj školi u Zagrebu Izvor: www.vasezdravlje.com

Radna terapija i mentalno zdravlje

U Republici Hrvatskoj intenzivno se provode obilježavanja Svjetskog dana mentalnog zdravlja (10. listopada). Jedan od ciljeva je senzibilizirati javnost o mentalnom zdravlju i duševnim bolestima sa svrhom promoviranja svijesti o važnosti mentalnog i psihosocijalnog zdravlja.

Organizacija mentalne skrbi u svijetu

Iskustva vladine politike Velike Britanije u posljednjih nekoliko godina pozivaju na nove pristupe zdravstvenoj i socijalnoj skrbi. Osobito je naglašena potreba za pružanjem „besprijekorne skrbi“ kroz cijelu ljestvicu zdravstvenih i socijalnih ustroja i unutar medicine rada. Program pristupa skrbi (PPS) je temelj ustanova mentalnog zdravlja. On pretpostavlja multidisciplinarni tim koji radi na principu "pristupa podređenog potrebama". Naime, ustanove za mentalno zdravlje se okreću potrebama društvene zajednice. Članovi tima usko surađuju s korisnicima usluga i njihovim skrbnicima u planiranju i redovno nadgledanju skrbi

Radno terapijski pristup podređen potrebama pojedinca

"Pristup podređen potrebama", za razliku od "pristupa podređenim stavovima profesije" ili "pristupa podređenog zahtjevima ustanove", je pristup koji zahtjeva da se problemi ili potrebe neke osobe prepoznaju i imenuju u uskoj suradnji sa samom osobom. Potom, moguća rješenja se preispituju i prihvaćaju.

U sve većem omjeru radna terapija se prakticira i razvija u skladu s "timskim radom". "Tim" se sastoji od raznih stručnjaka zajedno s korisnikom usluge i njegovim/njezinim članovima obitelji ili skrbnicima. To je promjenjiva kategorija koja zavisi od konteksta, okolnosti i potreba vezanih za određenu osobu. Izazov leži u prilagodbi zasebne uloge i zadaće istodobno prakticirajući zajednički rad i učenje novih vještina.

Prikaz pristupa podređenog potrebama

Četiri primjera takvog pristupa prikazani su u sljedećim pitanjima koje je postavio zdravstveni tim:

1.Adama muče glasovi koji mu govore da je "loš". Što bi ih moglo utišati? Može li mu se pomoći da živi s njima? Hoće li lijekovi ili psihoterapija pomoći? Što bi on više želio?

2. Nakon što je otpušten nakon dugog boravka u bolnici, Ivan se osjeća usamljenim, izoliranim i dosađuje se bez prijatelja i smislenih aktivnosti. Prijeti mu povratak bolesti. Što bi mu moglo omogućiti veću društvenu angažiranost? Da li bi bio zainteresiran da se pridruži nekoj grupi ili da se bavi nekim zabavnim hobijem?

3. Maja se želi prestati samoozljeđivati rezanjem. Da li bi više željela individualnu terapiju ili da radi s drugim mladim ženama koje se samoozljeđuju?

4. Hrvoje skrbi za svoju majku koja je tjelesno krhka i u ranom stadiju senilnosti. Majka živi s Hrvojem, pošto je odbila odlazak u starački dom. Kakvu praktičnu i emocionalnu pomoć treba Hrvoje da bi se nosio s tom situacijom?

Zajedno sa ostalima članovima tima, doprinos radnog terapeuta puno je manje čvrsto definiran i jasan. Općenito govoreći, radni terapeuti se nalaze u timovima koji prakticiraju unutar uobičajenog sustava pružanje skrbi ili pak u timovima koji imaju diskretnu, odvojenu, specijalističku profesionalnu bazu. U oba slučaja, nužno je dogovoriti aktivnu razinu jedinstvenog doprinosa.

Mentalno zdravlje i timski rad

Još od početka devedesetih godina, u svijetu se skrb o mentalnom zdravlju izuzetno okrenula prema društvenoj zajednici. Timovi u sklopu društvene zajednice razvijali su se prema različitim modelima skrbi, uključujući pružanje skrbi (koje se ponekad naziva i "vođenje slučajeva") i sustave kojima upravlja jedna ključna osoba (koordinator skrbi), koji su zamišljeni s ciljem pružanja maksimalne skrbi za korisnike usluga.

Potreba za integracijom zdravstvene i socijalne skrbi je samo pojačala ovaj trend. U svijetu postoje Udruga za skrb/Primarna Udruga za skrb (u Wallesu se nazivaju Lokalne grupe za skrb) koje projektiraju i pružaju, uz pomoć financiranja kroz zajedničke budžete, specifične projekte skrbi (Zakon o nacionalnoj zdravstvenoj zaštiti i isto tako Zakon o socijalnoj skrbi iz 2001). Multiprofesionalna suradnja je u središtu plana rada.

Navedeni trend znači da se radni terapeuti mogu naći u situaciji da djeluju kao provoditelji skrbi koristeći znanje općeg pristupa mentalnoj medicini, kao što je npr. testiranje psihičkog stanja, istraživanje potreba, medicinski pregled, savjetodavna služba, redovni razgovori sa savjetovanjem, treninzi kontrole mentalne napetosti i drugo.

U nekim drugim situacijama definirani su kao stručni savjetnici, da bi pružili usluge usko vezane za struku radne terapije (izvršavanje detaljne analize funkcionalnosti i radne sposobnosti).

U stvarnosti, većina terapeuta, osobito oni koji rade u društvenim zajednicama, prisiljeni su obavljati neke poslove opće prakse. Pitanje koje je i nadalje u centru rasprave je sljedeće: koja je idealna ravnoteža između uloga prakticiranja opće medicine i specijalista? Izazov je u tome da se pruže izrazito stručne usluge unutar općeg sustava pružanja skrbi. Pitanja su također oko stručnog obrazovanja i kako, bez dodatne obuke, neki "opći" zadaci mogu biti izvan dosega stručne sposobnosti . U sve većoj mjeri, stvaraju se novi modeli pristupa obrazovanju (npr. obučavanje pri radu i učenje na daljinu - ovdje se misli prvenstveno na obrazovanje putem internetskih tečajeva, dopisne škole i sl.) i pristupi razvoju stručnih vještina (npr. tečajevi o općoj mentalnoj medicini).

Razgraničenje uloga u timu za mentalnu skrb

Alternativni način rada unutar tima, često korišten u tradicionalnijim bolničkim okružjima, uključuje spajanje stručnih doprinosa. Ovdje tim kao cjelina cilja da ponudi holističke pakete intervencija ili usluga. Različiti članovi tima su fokusirani na različite potrebe individualnog korisnika usluga, koristeći svoje specifično stručno znanje i vještine prema potrebi. Uobičajeni uzorak toga je kada medicinske sestre preuzimaju akutnu (trenutno potrebnu) skrb, dok se radni terapeuti fokusiraju na dugoročne ciljeve vezane za radnu sposobnost i otpust. U točno određenom primjeru to može značiti da kada pacijent ima nasilni ispad, liječnik može odlučiti koje je sredstvo za smirenje prikladno, medicinska sestra će odlučiti kako najbolje obuzdati i kontrolirati ponašanje, dok radni terapeut može imenovati aktivnost (prihvatljive/neprihvatljive) kao uzrok ispada, što ujedno može imati smirujući učinak.

Naravno, stvarnost nikada nije tako jednostavna i jasna. Podijeljenost uloga još traži daljnje razgraničenje i uspostavu stručnih granica. Medicinske sestre i drugi zdravstveni djelatnici mogu prisustvovati aktivnostima dnevnog života ili koristiti aktivnosti tijekom tretmana (npr. odjelne grupne aktivnosti). Ipak, takve intervencije ne predstavljaju glavni fokus njihove struke. Radni terapeuti preferiraju rad i smislenu aktivnost, dok drugi ne.
Činjenica da uloge često trebaju biti predmet dogovora unutar članova tima dovodi do elementa suparništva ili sukoba između članova (Finlay,2000). Jedna stručna grupa može smatrati da nije dovoljno cijenjena kao neka druga ili da je njezina uloga nasilno preuzeta od strane druge. Kao rezultat, stručnjaci često postaju teritorijalno ograničeni i zauzimaju obrambeni stav u vezi svoje uloge. Dodatno se može desiti, kako je zapazio Hyde (2002), da se ponašanja članova tima mogu odraziti na psihološke probleme koje imaju korisnici usluga. Sukobi unutar osoblja mogu imati obrambenu svrhu i proisteći iz nesvjesno uzrokovanih dinamika grupe.

Važno je poštivati sljedeće četiri činjenice:

· - Pružanje usluge treba biti vođeno potrebama, a ne fokusirano na stručne poglede
· - Radni terapeuti daju svoj poseban doprinos promovirajući "rad za zdravlje"
· - Kada se drugi članovi tima fokusiraju ili koriste "aktivnosti", radni terapeut se ne bi trebao osjećati ugroženo
· - Trebamo ostati usredotočeni na ključno pitanje: da li korisnik usluge misli da je "dobro prošao" kada misli na način na koji tim djeluje?

Vrijedno je zapamtiti prilike koje nam pruža timski rad u svakom svom obliku. Zasigurno je bolje koristiti mnoštvo različitih pogleda, znanja i vještina različitih članova tima umjesto biti ograničen na sposobnosti jednog usamljenog medicinskog djelatnika.
Tim je također i glavni izvor potpore i učenja. Izazov leži u tome kako najbolje djelovati kao tim da bi se osigurala učinkovita i pravilno provedena usluga pristupa prilagođenog potrebama.

Psihosocijalna radna terapija

Iako su radni terapeuti relativno ujedinjeni u svom fokusu na "rad za zdravlje", način kako se to provodi u praktičnom radu, varira. U nekim uvjetima prakticiraju se uskostručne vještine u većoj mjeri, dok u drugim koriste se više vještine opće mentalne prakse.
Istraživanja koja pokrivaju trenutna djelovanja mentalne medicine sugeriraju da postoje dvije različite grupe radnih terapeuta. Jedna grupa- koja uglavnom radi u specijaliziranim ustanovama ili bolničkom okružju- učestvuje u nečemu što se može opisati kao tradicionalne rehabilitacijske aktivnosti. Ti terapeuti sprovode opsežne procjene radne sposobnosti. Glavnina rada su im aktivnosti dnevnog življenja koje uključuju pacijente/klijente u grupnom radu i drugim načinima liječenja kroz aktivnost. Druga grupa (u posljednje vrijeme sve brojnija) obično se može pronaći u širokoj lepezi raznih društvenih ustanova (od dnevnih boravaka do domova građana). Ovdje terapeuti prihvaćaju više opće uloge i djeluju kroz širi spektar intervencija koje su potrebne korisnicima usluga ustanova za skrb. Okružje djelovanja umnogome definira ulogu radnog terapeuta, što zasigurno i u našim uvjetima treba biti jedan od primjera dobre prakse.

Izvor: PlivaZdravlje.hr (prof. dr. sc. Dubravka Šimunović, 12.10.2007.)

Radna terapija i duhovnost

Bolest i zdravlje potrebno je promatrati u kontekstu cjelokupne ličnosti jer samo ovakvim integralnim pristupom pacijentu, zdravstveni djelatnici mogu dobiti potpuni uvid u poteškoće osobe. Bolest je signal za preispitivanje sebe, životne filozofije, stavova prema ljudima i samome sebi.

Duhovnost poveznica zdravlja i blagostanja

Posljednjih godina 20. stoljeća Međunarodno udruženje radnih terapeuta povećalo je javne diskusije o učincima duhovnosti na zdravlje i blagostanje pojedinca. Rasprave su uključivale smjernice po kojima radni terapeut može ili bi trebao otkriti i uključiti tijekom intervencije duhovnu komponentu pri cjelovitom zbrinjavanju (Barnum 1996).

U prosincu 1996.godine donesen je izvještaj o nužnosti sagledavanja duhovnih vještina tijekom zdravstvene skrbi za pojedinca, sagledavajući duhovnost kao bitan element postizanja veće kvalitete zbrinjavanja (Castle 1996.). Iste godine održana je Nacionalna konferencija o duhovnoj brizi u Derby-u na kojoj su prisustvovali osim radnih terapeuta i ostali zdravstveni djelatnici kako bi definirali značaj duhovnosti kao poveznicu zdravlja i blagostanja (Roberts and Hume, 1996, 1994, p.89) koja se u osnovnim napucima implementirana u Nacionalnu radnu terapiju (Guidelines for client-centered practice -Canadian association of Occupational Therapists (CAOT 1991.).

Utjecaj religioznosti na tijek terapije

Bolest i zdravlje potrebno je promatrati u kontekstu cjelokupne ličnosti jer samo ovakvim integralnim pristupom pacijentu zdravstveni djelatnici mogu dobiti potpuni uvid u poteškoće osobe. Religija je od samog početka imala prosvjetiteljsku ulogu i veliki utjecaj na pučanstvo. U svojim radovima (Moro 2002) često ističe da je bolest signal za preispitivanje sebe, životne filozofije, stavova prema Bogu ljudima i samome sebi. Oduvijek su mnogi ljudi kroz religijske obrede i mistična iskustva pokušali pobijediti bolest i iznova uspostaviti tjelesnu i duševnu ravnotežu i sklad u potrazi za najvećim bogatstvom: zdravljem (Jakovljević i Nikić 2002).

Holistički pristup u zbrinjavanju pacijenata može koristiti molitvu za pozitivan utjecaj na pacijentovo prevladavanje anksioznosti vezanu uz bolest (Lo 2003). Čovjek je po svojoj naravi religiozno biće budući da je religioznost po sebi otvorenost za apsolutne vrijednosti. Religioznost je dakle dispozicija koja se kasnije aktivira i pretvara u osobnu vjeru.

Upravo zbog tih različitosti svatko će na drugačiji način postići ravnotežu na područjima koja se pred njega postavljaju i koja treba savladati.

Radni terapeut teži razumijevanju i prihvaćanju pacijentovih vrijednost kako bi razvio usku terapeutsku vezu, istražio motivaciju i konačno angažirao pacijenta u terapijsku aktivnost. Smjernice radne terapije usmjeravaju radnog terapeuta tijekom procjene u tematiku patnje, krivnje, oproštenja, radosti, osamljenosti i unutarnjeg mira. Duhovne potrebe koje nisu zadovoljene često se manifestiraju kao duhovna tjeskoba prema Bogu i drugima, pitanjima o značenju života i patnje i dubokom životu potištenosti (Harisson i Borna 1993).

Istraživanje duhovne komponente u radnoj terapiji

Istraživanje koja su se u početku provodila na temu duhovnosti prihvaćena su među radnim terapeutima kao početna točka za istraživanje duhovne komponente u radnoj terapiji. Cilj istraživanja bio je razjasniti duhovnosti i duhovne potrebe pacijenata. Provedena su istraživanja kroz koja su radni terapeuti saznali o osobnim vjerovanjima pacijenata u pogledu duhovnosti, nužnosti razumijevanja duhovnih potreba pacijenta, i ulozi radnog terapeuta u definiranju duhovne komponente.

Sudionici istraživanja bili su kršćani (radni terapeuti) iz tri različite kršćanske denominacije.

Istraživanje se provodilo kroz intervju s pacijentima s naglaskom na duhovnoj komponenti (takva vrsta intervjua provodila se s pacijentima koji su unaprijed prihvatili istraživanje). Pouzdanost i povjerljivost bile su maksimalno zagarantirane uz čuvanje zapisa informacija na audio materijalima. Istraživanjem su obuhvatili pacijente s malignim neoplazma, koji su iskazivali potrebu da netko sjedne kraj njih i govori im o duhovnosti.

Na osnovi rezultata zaključeno je da su pacijenti imali potrebu:

• za poštovanjem,
  
• potrebu da se zna da je netko od zdravstvenih djelatnika slobodan i voljan slušati ,
  
• potrebu za razumijevanjem vlastitih uvjerenja,
  
• pravo na dostojanstvo i izbor,
  
• potrebu za osjećajnošću od strane zdravstvenog osoblja, i potrebu za privatnošću.
  

Iz navedenog se moglo zaključiti da takvi aspekti mogu biti zajednički i kršćanima i humanistima s obzirom na načela stilova vjerovanja i pružanja potpore.

Duhovnost - srž terapijske interakcije

Perspektiva radne terapije stavlja naglasak na okupaciju, dok duhovnost predstavlja srž u svim interakcijama osobe, okoline i okupacije. Duhovnost prebiva u osobi, oblikuje ju okolina te daje značenje okupacijama. Vjerovati ne znači odreći se razuma, volje i osjećaja, ne znači biti pasivan, ponižen i osiromašiti svoje biće.

Filozofija radne terapije naglašava nužnost sagledavanja vjeroispovijesti u kontekstu činjenica s kojima se moramo suočiti. Uvjerenja radnih terapeuta usmjerena su na prihvaćanje stavova pojedinca o vjeroispovijesti , bilo da osoba daje svoje povjerenje Bogu i/ili ljudima. Čovjek se teško može opredijeliti u jednom trenutku, potrebno se neprestano opredjeljivati i odlučivati. Zato su vjera i vjeroispovijed životni stavovi stalnog opredjeljivanja.

Duhovnost se može otkrivati kroz djelovanje pojedinca, kroz njegova uvjerenja i poglede na život. Za neke je duhovnost religijska vizija, za druge je ona manje jasna, a prisutna je samo kao osjećaj koji ima smisla ili značenje. Iz razloga što su ljudi duhovna bića, svaki pojedinac se vrednuje kao jedinstvena osoba. Pogled na ljude kao duhovna bića znači prepoznavanje njihovih unutrašnjih vrijednosti i poštivanje njihovih uvjerenja, vrijednosti, bez obzira na sposobnosti, dob ili druge karakteristike.

Zato radni terapeut u okviru duhovne komponente praktične aktivnosti ( terapijsku intervenciju ) temelji na pacijentovim vrijednostima, podržavajući ga u preuzimanju rizika i neuspjeha, poštujući njegov osobni stil nošenja s promjenama ili njihovog donošenja, voditi pacijenta u cilju identificiranja potreba čak i kad se osobno radni terapeut ne slaže u potpunosti. Radni terapeut ohrabruje i aktivno potiče pacijenta na sudjelovanje u donošenju odluka u partnerskom odnosu tijekom terapije, programira planiranje , oblikuje strategiju, osigurava informacije koje će odgovoriti na pitanja pacijenta uz jasnu komunikaciju i poziv ka korištenju osobnih snaga i prirodne podrške socio-kulturološkog okružja.

Zaključak

Pogled na ljude kao duhovna bića znači prepoznavanje njihovih unutrašnjih vrijednosti i poštivanje njihovih uvjerenja, vrijednosti ,bez obzira na sposobnosti, dob ili druge karakteristike.

Radni terapeut teži razumijevanju i prihvaćanju pacijentovih vrijednost uz neizostavno procjenjivanje duhovnih vještina kako bi razvio usku terapeutsku vezu, istražio motivaciju i konačno angažirao pacijenta u terapijskoj aktivnost.

Izvor: plivazdravlje.hr