Kako se nositi sa smrću bliske osobe?

Kako se nositi sa smrću bliske osobe?
Kakva su vaša iskustva?

Užasno!
U petnaestioj godini umrla mi je starija sestra.Vrijeme mog puberteta,sazrijevanja,prekinula je ta užasna tragedija.Bila sam vrlo mlada,tako da sam oplakivajući nju,žaleći moju mamu izgubila jedan dio sebe i nje.Toliko me boljelo da nisam mogla misliti na naše zajedničke trenutke,nisam mogla gledati slike.Sahranila sam zajedno s njom previše uspomena.Tek kasnije,naučila sam važnu lekciju,a ta je da se mora proći taj period žalovanja,pomiriti se sa istinom,prihvatiti što se desilo.
Mnogo godina kasnije desila se jedna velika tragedija u meni bliskih ljudi.Divila sam im se.Izgubili su sina.Nisu plakali glasno,nisu skrivali slike,neprestano su pričali o njemu.Pošto smo mi Muslimani i naša vjera nalaže klanjanje pet namaza.Ti ljudi su saznali da im je sin mrtav u 10h, a u podne su klanjali.Molili se Bogu,kao i uvjek.Molili za njega,za sebe,da im ublaži bol.
Tad sam se sijetila svoje mame i mene.Patnje kroz koje smo prošle.Moja mama ni dan danas ne može otići mojoj sestri na mezar.Ja odem,rijetko.Zaboli me previše.Javi se stara rana koju sam pokopala u sebi,nikad previla.
Čovijek se mora suočiti sa svim što ga zadesi.Mislim da je jako bitna stvar,vjera.Bilo koja,jer niti jedna vjera ako je tumačimo ispravno neće nauditi.Bitno je shvatiti,da te osobe više nema,sačuvati uspomene.Biti sretan što je nekada uljepšavala naš život.

Draga Arduana, nije lako čitati tvoje retke, ali mislim da na forumu imamo nekoga tko bi s tobom našao mnogo zajedničkih tema (nije mi zgodno ovako javno, bez njegova znanja i odobrenja, nabrajati o čemu se radi). Uglavnom, potraži postove korisnika s nadimkom Mostar

arduana je napisao/la:

Užasno!
Bitno je shvatiti,da te osobe više nema,sačuvati uspomene.Biti sretan što je nekada uljepšavala naš život.

Ovo si jako lijepo napisala. Užasno je teško, ali s vremenom prolazi s time da ima trenutaka kad se prisjetiš svega i opet ti se vrati tuga i osječaj da ti netko fali, ali moramo se pomiriti s time da je to dio života i ići nekako dalje.

Neko preživi veći ili dio života, ili čak cijeli,a da ne doživi neku tragediju,gubitak nekog bliskog.Ti ljudi su pravi sretnici.

Ja sam eto igrom sudbine,Božijom voljom izgubila par dragih,bliskih ljudi.Sve to u periodu do moje tridesete godine.Koliko god me sve te tragedije učinile tužnom,depresivnom i sve to,toliko su me i ojačale.

Nije lako imati petnaest i žalovati,imati dvadeset i žalovati.Moj nemirni,nestašni duh,borio se sa svim tim.Ko zna kad sam trebala pomoć psihijatra.Riješavala sam sve sama.Moja mama je plakala,a ja sam ju tiješila,krila svoju bol.Moja sestra je izgubila dvoje bliskih ljudi,i opoet je mama plakala ,sestra,a ja sam opet potiskivala svoju bol.
Počela sam pucati još sa dvadeset,znam to jer sam znala već tad eksplodirati za neke gluposti,dovodila svoje dečke do ludila.
Ah to sam samo ja.Takva.Ne,godinama sam postala bezobzirnija,ljuća,nepredvidiva.Kad sam se udala iz mene je izbio vulkan.Ta nagla promijena,svi ti novi ljudi oko mene,opet svi imaju želje,patnje.A ja nova.Meni ništa ne treba.
I onda opet tragedija.
Lupilo me!Previše.

Javila sam se psih. prije sedam ,osam mijeseci.Mislim da mi se divi koliko sam ipak jaka.

Draga Renci,trebam malu pomoć.Umrla je moja baka prije četiri dana.Nemam vremena pričati ništa o tome,ali sam jako zabrinuta za moju mamu.Ona je inače zadnjih deset godina skrbila za baku i sad joj je veoma teško pala njena smrt.Natjerala nas je da pokupimo sve njene stvari jer ih ona ne može poidnijeti gledati.Ne može čak više ni slušati kad pričamo o njoj.Ne smije sama spavati i mora biti okružena svima nama.Jako se plašim za nju.Imaš li ideju kako da joj pomognem.Inače je ona godinama pila demetrin i kako kad nekad i druge lijekove.Danas ju je brat odvezao njenom psihijatru i dao joj je još uz neke njene prijašnje lijekove i Seroxat.Misliš li da će joj to pomoći da se pomiri sa njenom smrću.Svi smo jako zabrinuti,čak smo prestali žalovati,koliko smo se mami posvetili.

U žalosti i tugi lijekovi ne pomažu,ali lakše podnosiš bol.Za majku će trebati vremena i strpljenja,vi ste joj najbolji lijek.Osim toga treba nekakvu zanimaciju koja će je okupirati i pomoći da lakše prihvati odlazak majke.Doktor je znao šta radi,ali trebali bi i vi sa njim poprićati kako da se postavite prema majci.Dali trenutna i jaka bol(koja ima najbolji učinak) ili vremensko otpuštanje koje može potrajati i godinama!Ovo je lajičko mišljenje osobe koja je izgubila oca a da se nije ni oprostila sa njim,pa pokušavam pomoći vlastitim iskustvom.

Prvo,hvala ti.Drugo,svo smo uz nju,komplet familija.Ona,imam osjećaj ne može prihvatiti da je više nema.Pa se onda pita je li ju kad povrijedila,je li učinila za nju sve što je mogla.Mi znamo da jest,ali u svakom odnosu ima trenutaka kada nekom kažemo nešto što nismo trebali.Nju sad to razdire.Uporno joj govorimo da je život takav i da je to normalno.Još gore za nju što ju je odvezla u bolnicu na previjanje nekakve rane (odskora joj je dijag.Parkinsonova(baki) ),bila je sve u redu i pred kućnim vratima je umrla u autu.Mama je sve to gledala,dozivala je i nije mogla vjerovati da je mrtva.Nadam seda će mama biti dobro.Jako ju trebam,svi je trebamo.Ona nam je uvjek bila podrška i pravi anđeo čuvar.

Draga moja Arduana... nemaš pojma koliko mi je žao. Ovako nešto je zaista zadnje što bi ti bilo potrebno... Moja najiskrenija sućut.
Sinovi ti je rekao isto što bih ti odgovorila i ja: lijek je "štaka", pomagalo da se prebrodi najteži period, ali tugu ne može izliječiti. To što vas je natjerala da sve pokupite zapravo je vjerojatno ona faza nijekanja tj. poricanja da se to uopće dogodilo, ali tu ti ja nisam neki stručnjak, psihijatar će ti bolje pojasniti kako su točno "definirane" faze žalovanja radi gubitka bliske osobe. Ovo je sad sve zapravo samo trkeljanje u teoriji, a ništa pametno ti nisam napisala. Treba joj vremena, izgubiti majku je... meni nezamislivo teško, koliko god konflikata imali. Seroxat bi je svakako trebao umiriti, ili kako bi moja mama običavala reći (i ona je jedno vrijeme, davno, uzimala antidepresive), "trenutno će je odrveniti dok kriza ne prođe" i dok se ona sama ne uspije pomiriti s gubitkom. U međuvremenu tu ste vi koji joj pružate podršku. Opet ću "prepisati" od Sinova, bilo bi idealno kad bi što prije mogla prihvatiti neku zanimaciju (pletenje, rad u vrtu, bilo što) kako bi joj to odvuklo pažnju barem jednim dijelom s doživljenog gubitka. Tako bi lakše prebrodila period tugovanja, koji na žalost mora trajati onoliko koliko je to čovjeku potrebno, nekom više nekom manje.
Ne znam je li ti majka religiozna, ali obično se ljudi koji su religiozni lakše mire sa činjenicom da smo svi mi smrtnici i da ćemo svi jednoga dana morati napustiti ovaj svijet. Ono što je koliko-toliko utješno u slučaju tvoje drage bake je, pretpostavljam, određena starost, jer ipak je puno veći šok kad ode netko mlad, kome "još nije vrijeme", a ti to najbolje znaš.
Ne znam više što bih ti napisala jer je sve ovo najobičnije piskaranje osobe koja (hvala Bogu) nije izgubila nikoga toliko jako bliskog, za razliku od tebe, pa mi je malo neugodno "pametovati" TEBI o tome. Mogu samo zamišljati kako će to izgledati kod mene jer i ja imam baku rođenu 1924. i mamu koja je jako vezana uz nju, već me sad hvata strah a za tako nešto se nikad čovjek ne može dovoljno pripremiti.
Mogu ti samo zaželjeti puno, puno sreće, zdravlja i snage da sve to prebrodiš, kao i tvojoj obitelji. Znaš da smo tu za tebe!
Pusa i ne daj se!

arduana je napisao/la:

... Ona,imam osjećaj ne može prihvatiti da je više nema.Pa se onda pita je li ju kad povrijedila,je li učinila za nju sve što je mogla.Mi znamo da jest,ali u svakom odnosu ima trenutaka kada nekom kažemo nešto što nismo trebali.Nju sad to razdire.Uporno joj govorimo da je život takav i da je to normalno.

Ovo je sasvim normalan dio procesa žalovanja o kojem sam nabrzaka iščeprkala par informacija pa ću ih kopirati ovdje.
I, da, svi smo mi nekad nekome rekli nešto što nismo trebali, ili smo propustili reći nešto što smo željeli. Uvijek je tako, i uvijek se čovjek poslije radi toga razdire i stoga se trudim svaki dan djetetu stoput reći da ju volim i ispričati se onima kojima smatram da trebam.

Izvor: plivamed.net

Tugovanje - žalovanje 1/2

U dva članka prim. mr. sc. Dr. Tereze Salajpal navedene su značajke normalnog tugovanja koje se javlja nakon svih prelomnih događaja u našem životu, svih gubitaka (smrti, pobačaja, rastave, napuštanja partnera, gubitka organa, zdravlja, posla, materijalnih dobara itd.). Dakako, žalovanje je najizraženije nakon smrti nama značajnih osoba.


Faze žalovanja po Bowlby- u
- Prva faza - reakcija mrtvila i zaprepaštenja
- Druga faza - čežnja i potraga za "izgubljenom" osobom
- Treća faza - dezorganizacije, očaja i gubitka nade u povratak
- Četvrta faza reintegracije
Tugovanje i attachment po Bowlby - u
Znaci normalnog žalovanja prema Wordenu
- Emocionalni znaci
- Tjelesni simptomi
- Kognitivni znaci
- Ponašanje

Svaki od nas je jedinstveno biće s posebnim
doživljavanjem svijeta i gubitaka kao i sa sebi svojstvenom prolaženjem
kroz proces žalovanja i psihosocijalni prijelaz. Opise žalovanja
nalazimo u autora kršćanskog i psihodinamskog svjetonazora i njihova su
zapažanja i stanovišta gotovo istovjetna.
Opisi
se žalovanja razlikuju od autora do autora u konceptu faza, etapa,
stadija i njihovom razvrstavanju obzirom na prateće znakove.
S tugovanjem se srećemo već od najranijeg djetinjstva pri napuštanju
(majke) i gubitcima koji su u odrastanju i tijekom života neminovni, a
žalovanje je najupečatljivije nakon gubitka za nas značajne osobe
(smrt).
Gubitak
je događaj koji onemogućuje stalni pristup nama značajnoj osobi (smrt,
rastava, nestanak osobe, prekid prijateljstva, prostorna udaljenost) uz
koju smo "posebno" emocionalno vezani pa stoga pokreće u nama sustav
Attachmenta (privrženosti, odanosti, prianjanja) i s njim povezan
osjećaj gubitka sigurnosti i tugovanje (separacionu žalost) (1).
Žalovanje
je strogo individualni proces i možemo ga promatrati na više razina:
kroz emocionalno doživljavanje, spoznajnu komponentu, interpersonalne odnose - ponašanje (identitet ) itd. Shucher i Zisook opisuju tri stadija (2), a Monbourqette (3) govori o osam etapa sa pratećim emocionalnim i spoznajnim promjenama, uključujući opraštanje, na koje on stavlja naglasak, kao i na završne rituale žalovanja. Više autora koristi koncept faza žalovanja, a među njima i Bowlby (1).


Faze žalovanja po Bowlby- u

Opisati ću Bowlbyjev koncept žalovanja koji je za mene najprihvatljiviji i koji najbolje oslikava korijene naše reakcije na gubitak i tijek žalovanja (1). Bowlby opisuje četiri faze:

Prva faza - reakcija mrtvila i zaprepaštenja

Prva faza - obilježava je reakcija mrtvila i zaprepaštenja uz nemogućnost prihvaćanja gubitka. Osoba obavlja radnje i kreće se automatski ispunjena strepnjom i napetosti. Neželjenu mirnoću prekida prsnuće snažnih emocija: panike, ljutnje, iznenadnog dobrog raspoloženja (paradoksalna euforija).

Druga faza - čežnja i potraga za "izgubljenom" osobom

Druga faza - ožalošćeni je ispunjen čežnjom i potragom za "izgubljenom" osobom. Potraga uključuje intenzivne misli na "izgubljenu" osobu i usmjeravanje pažnje prema svakom znaku koji bi je mogao otkriti. Javlja se ljutnja kao izraz razočaranja zbog neuspješne potrage. Potraga i čežnja za umrlim jaka je prvih dana, tjedana i mjeseci i postupno se smanjuje; sastavnica je procesa žalovanja - podsjeća na potragu i čežnju djeteta za majkom koja je otišla. Bolna čežnja za umrlim, s druge strane, odraz je nevjerovanja da se gubitak dogodio i nagonske potrebe za uspostavljanjem ponovne veze.
Unutar nekoliko sati ili dana zapaža se realnost gubitka praćena jakom boli i jecanjem, nemirom, nesanicom, zaokupljenošću mislima na umrlog i osjećajem njegove prisutnosti. To je stanje neobično bolnog i snažnog čuvstvenog proživljavanja praćeno tjeskobom, socijalnim povlačenjem, povremenom nadom i optuživanjem, razočaranjem; ima svrhu vraćanja izgubljene osobe. Ispod svih tih čuvstva leži duboka tuga i spoznaja da susret nije moguć. U literaturi se ističe i značenje ljutnje u prvim fazama žalovanja - ljutnju na umrlog, jer nas je napustio, ljutnju prema okolini i "odgovornima" za smrt i ljutnju često usmjerenu prema sebi zbog mogućih propusta.

Treća faza - dezorganizacije, očaja i gubitka nade u povratak

Treća je faza dezorganizacije, očaja i gubitka nade u povratak. Gubitak se postepeno raspoznaje, priznaje i prihvaća kao stvaran i trajan. Dolazi se do spoznaje da se život mora oblikovati na novi način. U tom vremenu osoba može zapadati u faze potištenosti i bezvoljnosti svjesna da je stari način djelovanja, razmišljanja i osjećanja nedjelotvoran i da ga treba odbaciti. Ukoliko proces žalovanja teče normalno slijedi četvrta faza

Četvrta faza reintegracije

Četvrta faza reintegracije, prihvaćanja realnosti i kretanja prema naprijed, razmatranja i prihvaćanja novih situacija i izazova te pronalaženje načina za njihovo ostvarenje. To podrazumijeva drugačije doživljavanje sebe kao osobe, prihvaćanje novih uloga i novog načina gledanja na proživljeno bolno iskustvo kao i na život i svijet u cjelini.
Reintegracija je završetak procesa žalovanja i/ili psihosocijalnog prijelaza u cjelini koji omogućuje ostvarivanje novih emocionalnih veza. To znači da umrlom ostaje pripadajuće mjesto u našem srcu, no ostavljeno je dovoljno prostora za ostvarivanje jednako vrijedne veze s drugom osobom

Bowlby kao i većina autora smatraju da ožalošćeni mora proći kroz sve faze žalovanja koje nisu strogo odijeljene, ne moraju dolaziti u strogom slijedu, već prelaze jedna u drugu, prelijevaju se i/ili preklapaju kako bi žalovanje bilo razriješeno i završeno.

Tugovanje i attachment po Bowlby - u

U razumijevanju gubitaka i žalovanja nezaobilazna je teorija Attachmenta po Bowlby-u (1). On smatra da ljudsko biće ima prirođenu potrebu za stvaranjem čvrstih veza sa osobama koje pružaju osjećaj zaštite i sigurnosti i koje su za njega emocionalno značajne. U stanjima prekida ili prijetnje prekida tih veza i nemogućnosti da se one nanovo ostvare, dolazi do jakih emocionalnih reakcija i potrage za objektom.
Bowlby smatra da uspostavljena veza i prianjanje uz značajnu osobu proističe iz naše potrebe za sigurnušću i zaštitom. Ta se veza uspostavlja po rođenju i razvija u odnosu s majkom, a potom s drugim za nas značajnim osobama (ocem, braćom, sestrama, partnerom) održava se i traje tijekom cijelog života.
Bowlby potrebu za Attachmenta razlučuje od potrebe za hranom i seksom, koje također zadovoljavamo u odnosu s drugim. I premda se uspostavljene veze tijekom razvoja preoblikuju u skladu s dobi i psihičkim razvojem osobe, postupno se udaljavamo i napuštamo osobe uz koje smo posebno vezani (majka, otac, braća), ali im se uvijek nanovo vraćamo u potrebi za podrškom i sigurnošću.
Napuštanjem veze i prianjanja uz značajne osobe tijekom odrastanja proživljavamo neophodne gubitke, koje moramo odtugovati. Ukoliko osoba uz koju prianjamo i na nju smo se vezali (majka, otac - kasnije partner) "nestane", napusti nas ili postoji prijetnja napuštanja mi reagiramo jakim strahom i protestom, jer roditelj predstavlja sigurno utočište od kojeg se može udaljavati, istraživati svijet i vraćati mu se. Na tom primitivnom odnosu stvara se i oblikuje sposobnost za uspostavljanje i očuvanje veza u našem kasnijem životu (partner, djeca,
prijatelji itd).
Ovdje ne možemo zaobići zapažanja Erika Eriksona (4) o značenju uspostavljenog odnosa majka - dijete, na kojem se temelji bazično povjerenje koje nam omogućava da sebe doživljavamo kao dobre osobe vrijedne ljubavi; sposobne da sebi pomognu i vrijedne tuđe pomoći u teškim životnim situacijama.
Ukoliko se majka i dijete dobro ne "uklapaju" njihov odnos će obilježavati labava veza (attachment) ili veza ispunjena strahom, što utječe na prirodu žalovanja. Rane gubitke (napuštanja majke) doživljavamo poput smrti. Iskustvo biti "ostavljen" (od majke) u ranom djetinstvu, možemo iskrivljeno doživjeti kao potpuno napuštanje jer smo loši i nevoljeni, na što odgovaramo bespomoćnošću, krivnjom, bijesom, strahom i užasom. Djeca mogu tugovati, ali ne na način da u potpunosti razrade gubitak. Stoga će rani gubitci utjecati na način žalovanja prilikom kasnijih gubitaka i otežati prevladavanje odvajanja i gubitka.
Bowlby opisuje paradoksalnu reakciju na napuštanje voljene osobe. S jedne je strane napuštanje praćeno bolom i beznadnom čežnjom, a s druge nevjericom i nadom da sve može biti dobro - s neodoljivim porivom potrage za izgubljenom osobom.
Gubitkom voljene osobe ponavljamo reakciju ranog djetinjstva. Dijete koje je majka napustila nijekat će njezin odlazak, tragati za njom u istom smislu kao što mi odrasli ostavljeni i lišeni voljene osobe tragamo za umrlim i
nestalim, onim koji nas je napustio. Potraga može biti nesvjesna, ispoljena kao nemir i besciljna aktivnost. U toj čežnji i potrazi za umrlim - nestalim, možemo ga dozivati, čuti njegovo dozivanje i korake, osjećati njihovu blizinu ili ih susretati u snovima. Konačnost gubitka pokušavamo nijekati u fantaziji i snovima koji obnavljaju naše rane, strahove od napuštanja i pokreću naš osjećaj nesigurnosti i nezaštićenosti. Bowlbyjeva teorija attachmenta kao instinkta objašnjava univerzalnost rastužujućeg - bolnog odgovora na odvajanje od objekta prianjanja; objašnjava reakciju odrasle osobe na gubitak i odstupanja od normalnog žalovanja (1).

Znaci normalnog žalovanja prema Wordenu

Proces žalovanja možemo promatrati na više razina: kroz emocionalno doživljavanje, spoznajnu komponentu, interpersonalne odnose - ponašanje; odrednice žalovanja, zadatke žalovanja i/ili psihosocijalni prijelaz i identitet.

Emocionalni znaci

Šok. Prvi odgovor na smrt ili gubitak je šok - emocionalno stješnjenje ili umrtvljenost, često stanje slično snu ili pak ponašanje koje se doimlje suviše normalnim, u odnosu na veličinu gubitka. Šok je uvijek izražen kod nagle i neočekivane smrti, no može se javiti i kod očekivane smrti.
Umrtvljenje je obrana od navale bolnih osjećanja, čije bi svjesno doživljavanje i preplavljivanje duševnog
života bolnim osjećanjima onemogućilo djelotvorno funkcioniranje ožalošćenog. Umrtvljenje kao i nevjerica zaštićuju osobu od naglog sučeljavanja s gubitkom.
Čeznuće i osamljivanje. Čeznuće za osobom koja nas je napustila je izraženije kod udovica. Jenjavanje čeznuća znak je da je tugovanje pri kraju. Osamljivanje prati čežnja, potraga za izgubljenim objektom i žaljenje. Ponekad tugu prati i žaljenje za izgubljenom ulogom (npr. žene direktora, majke, ulogom njegovateljice).
Žalost i plač uobičajeni su znaci žalovanja. Bolnost doživljavanja može pratiti nekontrolirani plač - a to može potrajati danima ili tjednima.
Ljutnja. Nakon smrti ili napuštanja za nas značajne osobe naše doživljavanje prati srdžba - ljutnja, ponekad i mržnja (kod rastave), dok su ogorčenje, osjećaj napuštenosti i prevarenosti (rastava) više ili manje izraženi. Ljutnja može biti prepoznata i/ili neprepoznata. Ukoliko ljutnja nije prepoznata niti priznata može voditi kompliciranom žalovanju. Ljutnja se često premješta na drugu osobu, koja se okrivljuje za smrt (liječnik, prijatelj, član porodice, njegovatelj). Ukoliko se ljutnja okrene prema sebi vodi u depresiju, autodestruktivno ponašanje - samoubojstvo.
Anksioznost i strah. Mogu se pojavljivati kao panične atake ili kao stalno prisutna tjeskoba, nesigurnost, nemir, bespomoćnost i strah od vlastite smrt; a može prerasti u fobiju. Tugovanje često prati anksioznost, zbunjenost i strahovi za naš budući život ili život obitelji.
Krivnja i samooptuživanje su prisutni gotovo redovito kod preživjelih - prekomjerno izraženi ukazuju na komplicirano žalovanje. Čest je osjećaj krivnje u preživjelog, osjeća se iracionalno odgovornim za smrt - zato što on
živi. Krivnja je česta u osobe, koja napušta partnera i ponekad u napuštenog (rastava).
Susrećemo se i s kajanjem bez obzira kakav su život partneri provodili, uz razmišljanje da se ne će moći živjeti zdravo i sretno bez partnera, kao i žaljenje za propuštenim prilikama jer se zajednički život mogao provesti
ispunjenje.
Osamljenost je naročito izražena u osoba koje su izgubile partnera s kojim su bile prisne i živjele dugo godina.
Umor je ponekad izražen u obliku apatije ili malaksalosti što teže podnose aktivne osobe.
Bespomoćnostje prisutna u ranoj fazi tugovanja i povezana je s tjeskobom.
Olakšanje se javlja nakon smrti teško oboljele osobe, dugotrajnog bolovanja i bolnog umiranja. Vrlo često je praćeno sa osjećajem krivnje - premda je u osnovi pozitivan znak. Ukoliko bolna osjećanja traju dulje vremena ili su prekomjerno izražena mogu naviještati komplicirano žalovanje.
Simptomi su često praćeni nekontroliranim plačem.

Tjelesni simptomi

Prate akutnu fazu tugovanja i igraju značajnu ulogu, no mogu se previdjeti ili iščitati kao tjelesno oboljenje. To su najčešće senzacije i bolovi sa strane srca, prsišta, probavnog sustava, disanja, opća tjelesna slabost, preosjetljivost na zvuk, glavobolja.

Kognitivni znaci

U ranoj fazi žalovanja preplavljeni smo mislima povezanim s osobom koja nas je napustila: misli mogu pokrenuti bolna osjećanja, pojačati tjeskobu i potištenost - voditi prema depresiji.
Nevjerica i nijekanje da se smrt dogodila naročito je izražena kod nagle i neočekivane smrti. To je obrambeni mehanizam koji štiti osobu od sučeljavanja s gubitkom.
Potiskivanje bolnih osjećaja omogućuje, odgađanje bolnog iskustva tuge, do podesnog momenta i odgovarajućih okolnosti. Tom sposobnosti kontrole osjećaja osoba uspijeva funkcionirati na poslu, štiti bližnje od svoje patnje i izbjegava nelagodni položaj u okolini.
Misaonom - intelektualnom obradom bolnog iskustva (racionalizacija, intelektualizacija) promatramo nastalu situaciju iz drugog motrišta i preoblikujemo istinu koja nas je pogodila - olakšavajući sebi bolno iskustvo.
Konfuzija. Kao znak emocionalnog prodora može doći do osjećaja konfuzije različitog stupnja (pretežno kod rastave) dekoncentracije i rastresenosti, nedostatka jasnoće i nesuvislog ponašanja. Zbog preplavljenosti osjećajima osoba ima osjećaj bespomoćnosti i gubitka kontrole nad vlastitim životom. Nakon bolnog gubitka, misli postaju smetene, postoje poteškoće usredotočenja, zaboravnost - izgubljenost - u prostoru i mislima (odsutnost u razgovoru ).
Zaokupljenost u mislima osobom koja nas je napustila i okolnostima koje su pratile smrt - odlazak. U skupinu znakova ide i nametanje misli i slika (kao u filmu) o zajedničkom životu, razmatranje što se sve zajednički proživjelo. Za umrlim prevladavaju lijepa sjećanja (idealizacija) za razliku od rastave kada prevladava ogorčenje i okrivljavanje partnera. Na početku žalovanja, ožalošćeni smatraju da su gubitkom voljene osobe zauvijek lišeni sreće i svakog zadovoljstva u životu.
Osjećaj prisutnosti osobe u neposrednoj okolini, kratkotrajno -halucinantno - čujenje i dozivanja umrlog, "čujenje" isječaka govora, krivo prepoznavanje umrlog na ulici (naročito neposredno nakon smrti). Ta doživljavanja ožalošćeni prepoznaju kao nerealna i ona imaju značenje utjehe, a mogu se protumačiti i kao metapsihološki fenomeni. Zbog povezanost misli i osjećaja, preokupacije umrlim mogu pokrenuti tjeskobu, jaku tugu i depresiju.

Ponašanje

Poremećaji spavanja mogu ukazivati i na depresiju i/ili simboliziraju separacione strahove i strah od smrti. Mogu biti privremeni, prolazni i dugotrajni.
Poremećaji apetita: gladovanje ili prekomjerno uzimanje hrane.
Misaona odsutnost. Ponašanje je obilježeno nesvjesnim djelovanjem. Ožalošćeni se može naći u nezgodnoj situaciji ili si nanijeti nehotičnu ozljedu.
Povlačenje iz društva.Izbjegavaju se susreti s prijateljima i gubi interes za vanjski svijet.
Izbjegavanje određenih podražaja koji pokreću bolne osjećaje gubitka (susreta, razgovora, predmeta, mjesta).
Snovi su ispunjeni tjeskobom različitog stupnja (noćne more) i/ili su utješni jer nose u sebi ispunjenje želja (prisutnost partnera - često nakon razvoda).
Izbjegavanje podsjetnika, predmeta, slika, mjesta i osoba, susret ili dodir s kojima može biti otponac bolnih osjećaja i navale tuge.
Potraga. Tragamo za osobom koja nas je napustila dozivajući je imenom, telefonom ili je tražimo na poznatim mjestima.
Uzdisaji, nemir. Uzdisanje je odterećenje od pritiska tuge.
Pretjerana aktivnost i zaokupljenost raznim poslovima omogućuje bjeg od patnje - bjeg od tugovanja.
Plači suze imaju ozdravljujuće djelovanje ne samo radi psihičkog rasterećenja već i fiziološkog izlučivanja toksina stvorenih stresom.
Posjećivanje mjesta i nošenje predmeta koji su pripadali umrlom imaju u pozadini ponašanja je strah od gubitka sjećanja na umrlog.
Čuvanje predmeta - uspomena koji su pripadali pokojniku (komadi odjeće, slike, knjige i drugo).
Popuštanje užicima; unutarnja potreba za sigurnošću i zaštitom, koje je pružala za nas značajna "odsutna" osoba može se u pretvoriti u prekomjernu potrebu za hranom ili alkoholom i postupno prerasti u bolest ovisnosti (o
alkoholu, hrani, drogi, tabletama, prisilnom seksu i ulaženju u novu vezu) što se češće sreće u ostavljenih žena s graničnom i ovisnom strukturom osobnosti.

Tugovanje - žalovanje 2/2

Žalovanje - tugovanje je proces, koji se javlja nakon za nas značajnog gubitka i neminovno prati smrt, rastavu i napuštanje veze. Znak je zdravlja i omogućuje nam prihvaćanje neizbježnih životnih gubitaka; završavanjem psihosocijalnog prijelaza, pospješuje naš rast, razvoj i sazrijevanje.


Odrednice žalovanja
Zadatci žalovanja - psihosocijalni prijelaz
I. Prihvaćanje realnosti
II. Rad na žalovanju
III. Prilagodba sredini
IV. Uključivanje u život
Završetak žalovanja
Psihosocijalni prijelaz i oporavak
Zaključak
Literatura

Odrednice žalovanja

Proces žalovanja strogo je individualan obzirom na zastupljenost i jačinu znakova te trajanje, premda postoje neke općenite značajke.

U nekih osoba žalovanje počinje odmah poslije saznanja o gubitku, u nekih je odgođeno, u nekih traje kratko, a u drugih cijeli život. Žalovanje prvenstveno ovisi o strukturi osobe ožalošćenog, ranim i kasnijim iskustvima odvajanja i preživjelih gubitaka (smrti ).

Duljina i dubina žalovanja ovisi o sljedećem:
Tko je osoba koja nas je napustila i koliko je stara. Različito se tuguje za mladim ili starim mužem, malim ili odraslim djetetom, mladim ili starim roditeljem, mladim ili starim prijateljem, poznanikom, itd.

O naravi veze - Attachmenta, kvaliteti i čvrstini veze s osobom koja nas je "napustila", jačini ljubavi i snazi prianjanja.

- sigurnosti koju je pružala uspostavljena veza. Ukoliko je osjećaj sigurnosti i samopoštovanja bio isključivo povezan sa zrcaljenjem koje je pružao suprug, reakcija na napuštanje bit će puno teža.

- stupnju ambivalencije u odnosu. Prema osobi koju volimo osjećamo i neprijateljstvo, ponekad i mržnju; no bitno je da si to posvijestimo. Jako ambivalentan odnos opterećen je prekomjernom krivnjom, samopredbacivanjem i ljutnjom, jer smo napušteni. Sukobi s umrlim imaju specifično značenje u naravi žalovanja.

Načinu smrti: prirodna smrt, nagla smrt, nesreća, očekivana (teška bolest), neočekivana, samoubojstvo, smrt nasiljem itd. Žalovanje je olakšano ako postoji mogućnost izražavanja ljutnje i okrivljavanja vinovnika smrti (kao npr. u slučaju nesreće) premda istovremeno pojačava osjećaj bespomoćnosti (1). Žalovanje nakon samoubojstva voljene osobe vrlo je teško i opterećeno s više samopredbacivanja i osjećaja krivnje.

Mjestu smrti; dom ili bolnica, u našoj prisutnosti - odsutnosti (smrti i/ili nesreći), smrt na velikoj udaljenosti, u stranom svijetu , itd.

Povijesnim podatcima: preživljavanje ranijih smrti i gubitaka, sa presudnim značenjem naravi žalovanja, koje je te gubitke pratilo. Ukoliko ranije žalovanje nije privedeno kraju - otežava sadašnje žalovanje. "Nezavršene poslove" prenosimo u sljedeća razdoblje - vežemo na sljedeći gubitak.

Psihičkom zdravlju ožalošćenog; od presudne je važnosti, način kako su doživljene i prebrođene ranije životne krize i kako je teklo ranije žalovanje.

Strukturi osobnosti. Prema Bowlbyju osobne značajke igraju presudnu ulogu u razumijevanju reakcije na gubitak, spol, godine starosti, stupanj psihičke zrelosti - način kako izlazimo na kraj sa stresnim situacijama. S gubitkom teško izlaze na kraj ovisne, granične i narcistične strukture osobnosti.

Socijalnim činiteljima koji uključuju religijsku, etničku i socijalnu subkulturu sa pripadajućim običajima i ritualima, koji olakšavaju žalovanje; ponajprije prekidanjem nijekanja i prihvaćanjem smrti.

Rituali; Svaka kultura i sredina ima svoje rituale povezane sa smrću, čija je svrha suočavanje sa stvarnosti - konačnosti gubitka Rituali svojim značenjem (simbolično ) dosižu najdublje arhetipske slojeve duševnog života, što je od velikog značenja u procesu žalovanja. Rituali pružaju podršku ožalošćenima, putem prisustva bližnjih i skupine, omogućavaju i pospješuju katarzu, ublažavaju osamljenost i tjeskobu, a ponajprije zorno suočavaju ožalošćene da se smrt uistinu dogodila (brišu nijekanje); potpora su očuvanju sjećanja na umrlog.

Podrška okoline; niz autora navodi veliko značenje podrške bližnjih unutar i izvan obitelj u uklanjanju stresnog iskustva i tijekom procesa žalovanja.

Ljubimci: druženje s ljubimcima može olakšati tugovanje.

Istovremeni stresovi; istovremene životne krize i/ili promjene u životu, utječu na težinu i duljinu žalovanja (bolest , životni prijelazi, preseljenje, penzioniranje, ekonomski gubitak, sudski spor itd.). Veliki gubitci, naročito nakon smrti i rastave, mogu biti praćeni promjenama i poteškoćama u funkcioniranju u obitelji, na poslu i životnoj sredini.

Zadatci žalovanja - psihosocijalni prijelaz

Zadatci žalovanja prema Wordenu

Svaka osoba na sebi svojstven način prolazi kroz žalovanje, nakon značajnog gubitka , što uključuje i ispunjenje određenih zadataka - (prolaženje kroz psihosocijalni prijelaz po Parkesu) - i dovodi do promjena u psihičkom životu; rasta i razvoja osobe - promjene identiteta , čime se otvara novo viđenje života i svijeta. Worden (5)opisuje četiri zadatka koje je potrebno ispuniti tijekom žalovanja.

I. Prihvaćanje realnosti

Prihvaćanje realnosti - dostiže se prihvaćanjem gubitka. Svaku smrt, očekivan i neočekivan gubitak, prati osjećaj da se nije dogodio (nijekanje). Prihvaćanje realnosti podrazumijeva spoznaju da je osoba mrtva i susret s njom više nije moguć (barem ne za života). Nijekanje je odbijanje prihvaćanja stvarnosti smrti (gubitka), stoga osoba ostaje zaglavljena na početku procesa žalovanja. Jedan od znakova nijekanja je doživljavanje pokojnika utjelovljenog u jednom od djece, što ublažava jačinu gubitka, ali onemogućuje prihvaćanje realnosti. Gubitak je potrebno prihvatiti ne samo razumom, nego i "srcem" (završetak nijekanja), a za to je potrebno vrijeme. U prihvaćanju realnosti smrti pomažu rituali. Nepostojanje smrti u emocionalnom doživljavanju ožalošćenih podržavaju nagla smrt, izostanak rituala, nemogućnost viđenja tijela umrlog (nedostupnost) i druge okolnosti.

II. Rad na žalovanju

II. zadatak je rad na žalovanju: nakon gubitka osobe s kojom smo bili blisko povezani, osjećamo bol i žalost, no svaki od nas tuguje na sebi svojstven način. Izbjegavanje tugovanja i potiskivanje boli, može voditi produljenom tugovanja (Parkes 1972 cit Worden 6). Okolina može slati poruke koje otežavaju ili odvlače osobu od prorade i razrješenja žalosti, čime se proces skraćuje. Zatomljivanje osjećaja, nijekanje boli, otklanjanje bolnih misli koje naviru - sprečava proces prorade gubitka. Njeguju se samo lijepe misli povezane s umrlim, izbjegavaju podsjetnici , idealizira umrlog. Izbjegavanje prorade žalosti vodi u bolest (depresiju), a može voditi i u ovisnosti (alkohol, droga, seks, prekomjerni rad, putovanja i slično).

III. Prilagodba sredini

III. zadatak - Prilagodba sredini (okruženju). Nakon smrti za nas značajne osobe kao i nakon rastave, ništa više nije kao prije u preživjelih i u obitelji - mijenja se struktura porodice i međusobni odnosi. Prilagodba na novonastale okolnosti ovisiti će; o odnosima prema pokojniku, ulozi koju je imao - o značaju njegove osobe. Spoznaja značenja i veličine gubitka "odlaskom" osobe u početku nam nije posviještena i postupno izranja tijekom prvih mjeseci žalovanja.

Moramo se prilagoditi i novoj ulozi koju prati i prilagodba vlastitom doživljavanju sebe. Naš se identitet mijenja nakon razrješavanja procesa tugovanja i/ili prolaženja kroz proces prijelaza. Osim prilagođavanja novoj ulozi , što je u nekih osoba praćeno velikim poteškoćama, moramo se prilagoditi i vanjskom svijetu. Nekada smrt nosi sa sobom promjenu životnih pogleda i osporavanje životnih vrijednosti, tako da ožalošćeni ima osjećaj da njegov život nema više smisla. Ipak, moramo si posvijestiti da svaki gubitak donosi i dobitak, kojeg u prvi mah ne moramo biti svjesni (7).

IV. Uključivanje u život

IV. zadatak - uključivanje u život - emocionalno premještanje umrlog - ostvarivanje nove veze. Mnoge osobe imaju najviše poteškoća u završavanju posljednjeg zadatka žalovanja i ostaju u tom dijelu zaglavljene. Znak nemogućnosti završavanja posljednjeg zadatka je prianjanje za posljednju vezu i nemogućnost da se ostvari nova veza. Neke osobe gubitak doživljavaju toliko bolnim da stvaraju ugovor same sa sobom da više neće voljeti.

Ipak, nikada ne možemo potpuno zaboraviti osobu koja je bila značajna u našem životu, niti je izbaciti iz našeg unutarnjeg svijeta, a da ne pozlijedimo svoj identitet - Volkan (cit. Worden 8.).

Završetak žalovanja

Žalovanje završava kada osoba dovrši posljednju fazu žalovanja ? fazu obnove, kada su zadatci žalovanja ostvareni i/ili završetkom psihosocijalnog prijelaza (1, 5, 7). Žalovanje je završeno, kada možemo misliti bez unutarnje boli o onome koga smo voljeli i izgubili (premda uz prisutnu sjetu), nemamo više potrebu za njenim prisustvom u dnevnom životu i svoje emocije možemo investirati u novi život. Završetak žalovanja obilježen je pronalaženjem stabilnosti, uspostavljanjem novog identiteta i vraćanjem životnog interesa prilagodbom novim okolnostima, pronalaženjem novih ciljeva i zadovoljstva u životu.

Psihosocijalni prijelaz i oporavak

Prema Parkesu događaji koji obilježavaju psihosocijalni prijelaz nose sljedeće tri karakteristike:
1. posljedice događaja su trajne,
2. događaj se odvija u vrlo kratkom vremenu - male su mogućnosti za pripremu,
3. dovode do promjena osobnosti i dosadašnjeg doživljavanja svijeta - što uključuje promjenu misaonih obrazaca i ponašanja.

Psihosocijalni prijelaz je bolno psihičko proživljavanje, osobu iscrpljuje i zahtjeva vrijeme. Prijelaz možemo promatrati, kao isprepletenost ispodležećih dubokih psiholoških i socioloških procesa, pokrenutih i povezanih sa stresnim životnim događajem. Tih procesa osoba ne mora biti u potpunosti svjesna niti je jasan i predvidiv njihov ishod.

Svaka osoba na sebi svojstven način prolazi kroz žalovanje, tijekom kojeg se moraju obaviti neki zadatci (Worden ), odnosno proći kroz psihosocijalni prijelaz (Parkes) ili Freudovim riječima (8 ) obnoviti svoj unutarnji život "radom na žalovanju" da bi se mogli nanovo uključiti u život i prilagoditi njegovim zahtjevima. Uspješan prijelaz ili završetak žalovanja istovjetan je ozdravljenju i dovodi do rasta i sazrijevanja osobe.

U odvijanju tih procesa prema Weissu (9) djeluju tri sastavnice:
1.spoznajno prihvaćanje gubitka,
2. emocionalno prihvaćanje i
3. promjena identiteta.

Parkes (7) smatra da svi upečatljivi i značajni događaji u našem životu (rođenja, smrti, vjenčanja, rastave, itd.) donose sa sobom gubitke i dobitke (bez obzira na njihov momentalni predznak) koje ponekad teško zapažamo i razlučujemo. Postoje okolnosti koje otežavaju i onemogućuju prolaženje kroz proces žalovanja i prijelaz i/ili oporavak.

Izostanak ili neuspješnost oporavka ispoljava se u nemogućnosti prihvaćanja životnih izazova i ulaganja u sadašnjost. Osoba je preokupirana sa sjećanjima i čuvstvima vezanim uz gubitak. Sadašnji život doživljava praznim, besmislenim i beznadnim. Postoji osjetljivost na podsjetnike, koji vraćaju bolna sjećanja i žalost. Radosni događaji, nemaju značenja, već pokreću krivnju jer ih "ne dijeli sa pokojnikom".

Oporavak otežava nepredviđen, neshvatljiv i neobjašnjiv gubitak ? neprekidna zaokupljenost pronalaskom odgovora, brutalnost, nasilje, velike i mnogostruke istovremene promjene, raniji gubitci, neuspješno prolaženje kroz žalovanje, ambivalentan odnos i ovisnost, snažno i dugotrajno nijekanje stresnog događaja, izostanak socijalne podrške, zahtjevi običaja da odnos ostane trajan, spriječenost u ostvarivanju novih uloga i društvenog statusa (9,10).

Obzirom na osobnost ožalošćenog od velikog je značenja organizacija njegova "attachmenta"- ponašanja i obrazac - model odgovora na stresne situacije, potom osobni razvoj i uloga iskustva tijekom odrastanja, kao i uloga obiteljskog života (1).

Izostanak oporavka najčešće je obilježen dugotrajnošću zadržavanja na jednoj od faza žalovanja; potrazi i protestu ili depresivnom povlačenju. Oporavak podrazumijeva povratak različitim oblicima osobnog i društvenog djelovanja.

Oporavak i ozdravljenje pospješuje prihvaćanje gubitka (spoznajno i emocionalno), dopuštenje i poticanje da se tuguje, slobodno izražavaju osjećaja - plač, bez obzira na spol (u našoj sociokulturi muškarcima je prešutno zabranjeno plakanje) podrška okoline, slušanje ožalošćenog, izmjenjivanje iskustva istovjetnog ili sličnog gubitka, praktična pomoć - materijalna i druge usluge (10).

Zaključak

Žalovanje - tugovanje je proces, koji se javlja nakon za nas značajnog gubitka i neminovno prati smrt, rastavu i napuštanje veze. Znak je zdravlja i omogućuje nam prihvaćanje neizbježnih životnih gubitaka; završavanjem psihosocijalnog prijelaza pospješuje naš rast, razvoj i sazrijevanje.

Nakon smrti partnera i / ili rastave tugujemo za mnogo čime među inim za našim izgubljenim snovima, očekivanjima i pokopanoj zajedničkoj budućnosti, zrcaljenjem, podrškom, ulogama, obitelji, društvenim statusom, materijalnim prihodima itd. Način kako ćemo tugovati i koliko dugo, zapisan je i pohranjen u našim dubinama kao otisak iskustva svih naših razdvajanja i svih gubitaka povezanih s ljubavlju i nježnosti (prvenstveno majke i oca ) da bi bio ponovljen i nanovo proživljen u "novo - starom" gubitku - za nas značajne osobe ukoliko tijekom života nismo uspjeli prevladati svoje navezanosti i razriješiti tugovanje ranijih gubitaka.

Smrt kao i rastava dovodi do razbijanja obiteljske strukture i promjene u dinamici međusobnih odnosa, promjene u ulogama, promjena u potpori i gratifikaciji unutar deficitarne obitelji (izostaje jedan roditelj) i po stresnosti su najbolnije; smrt potom rastava! U odnosu na duljinu žalovanja stavovi su neujednačeni kao i u odnosu razlučivanja normalnog i "patološkog" žalovanja. Neki zastupaju stav da žalovanje traje do 9 mjeseci kao i nošenje čeda. Većina autora se priklanja vremenu od 2 godine s dopuštanjem da u nekih osoba može trajati godinama (nakon gubitka djeteta cijeli život) s mogućnošću da neki aspekti tugovanja nikada ne završe.

Međutim nikada u potpunosti u svom srcu ne prihvaćamo gubitak - uvijek u nama ostaje neizbrisiv trag osobe uz koju smo bili vezani.

Literatura

1. Bowlby J. Loss, sadness and depression. Basic book, New York, 1980.
2. Shucher SR, Zisook S. The course of normal grief. U: Stroebe MS, Stroebe W, Hansson RO, ur. Handbook of bereavement - Theory, research and intervention. University Press, Cambridge, 1999, str 23- 43.
3. Monbourqette J. Iznova živjeti. Oko tri u jutro, Zagreb, 2000.
4. Erikson EH. The life cycle completed ? Extended version by Joan M. Erikson. W.W.Norton and Company, New York, 1998.
5. Worden JW. Grief counselling and greif therapy. Brunner-Routledge, UK, 2001.
6. Parkes CM. 1972 (cit.) Worden JW. Grief counselling and greif therapy. Brunner-Routledge, UK, 2001, str 13.
7. Parkes CM. Bereavement as a psychosocial transition, processes of adaptation to change. U: Stroebe MS, Stroebe W, Hansson RO, ur.0 Handbook of bereavement - Theory, research and intervention. University Press, Cambridge, 1999, str 91 ? 101.
8. Volkan VD. (cit.) Worden JW. Grief counselling and greif therapy. Brunner-Routledge, UK, 2001, str 16.
9. Freud S. 1917 (cit.) Buzov I. Psihoanaliza žalovanja, Jumena, Zagreb 1989, str 31.
10. Weiss RS. Loss and recovery. U: Stroebe MS, Stroebe W, Hansson RO, ur. Handbook of bereavement - Theory, research and intervention. University Press, Cambridge, 1999, str 271- 284.
11. Skinner Cook A, Oltjenbruns KA. Grief and loss. U: Dying and Greaving. Harcourt Brace Colege Publishers, New York , 1998, str 91- 130.

Izvor: plivamed.net (Prim. mr sc., dr. Tereza Salajpal, HKLD, 05/2007.)

Hvala ti Renci...ja lično sam iznenadila sebe svojom reakcijiom na njenu smrt.Tješila sam se i tješim s tim da je imala sedamdesetdevet godina,da je sve do prije deset živjela sama,neovisna o nikom,bila sretna.Živjela je onako kako joj je najviše odgovaralo.Malo me zaboli kad se sjetim koliko je teško podnijela kad je morala napustiti svoj dom i doći mami,ali tamo su se o njoj brinuli više nego dobro.Jednostavno sam se isplakala,držala je za ruku dok je još bila topla,poljubila je i pustila da ode.Nikad neću zaboraviti njen miris,sve stvari kojim me je naučila.Čuvaću njenu maramu,pokrivač ,spavaću na njenom jastuku,jer me to jako usrećuje.Nije mala tešku smrt.Jednostavno je zatvorila oči uz jedan uzdah.Ali mama je sad problem.Juče kad sam otišla kod nje,preplašila sam se.Ali idemo za par dana na more,pa ćemo je povesti.Neka se  malo izoluje od svega.Preživjela je mnoge stvari,ne želim ju izgubiti sad.

Super, možda joj putovanje malo skrene misli.
Inače, prije nekih mjesec dana umrla je žena od maminog bratića, isto nekih osamdesetak godina, ali je bila skroz zdrava i vitalna - dok nije pala na stepenicama koje vode u kuću, udarila glavom o zid, zadobila teške ozljede mozga i preminula u bolnici. Njezini su vjerojatno u još većem šoku, a mamin bratić je tek sada pomalo počeo jesti (udovac) jer svaki dan mora gledati te proklete stepenice. Već im se dva dana spremam napisati par riječi (žive u Kanadi) ali nikako da smognem snage i koncentracije za tako nešto.
I onda se pitaš šta ti je život...

Teško se pomiriti sa smrću voljene osobe.Ali kad ta osoba ima iza sebe duži niz godina,mislimi da je grijeh previše oplakivati.Jer bila sam dosta puta u situaciji da izgubim bliske mlade ljude.Ne mogu usporediti svoje tadašnje emocije sa ovim sad ,na koliko sam voljela moju baku (majku,tako se kod nas kaže).Zahvaljujem Bogu što sam ju imala tako dugo.Tako,mislim i tvoj rođak treba razmišljati.Jer imati nekog kraj sebe četrddesetak godina je jako mnogo.A uzgubiti nekog kog de nisi dobro niti nagledao je nestvarno bolno.

Svi smo mi napravljeni od drugačijeg materijala, volim to tako reći.
Ne postoji na to odgovor, svatko se na svoj način nosi s gubitkom drage mu , voljene osobe.
Ali se nosi. U protivnom bi svi umrli od tuge za voljenima...pronađu ljudi snagu, netko im je na neki način "od gore" da, pošalje nekakav znak..
Meni se tako dogodilo...u dvije godine sam izgubila meni dvije jako značajne osobe..i kad bih Vam rekla da i dan danas snjima kontaktiram, eh...možda pomislite E Sunce na pravom si Forumu, ha?Naravno, ovo je mala šalica...vjerujte mi, tako je..kao što je Arduanica lipo rekla da spava na jastuku svoje bake..i sigurno sanja nešto lijepo, jer njena je baka s njom, u njenoj nutrini..tako i ja, kad me zaboli što ih više nema shvatim upravo suprotno:tu su, u meni...to je život.

Osoba živi sve dok živi sjećanje na nju. Sve dok je nosimo u srcu, ona je sa nama. Fizički možda nije, ali ljubav, sjećanja i lijepi trenuci ostaju zauvijek. Nema ništa loše u tome da se osmijehneš njezinoj slici u prolazu, da joj koji put i dobaciš riječ - dvije, to samo znači da je za tebe ona još uvijek živa u tvom srcu. A dok je u srcu - nisi je izgubila.

Meni ide najviše naživce kad skužim da sam počela zaboravljat neke detalje, onda poludim pa luđački tražim slike i upijam ponovo "zaboravljene" detalje...

I meni se dešava da skužim da zaboravljam,a zaboravljam jer toliko mi bude teško misliti o tome,bježim od boli,sjećanja i odjednom shvatim da sam zaboravila neke sitnice.Čak i poslije skoro dvadeset godina od smrti drage mi osobe,bude mi teško gledati slike.Prejako me zaboli,uspomene nahrle i imam osjećaj da će mi srce prsnuti.Izbjegavam tako susrete sa prošlošću.Iako znam da to nije ispravno,većinom ne mogu drugačije.Ali u dijelu mog srca postoji vječno,ona,oni.Svaki rođendan,godišnjicu čuvam od zaborava.Nadam se da ću jednog dana,na nekom drugom mijestu vidjeti draga lica i nadam se da su svi sretni tamo i da me gledaju,bodre,dive mi se i raduju kad sam sretna.

Kad staviš sliku drage ti pokojne osobe na policu, gledat ćeš je najprije s tugom - i to je u redu. S vremenom ćeš joj u prolazu pokloniti osmijeh, dobaciti pokoju riječ i shvatiti da zapravo nikad nije ni otišla - još uvijek je tu, s tobom, u tebi.

neznam kako da pocnem,ni sta ocekujem.mozda neko olaksanje.pocelo je 1983.kada sam u 8 god,ostala bez oca za koga sam bila jako vezana...bol nikada nije prosla a ziva je i sada i uvek ceka podmuklo u kom obliku ce me unistiti.prosla sam sve faze.alkoholizam,strahovi,kosmari.gubitak identiteta,bulimija.opterecenost izgledom,gladovanje,pokusaj predoziranosti tabletama ali ne radi samoubistva,vec da ubijem bol u sebi...umor i bol su veciti..samokaznjavanje...ubedjenost da sam nesto kriva i da moram da se mucim i uzivam u patnji..majka je samnom i bratom,koji je jos tezi slucaj,negde veoma pogresila.mislim nedostatak komunikacije medju nama,i udaljenost...kako je moguce da je bol uvek sveza i redovno se aktivira...kroz razne strahove,nervoze.cesta plakanja i bol u dusi koja je nepodnosljiva...ne nosim se nikako sa tim..niti sam to ikada prihvatila..njegovu smrt..psihijatar pomaze na neki period ali to mora dozivotno...kako uopste prihvatiti neciju smrt kao da je to nesto prirodno i posle toga ostati normalan...nemoguce...snovi koje imam ne bi nikom pozelela,niti ovako teske misli...imala sam jako los period pre 2 god,kad su se aktivirali strahovi izazvani nekim problemima u zivotu...paranoje gubitak identiteta..i jako se bojim.opet ce se jednom aktivirati.ali sledeci put samo ponavljam u sebi.ma bas me briga ne zelim se muciti,popicu gomilu lekova i samo otici..u spas..mislim na njega svaki dan 20 godina..kao da je juce umro..a bol je jaka isto kao juce i krenu suze i gusenje,ne verovanje....20god,svako vece kada sam legla u krevet otplakala sam pola sata a zatim zaspala...pomoglo bi znam da imam ljude oko sebe koji me vole ili muza bilo koga.ali ja to neumem da cuvam i izaberem.sudbina mi je da zivim sama u uspomenama na mrtve...jer meni dragi ljudi u zivotu u glavnom umiru...ali sincic koga sam rodila namerno da bi imala nekog u zivotu jedina je uteha...ali i jos jedan veliki strah,i bolno potsecanje na detinjstvo koje ponovo prozivljavam kroz njega...i laz je kad kazu,osoba je ziva dok zivi secanje na nju...ja zelim stvarnost,a moj zivot je samo u nekoj proslosti i secanju...kao da nisi ni ti ziv.....

Draga Anita,ja baš sad nemam vremena,ali jako su me pogodile tvoje riječi.
Želim ti mnogo toga reći,za sad samo to,da ti ,ja ili bilo ko drugi ko doživi neku tragediju mora biti jači od nje.
Kako?Znam da je jako teško,ali za sve postoji rješenje.Život se MORA živjeti.Nikad nemoj ni pomišljati da ga prekineš ,jer s tim ništa nebi rješila.Samo bi nekom drugom natovarila svoju bol.

Draga Anita,
veseli me što te vidim ovdje (za one koji ne znaju, kratko smo se dopisivale prije nego je Anita odlučila otvoriti svoju dušu na forumu). Napravila si prvi korak - zatražila si pomoć. Čestitam!
Ovdje ćeš naići na mnogo ljudi s teškim životnim pričama, ljude koji su izgubili najmilije a ipak su još uvijek tu, bore se. Nadam se da ćeš i ti naći dovoljno snage da se iščupaš iz tog košmara koji te tolike godine mori.
Da li ti je psihijatar ikada pokušao objasniti zašto toliko patiš iako je prošlo već 26 godina? Što se dogodilo tvom ocu? Oprosti na indiskreciji, ali kažeš da se osjećaš krivom pa me zanima imaš li ikakvog objektivnog razloga za to. Majka je također vjerojatno patila, stoga pretpostavljam da se i sama borila sa sobom, otuda valjda i nedostatak kvalitetne komunikacije s djecom. Naglašavam, sve su ovo samo moje pretpostavke jer o cijeloj tvojoj situaciji znam samo ovo što si napisala; nadam se da te ništa od ovoga neće povrijediti, namjere su mi samo dobre.
Čuvaj se i misli na svog mezimca, njemu si najpotrebnija

Moj braco me je napustio 24.12.2011.. u svojoj 16.godini.. na Božić sam morala zadnji put vidjeti ono što sam najviše voljela ! NEDOSTAJE MI JAKOO !!! ( a boli svaki dan sve više i više.... ( i ne slažem se s tim da vrijeme liječi sve rane... više mi se čini da se s vremenom samo naviknemo na bol a rane ostaju zauvijek !!

Tina91,

moje iskreno saučešće Strašno je to što ti se dogodilo.
Ipak, moram reći da mi se sviđa ovo što si napisala, baš mi nekako ima smisla:

"...se s vremenom samo naviknemo na bol a rane ostaju zauvijek"

Želim ti, ako već ne mogu ništa drugo, da se barem što prije navikneš na tu bol i da ti bude barem mrvicu lakše.

01.12.2013. mi je umrla sestrična koja je imala samo 14 godina, trebala je napuniti 15 02.12. i jako mi je teško pala njena smrt, zato što smo se malo posvađale nekoliko tjedana prije no što je umrla i osjećala sam se jako krivom što joj nisam prišla ili joj se ispričala, plakala sam jako, svaki put kad odem na njen grob, uhvati me takva tuga da ne mogu to podnijeti, plačem sve dok ne osjetim da su svi ti osjećaji izvan mene, plačem dok ne dobijem osip ispod očiju, jednostavno ne mogu to još uvijek prihvatiti, bila je premlada.
23.08.2014. umro je obiteljski prijatelj, koji mi je bio kao otac, brinuo se za mene i za moju obitelj, iako nismo bili u rodu, pravio je sve za mene, i onda se razbolio. Najgore mi je bilo to što smo mi prvi saznali za njegovu bolest, rak gušterače, a on ni sam nije znao. U mjesec dana bio je upola čovjek koji je bio. Izgledao je jako mršavo, podočnjake ispod očiju. Jednom sam ga došla posjetiti i nisam se mogla pomiriti s time da će umrijeti, imala sam neki osjećaj i onesvijestila sam se. Mama i baka mi nisu dale da odem u bolnicu da se opet ne dogodi... I jedan dan su mi to rekli, plakala sam kao da sam izgubila člana obitelji, plačem i sad kad ga se prisjetim, sve u mojoj sobi, cijela moja soba je nešto što me podsjeća na njega. Obojao nam je zidove, napravio nam je police, popravio sve što je mogao, i uvijek je bio tu za nas. Nisam mogla otići na pogreb, nisu mi dali jer bih se samo onesvijestila, i dalje ne vjerujem da ga nema...
02./03.09.2014. i 07.09.2014. sam izgubila dvije mlade prijateljice, umrle su u automobilskoj nesreći, jedna je preminula na mjestu nesreće, a druga je išla kroz tri operacije, bila je 11 sati u operacijskoj sali, ali je na kraju preminula, jer su bile ozbiljne ozljede na glavi i na trbuhu.
24.02.2015. prijateljica mi se ubila, skočila je s 10 kata i našli su je u vrtu, kako leži, polumrtva. Kad su došli do bolnice, više nije bila živa.
Ponekad mi se čini kao da mi oduzima sve osobe koje volim i do kojih mi je stalo, bojim se sestru, mamu i baku pustiti iz kuće, u strahu da im se nešto loše ne dogodi. Uvijek sam nervozna i u strahu. Ima trenutaka kad plačem dok ne zaspem, zadnja dva tjedna je tako. Bojim se da ću izgubiti još nekoga koga jako volim i nije mi uopće lako. Nekad i mislim da ću poludjeti, da neću izdržati.
Treba mi pomoć, to mi svi kažu, ali jednostavno mi razgovor ne pomaže, ne mogu ništa. Kad me netko pita nešto o tome, kao da se smrznem, ne mogu razmišljati ni o čemu. Ponekad bude i gore, jednom sam dobila napadaj panike, prvi u životu i to me još više preplašilo, jer ne znam što mogu očekivati ako budem potražila pomoć od psihijatra.