Samoozljeđivanje (samoranjavanje)

SAMOOZLJEĐIVANJE ili SAMORANJAVANJE

Što je to?

Samoozljeđivanje je dobrovoljno nanošenje štete vlastitom tijelu. Ozljedu nanosi osoba sama sebi, bez pomoći druge osobe, a ozljeda je dovoljno jaka da dovodi do oštećenja tkiva.

Samoozljeđivanje se odnosi na ponašanja kao što su npr. rezanje, grebanje, čupkanje kože, čupkanje kose, udaranje, lomljenje kostiju, onemogućavanje ranama ili ozljedama da zarastu, izazivanje opeklina… i sve drugo što dovodi do ozljeda. Najčešće se koristi rezanje, i to najviše na zglobovima, nadlakticama i unutarnjoj strani bedara.

Samoozljeđivanje se ne odnosi na ponašanja povezana sa seksualnim uzbuđenjem, dekoracijom tijela (npr. piercing ili tetoviranje) ili svjesnim pokušajem samoubojstva.

Većina istraživača se slaže da se samoozljeđivanje ne vezuje uz samoubojstvo jer općenito osobe koje se samoozljeđuju nemaju namjeru umrijeti zbog vlastitog ranjavanja. No, iako samoozljeđivanje nema u korijenu samoubilačke ideje i misli, ipak može dovesti do razmišljanja o samoubojstvu pa i do samoubojstva, ako osoba pretjera u nanošenju ozljeda.


Zašto samoozljeđivanje?

Osobe koje se samoozljeđuju kažu da im nanošenje ozljeda donosi:

• Bijeg od praznine, depresije i osjećaja nerealnosti
• Smanjenje tenzije
• Olakšanje
• Oslobađanje od bijesa
• Bijeg od obamrlosti i otupjelosti
• Izražavanje emocionalne boli koju ne mogu izdržati
• Komuniciranje drugima ozbiljnosti njihove unutarnje boli
• Komuniciranje potrebe za podrškom
• Izražavanje osjećaja otuđenja
• Nastavljanje obrasca zlostavljanja (mnoge osobe koje se samoozljeđuju su bile seksualno ili/i fizički zlostavljane kao djeca)
• Kažnjavanje sebe
• Preusmjeravanje pažnje s problema koji su preteški da bi se analizirali
• Sprječavanje nečeg još goreg što bi se moglo dogoditi

Ovi se razlozi mogu svrstati u tri osnovne kategorije:
• Regulacija emocija – pokušaj da se tijelo dovede u ravnotežu nakon turbolentnih ili uznemirujućih osjećaja.
• Komunikacija – neki ljudi koriste samoozljeđivanje da bi izrazili ono što nisu u stanju izraziti riječima.
• Kontrola / kazna – ova kategorija uključuje ponašanja koja su ponavljanje obrasca zlostavljanja pretrpljenog u djetinjstvu (najčešće fizičkog ili seksualnog) i tzv. "magično razmišljanje (ako povrijedim sebe, ono loše čega se bojim neće se dogoditi).


Tko se samoozljeđuje?

Osobe koje se samoozljeđuju mogu biti muškog ili ženskog spola, heteroseksualne, homoseksualne ili biseksualne, visokoobrazovane ili neobrazovane, bogate ili siromašne, iz bilo koje zemlje na svijetu. Neke osobe rade na odgovornim pozicijama i efikasne su u poslu. Dob osobe koja se samoozljeđuje može ići od rane tinejdžerske dobi do starosti. Bez obzira na to, zajedničko im je da imaju neke ili većinu od ovih osjećaja ili karakteristika:

• jako podcjenjuju ili ne vole sebe
• jako su osjetljive na odbacivanje
• kronično su ljute, obično na sebe same
• pokušavaju potisnuti ljutnju
• impulzivne su i teško se kontroliraju
• sklone su reagirati u skladu s raspoloženjem tog trenutka
• sklone su ne raditi planove za budućnost
• depresivne su
• kronično su tjeskobne
• iritabilne su
• ne vide sebe sposobnima da se suočavaju sa stresovima
• nemaju fleksibilan repertoar strategija suočavanja sa stresom
• misle da nemaju puno kontrole nad time kako se suočavaju sa životom
• sklone su izbjegavanju
• osjećaju se nemoćno


Što učiniti ako se samoozljeđujete?

Potražite stručnu pomoć. Čim prije. To nije problem kojeg ćete moći riješiti sami. Psiholog vam može pomoći razumjeti vaš unutarnji svijet i izgraditi drugačije, efikasne i korisne načine suočavanja sa svime što život nosi.
Niste sami. Ima ljudi koji vam mogu i žele pomoći.

Izvor: www.ss-ri.hr

Tko i zašto?

Samoozljeđivanje može biti odraz dubokog prezira koji osoba zbog perfekcionizma, zlostavljanja ili drugih trauma osjeća prema sebi. Zanimljivo je da se ozljeđuje više muškaraca nego se to prije mislilo. Ipak, problem je najprisutniji među mladim djevojkama.

Samoozljeđivanje ili samoranjavanje zarezivanjem zapešća ili nanošenjem drugih ozljeda postaje iznenađujuće često među tinejdžerima i mlađim odraslim osobama.

Kanadski list National Post navodi da ta navika "roditeljima tjera strah u kosti, [školskim] savjetnicima stvara ogromne probleme, a liječnicima predstavlja velik izazov".

List također piše da bi samoozljeđivanje "moglo postati najtežom ovisnosti za koju medicina zna". Jesi li ti ili netko koga poznaješ rob te navike? Ako da, što možeš poduzeti?

Osobe koje ozljeđuju same sebe strahove i nesigurnost koji prate odrastanje doživljavaju naročito teško. Nesposobnost izražavanja osjećaja ili nepovjeravanje dobrom prijatelju mogu od školskih problema, pritiska na radnom mjestu ili obiteljskih nesuglasica stvoriti neizdržive probleme. Tada osoba ne vidi rješenje i ne može se nikome obratiti za pomoć. Pritisak postaje prevelik. Na koncu osoba otkrije da joj fizičke ozljede donekle ublažavaju emocionalnu bol i da joj omogućavaju da ide dalje – bar na trenutak.

Zašto neki pokušavaju fizičkim ozljedama ublažiti emocionalnu bol? Objasnit ćemo to jednim primjerom. Zamisli da ti liječnik treba dati injekciju. Jesi li se ikad uštipnuo ili zario nokte u kožu samo da ne razmišljaš o igli? Oni koji se ozljeđuju čine nešto slično, samo u puno ozbiljnijoj mjeri. Njima fizička bol odvraća pažnju od emocionalne i pruža im nekakav osjećaj olakšanja. A emocionalna je bol toliko jaka da je, u usporedbi s njom, fizička prihvatljivija. Zato jedna žena kaže da time "liječi svoje strahove".

Prvi korak – otkriti uzroke

Samoozljeđivanje nije nešto čemu se pribjegava samo iz nervoze. To je obično oblik borbe protiv stresa i tjeskobe koji ubrzo poprima kompulzivni karakter. Osoba si nanosi fizičku bol zato da ublaži emocionalnu bol. Stoga se upitaj: "to želim postići nanošenjem ozljeda? O čemu razmišljam kad osjetim poriv da si nanesem bol?"Jesi li pod stresom zbog nečega što se dešava u tvom životu –možda zbog situacije u obitelji ili zbog prijatelja?

Istina, ovakvo samoispitivanje iziskuje hrabrost, no može biti jako korisno. To je obično prvi korak u borbi protiv samoozljeđivanja. No da bi se odviknuo od samoozljeđivanja, potrebno je mnogo više nego samo ustanoviti njegov uzrok.

Povjeri se

Ako imaš naviku nanositi si bol, bilo bi dobro da o svojim problemima i osjećajima razgovaraš s nekim zrelim prijateljem u kojeg imaš povjerenja. Obzirne riječi i utjehu koja ti je potrebna možeš očekivati samo ako se povjeriš nekome.

S kime možeš razgovarati? Dobro je da je to netko stariji od tebe, netko tko je razuman, zreo i suosjećajan.

Možda te strah reći nekome svoju tajnu. Možda se i ti osjećaš poput Sare. Ona je rekla: "Isprva mi je bilo jako teško povjeriti se nekome. Bila sam uvjerena da drugi neće htjeti imati posla sa mnom kad me stvarno dobro upoznaju, jer ću im se početi gaditi i bit ću im odvratna."

Međutim, kada se povjerila, Sara se uvjerila u istinitost izreke koja glasi: "Ima prijatelja vjernijih od brata." Ona kaže: "Zrele osobe kojima sam rekla za svoju naviku nikada me i ni za što nisu prekoravali. Naprotiv, dali su mi praktične savjete. Ukazali su mi na neke korisne biblijske retke i strpljivo me hrabrili kada bih se osjećala potišteno i posve bezvrijedno."

Zašto i ti ne bi s nekim razgovarao o svom problemu? Ako ti je teško razgovarati licem u lice, napiši pismo ili razgovaraj preko telefona. Povjerljivi razgovori mogu ti pomoći da se odvikneš od samoozljeđivanja. Jennifer kaže: "Najvažnije mi je bilo da znam da je nekome stvarno stalo do mene, da postoji netko s kim mogu razgovarati kad sve izgleda crno."

Pomoć stručnjaka

Često je slučaj da osoba koja se ozljeđuje treba stručnu pomoć kako bi se ustanovilo da li se iza ozljeđivanja krije neki poremećaj i kako ga se može liječiti. Između ostalog, samoozljeđivanje može biti popratna posljedica depresije, bipolarnog poremećaja, opsesivno-kompulzivnog poremećaja te poremećaja u navikama hranjenja.

Umjesto da pribjegavaš samoozljeđivanju, budi uvjeren da možeš naučiti rješavati probleme na mnogo uspješniji način.

Kad pobijediš tu lošu naviku i trajno je se riješiš, a mnogima koji imaju vjeru velika je pomoć i molitva, sigurno ćeš postati zadovoljan i steći ćeš samopoštovanje.

Razmisli

Umjesto da se ozljeđuješ, na koje se druge načine možeš boriti sa stresom?
S kime možeš razgovarati ako imaš problema sa samoozljeđivanjem?

Kako drugi mogu pomoći?

Kako možeš pomoći članu obitelji ili prijatelju koji ima problema sa samoozljeđivanjem? Osoba koja se ozljeđuje vjerojatno očajnički treba nekoga s kim može razgovarati, stoga je pažljivo slušaj – ne govori prije nego dobro saslušaš. Nastoj biti pravi prijatelj koji brat postaje u nevolji.

Razumljivo je da bi tvoja prva reakcija mogla biti da se uzrujaš i kažeš osobi neka odmah prekine s tom navikom. No takvom bi reakcijom vjerojatno naveo osobu da se povuče u sebe. Osim toga, nije dovoljno samo reći osobi da prekine sa samoozljeđivanjem. Trebaš se upoznati sa situacijom i biti mudar kako bi mogao pomoći osobi da nauči rješavati probleme na drugačiji način. Za to je potrebno vrijeme. Stoga budi strpljiv.

Ako si mlada osoba, nemoj misliti da sam možeš pomoći onome tko se ozljeđuje. Samoozljeđivanje može biti posljedica nekog skrivenog problema ili poremećaja koji treba liječiti. Osim toga, osoba koja se ozljeđuje može si ugroziti život, premda možda i ne pomišlja na samoubojstvo. Zbog toga je mudro da je potakneš da razgovara s nekom zrelom, odraslom osobom kojoj je stalo do nje.

Izvor: Awake

Priča jedne djevojke (18 ):

...za tatu...oprosti...<3 srijeda, 04.03.2009. Žiwot je sreća? Ne. Bol je oslobođenje? Da. Želim bol.kad weć iam owakaw žiwot. izgubila sam i owu naifrendicu.i ne želim wiše naifrendowe. Odustaem.da.reć ćete da sam depresiwna.ali ne mogu wiše. pokušawam tražiti pomoć od nekog.al kao da nitko ne čue. tream pomoć. jer užiwala sam u boli kad sam se rezala prie dok mie frend umro. da.užiwala sam.bilo mie lakše.i želim to. al ne smiem.obećala sam.i osiećam se još gore.jer.želim to. i tream pomoć. i znam da moi tata owo čita.i boim se reć na glas da umirem. tata.strah me.jako.pomozi mi. ne želim wiše plakati.ne želim da me osuđuju. i moraš shwatiti da ne mogu owo reć na glas.i.nemoi to tražit od mene. nemoi mi reć da će biti swe ok.jer weć dugo ništa nie ok. nemoi me grliti. nemoi reć da razumieš. nemoi reć da će mi neki psihić pomoć.neće.ne mogu jer im ja neću priznat.reć ću im da sam ok da su swi to umislili.jer NE ŽELIM da neki stranac kome je to jbn posao sudi o meni.nikad neće razumieti.razgowor neće pomoći. samo tream znat da nea weze ako se režem.molim te,reci dae ok.t oe jedini način da prežiwim.neću se ubiti.samo tream bol.moram uništiti to iznutra.i neće nitko znat. neću po rukama.neće nitko widiet.samo želim da shwatiš da želim žiwieti.da.želim. molim te.nemoi wikat. nemoi držat predawanja. nemoi owo ni spominjat.samo reci dae ok. samo to tream. hwala ti tajo. znam da će Branimir sad bit ljut na owo.on mi neda da se režem. al.nadam se da će razumiet.to ne boli kao šta me boli iznutra. i ne treate kommat ak mislite reć da sam luda il glupa il jebeni emo. briga me šta ćete reć.jer.owai post je za moeg tatu. ne za was. i ako želite kommat.komaite owo: I'll cut the memories out of my head So your name won’t hurt as it does now. I’ll act and pretend that I’m okay So no one finds out I’m dying again. I’ll take the pieces of my heart That you haven’t turn to dust. Take the glue gun and put them together Maybe then I’ll feel better. Half alive.Half dead. Look at me. Say you’re not sorry! Finish me up. So I can die. Pain? Nothing but pain. Nothing but me. Alone again? I die alone. Alone again. oprosti tata. ne znam biti bolja.nisam sawršena. wolim te...

Pismo toj djevojci (05.03.2009.)

Draga, nisi ti ni glupa ni luda, samo malo izgubljena. Svi smo mi to više-manje probali i osjetili, samo što svatko od nas to rješava na neki drugi način: kod mene se manifestiralo npr. vrtoglavicama i paničnim napadima, kod tvog tate deprom a kod tebe potrebom da sebi nanosiš bol. Ali i tvoj tata sebi na neki način nanosi bol, ne onu fizičku, žiletom ili čime već, ali kad god pomisli na nešto što ga boli, svojoj duši je nanio ranu koja se samo time što je nevidljiva golim okom razlikuje od one koju si ti želiš nanijeti. Upitaj se, želi li itko prijatelja koji sam sebe ranjava? Takav bi mogao sutra i mene raniti... bolje onda da se maknem. Nije li tako? Pokušaj se ne zatvoriti u sebe, to je najgore što sama sebi možeš napraviti. Ako poželiš zaplakati, učini to tako da svi vide da ti je teško. Uvijek će se naći neka dobra duša koja će te upitati zašto plačeš. Možda ćeš ju prvi put otjerati i reći da te pusti na miru. Ali ima i onih upornih (koje mi smatramo dosadnima), kojima je zaista stalo do tebe i do toga da ti pomognu u tvojoj boli. Ne tjeraj ih od sebe, otvori im dušu. Tebi će biti lakše, a i njima ćeš olakšati njihove napore da ti pomognu. Dakle, ipak se sve svodi na razgovor. Sigurna sam da ćeš to shvatiti. Upitaj se želiš li zaista umrijeti? Jesi li zaista tolika kukavica? Dok se tvoj otac bori za sebe kako bi mogao pomoći tebi, dok se ja borim za sebe kako bih mogla pomoći svojoj curici (12,5 g), ti bi samo tako kukavički otišla i dala svima do znanja da si toliko velika i važna a da smo svi mi ostali, koji se trudimo, obično smeće? Ne bi išlo. Sad pročitaj još jednom ovaj zadnji odlomak i ako se i dalje ne slažeš, onda imaj muda pa napiši ovdje \"MOJ TATA JE JEDNO OBIČNO SMEĆE\". Ako zaista tako misliš, ok, shvatit ćemo i to, ima nas svakakvih. Samo takve baš ne cijenim previše. I naravno da ne bih željela imati takvu sebičnu prijateljicu. Da, ovo jest provokacija, i namjerna je. Čitamo se. P.S. - Još nešto: ako zaista toliko voliš bol, reci, lako ćemo naći nekog sadista koji će te s guštom dobro isjeckati na komadiće (čitaj: iskasapiti), pa onda možete oboje uživati. Bar će obaviti posao kako treba, umjesto ovog tvog rezuckanja koje spominješ. Svi smo mi ponekad slabi, ali nije to problem priznati, problem je uzdići glavu i reći \"Borit ću se\".

Djevojčin odgovor na pismo:

Rekla sam da ne želim umrieti.i neću pokušawat se ubit.kukawica sam.to znam.probala sam se ubit kad sam iala 7 godina.al nisam bila dowoljno hrabra. ali mislim da za suicid trea bit hrabar. ne želim umrieti.iam prewiše razloga za žiwot. iam swoeg Branimira.ako me nitko ne želi znam da on hoće.i da me prihwaća owakwu.i da je uz mene. ponekad wrištim.ponekad plačem.ponekad se smiem. bila sam kod psihiatra prie.nie pomoglo.samo mie bilo gore.nie me shwaćao ozbiljno.dao mie Prozac.skoro sam šenula od toga.ne wieruem ljudima.pa ni psihićima.sorry. I nisam diewoičica,nawršit ću 18 idući miesec. -.- znam kako swiet funkcionira.i briga me šta će netko reć. jer ja želim ponowno biti stwarna.neću se rezat cieli žiwot.ne.to ne. dok mie umro frend od raka izrezala sam se 2 puta.i wiše nisam.pomoglo je. i owai put će.to me wraća u žiwot. ne mogu se osiećat mrtwom.jer.ako ću se osiećat mrtwom to će značiti da ne mogu woljeti.a to nie fer prema Branimiru.wolim ga.i zbog njega sam žiwa.i možda to zwuči glupo i sladunjawo i ne znam šta weć.ja znam da smo mi jedno za drugo. a moi tata.eh.puno puta sam ga mrzila kao i mamu.možda i wiše.jer ona je barem imala hrabrosti otići zauwiek a on se wraćao i ponowno odlazio.tuga iznowa swaki put.nisam to nikome priznawala,goworila sam da me nie briga.al sad ga ne mrzim.znam dae to bio jedini način.poštuem njegow izbor.wjeroatno ni ja nebi bolje odlučila. eto.nadam se da me nećeš kriwo shwatiti,ali ja ne trebam prijatelje ni razgowor.owa situacia je nastala uprawo zbog toga. iam Branimira i to mie dowoljno.i on ima mene. proći će owo.znam to.samo tream malo tišine.malo wremena za sebe. rezanjem ću samo osloboditi bol.neka izađe iz mene.i onda će swe biti ok. jučer sam se rezala i spawala sam kao beba.cieli dan se smiem i zezam s ljudima iz razreda.fkt mie lakše.ne očekuem da razumieš.samo te molim da probaš razumieti. hwala na kommu. i pazi na kćer.sigurno ne želiš da bude poput mene ^.^ Pusek < 3 (05.03.2009.)

Draga I.

Iskreno, najiskrenije mi je drago da si ipak "nasjela" na dobronamjernu provokaciju i malo otvorila ljušturu u kojoj se skrivaš. I to je nešto, nešto jako veliko, što možemo razumijeti samo mi koji smo kroz to prošli.
I ja smatram da za suicid treba biti hrabar, ali ako netko i skupi tu hrabrost, poslije ga ionako svi smatraju kukavicom, tako da... nije vrijedno.
(Čitam tvoj komentar redak po redak, pa ti tako i odgovaram.)
Branimir... ne znam kakvi su odnosi među vama, ali osjećaj da te netko voli upravo takvu kakva jesi je nezamjenjiv i nenadoknadiv. Vjerujem da ti on puno može pomoći, samo ga nemoj odgurnuti od sebe u trenutku bijesa. Iako bi on to vjerojatno i shvatio, bojim se da svi mi imamo svoje granice. Sigurna sam da me razumiješ.
Što se tiče psihijatara i lijekova, od prvih sam puno naučila a drugi su mi pomogli da smognem snage i krenem onda kada nisam mogla. Prozac je vjerojatno bio lijek koji ti nije odgovarao, kao što je i meni bilo znatno lošije sa Zoloftom. Međutim, danas je spektar antidepresiva toliko širok da sam sigurna da postoji barem jedan koji bi ti mogao pomoći da premostiš teškoće i suočiš se s problemima jer to je jedini način a ih razriješiš. Tablete su samo "štake", one ne rješavaju probleme već ti samo privremeno pomažu dok sama ne smogneš snage da samostalno "plivaš" kroz život.
Nazvala sam te "djevojčicom" Evo, priznat ću, i to je bio dio provokacije jer djevojčicama obično nazivamo djecu, nezrele osobe. Godine nemaju veze s tim. Ponekad život od 13-godišnje djevojčice napravi zrelu ženu, a ponekad su i tridesetogodišnjakinje još uvijek nezrele.
Kažeš, osjećaš se mrtvom. Da, i to sam probala. Zapravo, imala sam period kad nisam osjećala apsolutno ništa: niti radost, niti tugu. Niti sam se mogla (ili znala) nasmijati, niti naljutiti, niti zaplakati. Tu su mi u početku pomogli najprije lijekovi (iznenadit ćeš se, ali to je bio upravo Prozac, koji je meni izvrsno odgovarao), a potom se klupko pomalo počelo odmotavati.
Iako sam još uvijek povremeno potištena i prilično anksiozna, danas se ipak mogu slatko i od srca nasmijati, veseliti se tuđoj sreći i suosjećati s tuđom nesrećom. Ali za sve to treba vremena. I volje.
Ti, vidim, imaš i jedno i drugo, plus osobu koja te voli (B.), dakle ispunjavaš sve preduvjete da zaliječiš rane koje ti je život nanio i u relativno kratkom roku počneš zaista uživati u životu. To je ono što ti želim od sveg srca <3
Što se frendova tiče, na tom polju sam se totalno i višekratno razočarala tako da mi je pojam iskrenog prijateljstva danas potpuno nepoznat. Ako se išta promijeni, bit ću vrlo iznenađena. Nažalost, nemam prijatelja. Ponekad mi to nedostaje, ali ne prečesto jer ipak imam i kćer i psića (ne ovdje nego kod bake, viđam ga svakih 3-4 tjedna) i oni mi donekle nadoknađuju prijatelje. Istina, nije to to, ali zato se često povjeravam kompjuteru i blogu I psihiću, naravno. Svaka 3 tjedna.

Spomenula si i problematičnu obiteljsku situaciju. Žao mi je ako sam prethodno nešto pogrešno napisala ili dotakla, ali za ovaj dio s rastancima i povratcima nisam znala. Oprosti mi. Budući da je i moj bivši suprug pokušavao dolaziti i odlaziti, ja sam ipak smogla toliko snage i rekla NE, razmišljajući upravo o onoj maleckoj koju si spomenula u zadnjoj rečenici: kakav je to život kad ti netko stalno ulazi i izlazi iz njega, i pri tome se svađa? Pa nismo na kolodvoru.
Danas ta malecka i ja živimo skromno ali relativno sretno, kod mojih roditelja (tom činjenicom baš nisam zadovoljna, ali nemam druge mogućnosti), i ona savršeno dobro zna na koga od nas dvoje se može osloniti: ja sam uz nju 0-24, a tatu praktički i ne poznaje (zadnji put su se vidjeli kad je njoj bilo otprilike 3 godine, ako ne i manje). On je odlučio ne plaćati alimentaciju i ne posjećivati je, što nama zapravo i odgovara jer nam ne unosi nemir u život. Ipak, sudskim putem sam ishodila prisilnu naplatu alimentacije, ali to je druga priča.

Moliš me da te pokušam razumijeti. Naravno da te razumijem, i ja kao pušač mogu reći da imam autodestruktivnih crta u svom karakteru: ti režeš kožu a ja uništavam pluća. Tu smo (više-manje) na istom, tako da te mogu razumijeti, ne brini. No, svejedno ću biti još toliko bezobrazna i zamoliti te da pročitaš gornje izvatke o samoozljeđivanju koje sam potražila za tebe. Ne moraš se složiti s njima, ne moraju ti se niti svidjeti, samo ih malo pogledaj, bit će dovoljno.

Ajme, već je pola tri, a ja krenula pisat sabrana djela... ) Ma tipkamo se sutra, moram ovog svog malog anđela probuditi prije 7, ujutro ide u školu.
Neću ti reći "laku noć" jer čisto sumnjam da ćeš ovo pročitati prije spavanja, pa onda da ti ipak poželim "Dobro jutro"? Čuvaj se, pusa!

pa.owo gore.to me swe opisue.tai cieli članak.neke stwari moi tata ne zna.i ne želim da zna šta se događalo dok njega nie bilo doma.štae moa draga mamica radila.swe one stwari koe su fizički boljele -.-
ali.nie me briga.ne želim biti takwa.prošlost me ne proganja.i ne režem se zbog onog štae bilo.nego zbog onog štae sada.
i proći će.i prestat ću.krai priče.ne želim bit bezobrazna.to mi nie namiera.samo želim owo proći sama.naibolje se poznaem i znam dae owo samo dio žiwota koi će bit bolji.Branimir me spasio dok sam stwarno htiela umrieti,ali je ta želja nestala.ŽELIM žiwieti!!
Za njega.zbog sebe.
Ne za mog tatu.ne za moe frendowe.ne za mou obitelj.ne za moe susiede.ne za ljude koe čitau moi blog.
Za Branimira!
On je jedini koi me želio spasiti i u tome uspio.i bit ću mu zahwalna cieli žiwot.
hwala na owome,waljda.ne znam šta da ti kažem.nisam osoba kou owo zabawlja nit rastužue.
mislim da sam wesela i dobra osoba.barem tak kažu ljudi oko mene.
depresija?ne.to nisam ja.toe samo jedna faza.
<3

I., ovaj put ti neću napisati ništa jer si sve sama rekla. Samo ću prepisati jednu tvoju rečenicu koja mi se jako sviđa:

"ŽELIM žiwieti!!"

Drago mi je da je tako. Ti ipak samu sebe najbolje poznaješ, a ako poželiš društvo, znaš na koja vrata možeš pokucati .
<3

Hwala!
(:
<3

Nema na čemu! .....

Ej, i štedi žilet za ljeto, da nebumo hodale s dlakavim nogama

oki doki
da ne budem dlakawa za swog sadista

Tak je, šef'ce! <--- ovo ja brusim noktiće (da ne bi bilo zabune!) pa da budemo obje lijepe
Joooj što su mi fora ovi smajlići, morat ću ih još ubacit na forum xD

Kak si?

pa.nebi baš htiela reć da sam loše.al nisam ni dobro.neke mix emocie imam.i shwatila sam da možda ne znam šta to znači biti zaljubljen u nekog.ahh...
nisam spremna na wezanje i onak prawu wezu.i ponekad iam fkt osiećai da sam gay
swe manje me dečki fizički priwlače.tj.priwlače me samo dok šute.al dok progowore zgade mi se.
možda sam preizbirljiwa.a.ne znam wiše.
help??

To jesi li gay ili ne je jedna poprilično normalna faza sazrijevanja koju velik postotak ljudi prođe, tako da se ne moraš brinuti. U potrazi si za svojim vlastitim identitetom, a to će doći prirodno i samo od sebe, samo imaj malo strpljenja.
To kaj te dečki privlače dok šute - i to je normalno Pa i njih privlače plavuše, isto tak, dok ne otvore usta (joj, baš sam zločesta, a i ja sam jedno vrijeme bila plavuša)
Ok, šalu na stranu, jedno vrijeme, baš negdje u tvojoj dobi, bili su mi interesantni dečki koji su bili "nedostupni" - onog trenutka kad su mi postali dostupni, dakle kad bi prohodali, prestali su mi biti zanimljivi Al' izgleda da je i to samo još jedna od faza odrastanja jer se i to s vremenom ipak u određenoj mjeri promijenilo (ne sasvim, ali...). Naime, dečki koje sam smatrala "zanimljivima" u to doba bili su isključivo oni koji su dobro izgledali a kad bi progovorili... Bože-me-sačuvaj, kao što kažeš. Nažalost, intelekt često nije u srazmjeru s izgledom pa su mi s vremenom postajali zanimljiviji oni malo manje zgodni ali koji su imali nešto pametno za reći, koji su bili zabavni i šarmantni i s kojima mi je bilo ugodno provoditi vrijeme. I nijedan nije bio Brad Pitt ali meni je znalo biti super!
Dakle, nisi preizbirljiva. Mislim, možda sam i ja preizbirljiva jer već godinama soliram i čekam konja na bijelom princu, al' takav nikad neće doći pa se nadam da ću se jednog dana pomiriti i s tom činjenicom. Kaj je najgore, još uvijek su mi privlačniji oni nedostupni od onih dostupnih - to valjda znači da moram nastaviti s psihoterapijom...
Ma, čuj, da se nas dvije prešaltamo u rubriku "Oglasi" - TRAŽIM savršenog?

Znaš kaj? Sad kad sam ti ovo ovak "pametno" natrkeljala, uhvatio me baš neki depra osjećaj usamljenosti... šmrc

Idem postavit oglas

<---- ja se tak osiećam.i baš mi paše
hihihi

postawi i za mene.napiši:tražim niemog zgodnog dečka. takaw bi bio za mene sawršen.ne toe malo bezobrazno.

ewo ja si naprawila profil.tak da ne bude tati jawljalo.ahh
eto me.
thanatos=smrt
prikladno,zar ne???

Hej! Dobrodošla (još jednom)! Ja sam malo markirala preko vikenda, bila malo na selu, kod bake i preporodila se rintajući po dvorištu. Jedva čekam školske praznike da idemo opet!
A nisam znala da Thanatos znači Smrt... A i zakaj bi to uopće bilo prikladno? Pa živa si!
E, da, ja sam postavila i oglas (možeš bacit oko), ali još nema kandidata... Možda sam malo pretjerala sa zahtjevima...?

Pronasla sam se u potpunosti u tekstu o samoranjavanju(ozljeđivanju samog sebe). Taj oblik sadisfakcije me ispunjava,priznajem koliko god moje recenice izgledale psihoticne u potpunosti,sam spremna sama se nosit s boli i patnjom bez ranjavanja.Ozljedila sam se ima nekih pola sata,pribadacom povrsinski.Bas iz tog razloga da eto tu emocionalnu bol prenesm u fizicku.Razlozi i nisu bas opravdani s obzirom na to da mi je samo starija sestra visila nad glavom i utapala se u moru suza,i uvjeravala sebe da joj je najgore.Ne trazim sazaljevanje,niti sazaljevam ikog...Jer samo sebe uvlacim u jos vecu depresiju.Uz te eto zadjih pet godina imam zdrastvenih problema tipa skolioze i ishijasa,tako da su me puno puta obavjestavali i prisiljavali na operaciju i razne tretmane koje ja nisam htjela.Eto od tada su se pocele javljat te moje konstante depresije i zelja za fizickom patnjom,ma da realno fizicke boli sam vise i previse prozivila u zivotu.14 godina mi je i nisam dovoljo zrela,al eto sta se prije naucim nosit sa zivotom naucit cu i kontrolirat svoje ispade.Ne priznajem,niti govorim da se rezem ma da bilo je situacija u kojim sam samo htjela privuc pozornost.Al to lazno suosjecanje mi se gadi,stoga ovakve stvari vec duze vrijeme drzim za sebe nije pametno,jer mi se toliko osjecaja nakuplja iz sekunde u sekundu,i toliko puta zaobiđem savjest i onda se upitam oce li ona jednom zaobic mene,toliko puta zelim nestat s lica Zemlje i onda se upitam "Zar sam toliko sebicna,da sebi u par navrta trovanja,rezanja,bacanja oduzmem zivot,a toliko se ljudi u istoj ovoj sekundi bori za njega?!".Prevrtim puno filmova u glavi sjetim se svojih bliznjih i samo malo razmislin kako bi bilo nosit se sa smrcu drage osobe.Takvu bol nikad nebi priustila.Uostalom toliko je stvari koje me cekaju u zivotu toliko mogucnosti,ciljeva i toliko toga zelim postic i stvarno smatram da je zivot vrijedniji od spokojne smrti.Ne idem redovito na misu i zalim radi toga jer sam stvarno pobozna i vjerna,al opet toliko gresna da se posramim svojih postupka.Ma da bitno je uvidjet na svoje greske i pokusat ih popravit.I eto sad smo dosli do srzi problema ja ne znam izac u kraj problemima,i oni se tu samo gomilaju i prozdiru me iznutra.Eto zadnje dvi godine lezim u krevetu i neda mi se na nastavu pa slazem da me boli.Nebi se ja brinila da je to rijetko,al to je postalo tako cesto da vise ne znam izac u kraj s tim.Naprotiv 1 srednje sam ekonomsko-birotehnicka skola ...Prosjecno pametna,zrela jednim djelom,vjerujem u sebe...Mozda je samo to kljuc svega vratit vjeru u sebe.Samopouzadnje je kljuc kojim mozemo lako osvojit svijet,pa eto znam da mi ne mos pomoc u srz problema,al samo mi pokusaj objasnit kako se nosit s problemima i kako vratit vjeru u svoje mogucnosti?! puno pozdrava od srca

Draga Maybe, dobro nam dosla!
Tako mlada, a tako zrelo razmisljas...
Buduci da i sama imam problema s nesigurnoscu u sebe, nedostatkom samopouzdanja blablabla lako mi se, iako starijoj, prepoznati u posljednjim retcima tvoje price.
A sto je uzrok tom nedostatku samopouzdanja kod tebe? Kod mene je to bio pretjerano zastitnicki odnos roditelja prema meni, tipa "cuvamo je pod staklenim zvonom da joj se nesto ne dogodi". Nije to bila njihova losa namjera, dapace, no previse su me stitili od "pravog" svijeta tako da ga nisam mogla na vrijeme iskusiti, spoznati probleme i nauciti se s njima nositi. Eto, jos uvijek, s punih 35, u dusi sam nezrela i nesigurna. Jos uvijek sazrijevam, i tko zna do kada cu.

bok. ja sam jedan kišni oblak i noćas gledam u svoje zglobove na rukama koji su puni rezova nastalih prošlu noć. ne znam više što bih sa sobom. radila sam to davno, u srednjoj školi, valjda tada zbog neshvaćanja onih koje sam smatrala najboljim prijateljima. nikad to nitko nije saznao, srednja je završila, našla sam se na faksu i bilo mi je super. i dalje je ustvari, uklopila sam se, susrela sam divne ljude s kojima sam i sad bliska. tj. oni su bliski samnom, ali ja sam takva da se nikom ne otvaram. svi me smatraju veselom i oprtimističnom osobom, htjela bi da tako i ostane. no zbog toga, a i zbog raznoraznih drugih čimbenika ljuta sam na sebe. ljuta, tužna, razočarana, uplašena. kolko god da se smatram dobrom osobom, jer se stvarno trudim pomagat svima i biti tu uvijek za sve, tolko se smatram lažljivicom jer od svih skrivam pravu sebe. onu sebe koja ima probleme s kojima se više ne zna nosit. i tako sam prošlu noć, sa velikom težinom u sebi, u pokušajima isplakivanja negativnih emocija, slučajno našla žilet i par minuta poslije sam prala novu bijelu majicu da nitko ne skuži krv na njoj. dok su rezovi nastajali prvi put sam se iskreno nasmiješila nakon ne znam kolko vremena. no danas, danas mi je žao. opet sam naljutila samu sebe. znam da bi činjenica da sam to napravila i da sam ustvari uživala u tome nanjela veliku bol prvenstveno mojoj mami i obitelji koja bi vjerojatno krivila sebe. prijatelji bi bili razočarani jer im se nisam povjerila i nisam s njima pokušala riješit probleme koji me muće. nitko ne smije saznati, dovoljno je što maltretiram sebe, ne želim da i drugi pate. sama sam si kriva. no, bojim se da to ne napravim opet. možda iz razloga što sam se sinoć skoro onesvjestila nakon što je krv potekla. uplašila sam se da nisam pretjerala i da nisam prerezala žilu. uplašila sam se jer nisam htjela da me mama ujutro nađe mrtvu u sobi. bojim se sljedeće teške epizode života, štoviše, nastavka ove epizode, znam gdje sam sakrila žilet i vrlo je lako moguće da ću sve ponovit. ne znam. nikome od svojih ne mogu reć, a za stručnjake nemam ni volje ni novca. i tako ne znam gdje bi se kao punoljetna mlada osoba mogla javiti i zatražiti pomoć, na netu sam našla samo privatne ustanove kod kojih razgovori koštaju a ja sam samo jedna hrvatska studentica. a i da zatražim pomoć to bi vjerojatno bilo bez učinka jer ja ne mogu razgovarat s nikim. zablokirala bi kao što uvijek zablokiram i ne bih rekla ništa. zato tu pišem, negdje to ipak čak i ja moram izbacit, a uvijek je lakše napisat nego reć. pa barem iza nekog blentavog nadimka u bespućima interneta, nepoznatim osobama. hvala na čitanju, poneka pametna riječ bi dobro došla!

..operi žiletu u alkoholu..

..a sad ozbiljno.... pokušaj idući puta unutrašnje frustracije izbaciti lupanjem glave o zid, jače će boljeti, i brže proći... nće ostati ožiljci, a par dana ćeš imati glavobolju koja će te podsjetiti kakvim se glupostima opterećivaš.... mlada si...studiraš..pronađi si momka ili djevojku i uživaj u mladosti....brzo će proći...

hahah, bacila sam žilet u savu a glavom ne smijem udarat jer će se susjedi žalit na lupanje... no uvijek mi ostaje čekić za krizne slučajeve... xD
eto, recimo danas mi je dobar dan, danas me baš briga... inace sam zahvalna na malim stvarima, na životu i na svemu što imam i doživljavam... samo eto, zna me pokatkad ulovit taj užasni osjećaj koji nebi opisala kao opterečivanje glupostima nego više kao posljedice gubitaka voljenih osoba, smrtnih slučajeva u krugu najbliže obitelji i prijatelja, samim time i strah da se tako nešto ne dogodi opet... i valjda si postavljam preteške ciljeve jer želim da svi oko mene budu sretni jer je svima bilo dosta suza i boli... pa uzmem na sebe previše i sve držim u sebi i onda tak malo puknem... ne kažem da sam neki dobročinitelj, al smatram da ak su drugi sretni automatski sam sretna i ja, pa treba uložit malo truda u druge ljude da bi se to odrazilo na tebe samog! možda je to oke za srednje dijete u familiji, možda to tak mora bit možda i nisam tak luda kak sam misla noćas... a momka trenutno ne stignem imat! a ni djevojku! teško bi im bilo samnom, meni još teže, loše bi opet završilo, jednostavno volim bit slobodna!
hvala na odgovoru u svakom slučaju! neću si kvarit ovaj dobar dan, idem u vožnju bajkom i uživanje na svježem zraku!

kišni oblak je napisao/la:

... posljedice gubitaka voljenih osoba, smrtnih slučajeva u krugu najbliže obitelji i prijatelja, samim time i strah da se tako nešto ne dogodi opet... i valjda si postavljam preteške ciljeve jer želim da svi oko mene budu sretni jer je svima bilo dosta suza i boli... pa uzmem na sebe previše i sve držim u sebi i onda tak malo puknem...

Gubitak boli. To svi znamo. Tugu treba odtugovati, isplakati, ne ju gusiti i sakrivati jer ju tako potiskujemo a onda ona nadje put kroz neke sasvim cudne manifestacije poput anksioznosti i sl.
Ocekujes od sebe da budes 'savrsenstvo', uvijek spremno udovoljiti drugima, usreciti druge, ne pokazati nezadovoljstvo, trpjeti. Moram biti gruba i direktna - to ti steti. I ja sam bila takva, perfekcionist prema sebi, ljuta ako bih negdje napravila propust... dok nisam pocela shvacati da sam i ja samo covjek od krvi i mesa koji ne moze udovoljiti ama bas svima i zadovoljavati tudje potrebe - barem ne sve dok moje potrebe nisu zadovoljene.

kišni oblak je napisao/la:

... al smatram da ak su drugi sretni automatski sam sretna i ja, pa treba uložit malo truda u druge ljude da bi se to odrazilo na tebe samog!

Kao svoj cilj postavljas usrecivanje drugih ljudi. OK. A sad se upitaj kad si usrecila sebe, da li to zasluzujes ili se moras odricati svoje srece u korist tudje?
TI sama sebi trebas biti najvaznija (ne pricam sad o poremecenom egocentrizmu!), koji put zadovoljiti najprije sebe i svoje potrebe prije nego se okrenes drugima. Dajes njima svoju energiju a ni sama je za sebe nemas dovoljno.

Eh, i srdacnu dobrodoslicu ti zelim!

Jučer sam si iz bijesa izgrebala ruku do krvi

dobra vecer!
evo htjela sam s nekim podijeliti svoju pricu, s nekim tko ce me bar malo razumijeti.
u mnogim postovima sam se prepoznala, imam 18 godina i nanosim si bol vec nekih 5 godina i tek sam jucer to shvatila. cak u tome ne vidim nista lose, to mi pomaze i bolje se osjecam zbog toga i ne mislim prestati, a ovo pisem samo zato sto su mi se nakupili razni osjecaji srece, tuge, ljubavi nostalgije, manje vrijednosti...
naime, kad sam bila manja sam se rezala, ali mi je to prljavo i strah me je da ne iskrvarim, iako to i sada radim, ali mnogo manje, kad mi se zilet nade u ruci, a i to budu povrsni rezovi (a i ima bolji nacin da se iskoristi krv-doniranje sto radim redovito), nakon toga sam gasila cigaretu od noge, ruke... ili bih se namjerno opekla od nesto, npr. jednom sam drzala nogu na vrucem radijatoru nekih pola sata i sada imam jedan lijepi oziljak od toga
u zadnje 3 godine stanem pred zid i razmisljam o tome sto me muci (a to je uvijek isto) i kad mi se nakupi bijes udarim sakom o zid. ruka mi je uvijek nateknuta i imam slabu pokretljivost malog prsta.
htjela bih otici kod psihijatra, cisto onako da porazgovaram o problemima koji me muce, ali nemam kuna za takvo nesto, a i mislim da nebih mogla iskreno reci sta me muci.
ja to ne mislim prestati raditi, to mi je najbolji osjecaj, kad osjetim bol.
nemam nikoga bliskog da mu to sve ispricam, a i ne vidim razlog da ih opterecujem svojim dramama.
eto toliko...

Nemo j skrivati i pričaj s dragima o tome. Al definitivno bi trebala stručnu pomoć... jer to kaj radiš... to je poremećaj. A poremećaji se relativno uspješno liječe. Puno sreće ti želim.

ma znam, ali strah me je sta ce biti poslije... jucer kad sam to napisala mi je bilo lakse i bas sam se lijepo osjecala... znam da bi mi pomoglo kad bih potrazila pomoc, ali nisam samo ja tu u pitanju, a ne zelim neke ljude povrijedit koji bi se, sigurna sam, osjecali krivim zbog toga...

To ti je pogrešan stav i to će ti objasniti i psiholog
To je bolest i ona se mora liječiti. Nemoj čuvat nečije osjećaje nauštrb sebe.

Evo i mene,,,previše sam tjeskobna i želim samo "sebe" sa nekime podijeliti,,,,samo ne znam odakle da počnem!?Prošla sam kroz neke teme i većinom sam se "vidjela" svugdje po malo,,,no trenutno sam u fazi rezuckanja svojih ramena sa žiletom,,,gledam kak mi curi krv i pustim glasno muziku te vrištim i plačem,,,,to me smiri,,,to nisam radila već 5g,,,,još uvijek mi se vide ožiljci od "starih"vremena,,,,a sada opet stvaram nove,,,svjesna sam radi čega to radim,,ali do sada sam se nosila drugačije sa "tim" problemom,,,a sada ne mogu,,,evo i sada dok ovo pišem gledam žiletu na mome stolu,,,,,oh kako je lako to sve napisati a tako teško to nekome reći,,,oko mene bolestan svijet i bolesni ljudi,a ne vidim da sam i ja dio toga,,,,

Eto taman kad mi se ruka oporavila ja se opet izgrebala do krvi. Zanimljivo je da inače ne podnosim bol. A ovo kaj si radim mi je onak... ok...

hej...evo,samoranjavanje,autodestrukcija...da...to je moje podrucje...vec 6 godina sam takva.zadnje samoranjavanje je bilo u svrhu suicida,al sam toliko nesposobna da ni to nisam uspila ucinit lipo sam nasla jednu zilu na nozi,pocela sam rezat s nozem,pa je bija pretup,pa sam nastavila s iglom kopat sve dublje po toj rani...bilo je dosta krvi,al nisam ocigledno dospjela do zile.nisam tila ruke rezat,jer su ionako od lakta do zapesca izrizane,a i ako cu se vec ubit,onda cu to napravit jer JA TO ZELIM,i to niko ne mora znat.tila sam iskrvarit,ne brzo,nego lagano...al eto,kao sto rekoh i za to sam nesposobna kao i za sve u zivotu. -.-' jebem ti zivot.reko je matos: MIRUJ, U SMRTI SE SNIVA!

poznat mi je taj osjecaj...ja sam to ucinila 2x.prvi put velikim nozem drugi put prije 3 sedmice zilietom.ucinjeno je iz bjesa i nemoci......
olaksanje je bilo trenutno i posle toga problem je ostao.
znam da je lako reci ali ipak drage moje nemojte nanositi sebi te ozljede.
niko i nista nije vrijedan toga da sebi to radimo.vjerujte kazem iz iskustva.a oziljci ostaju i na kozi i na dusi

Pa evo...ovo bas i nije za ovaj topic...al ne mogu nac pokusaj suicida...uglavnom...
imam potrebu ovo napisat...u subotu sam se htjela predozirat helexima.
al kako sam ja nesposobna nisam uspila u tom naumu
popila sam 10 helexa od 0.25mg i jos to zacinila alkoholom...
a razlog...pa...nije bilo razloga.samo sam htjela spavat...
ne znam sta mi se dogada...imam jaki nagon za smrcu
jel iko ima ovakvih iskustava?
e i da,prije nekih 2 tjedna sam si pokusala prerezat zilu na nozi...kako bi se na suptilan i originalan nacin ubila...al,naravno,nisam uspila(ocito).

CorpseBride,

ŠTO PRIJE se javi lijecniku! Ovo nije naredba, ovo te MOLIM.

Pa,evo...Nisam se javila lijecniku,al veceras sam zavrsila na hitnoj...eto...skoro sam ostala lezat u bolnici,al to sam odbila iz mnogih razloga.dobila sam tablete...
uglavnom.danas sam pala ispit,i to me je unistilo jer nisam navikla na poraze.
mozda i jesam cesto gubitnica,al ne u svojoj struci.
nisam mogla virovat da sam pala...i onda,oko 5 sati sam uzela zilet(dok sam bila na kavi),i lijepo si izrizala podlakticu.to mi je vidila prijateljica.nismo znale sta ucinit,pa sam otisla na hitni psihijatrijski.i onda na hitni kirurski...eh...
eto,vrlo sam suicidalna. :// tila bi ja odlezat par dana u bolnici...ali...tu su moji roditelji koje ne zelim opterecivat...i tako...a treba mi odmora od svih. ((((((

A jesi razmisljala da ipak ostanes koji dan u bolnici i doslovce se odmoris? Ponekad lijecnici preporucuju i tu opciju...

pozdrav,htio sam pitati ako osjećam olakšanje nakon zarezivanja koje proizlazi iz tjeskobe i anksioznosti i brutalnog shvaćanja svoje osobine kao i realnog svjeta koji se događa oko mene već duže godina izloženosti nasilju koje te ne uspije više začuditi niti malo.Dali je to bolje nego uzimati droge(ljekove) ?

Šta ti misliš?
osim slučajne infekcije,slučajne zaraze nekom bolesti šta se još loše može dogoditi?