POREMEĆAJI LIČNOSTI

POREMEĆAJI LIČNOSTI

Poremecaji licnosti vrlo cesto prate neki drugi psihicki poremecaj, no medutim mogu se javljati i samostalno. Ti poremecaji predstavljaju neke trajne karakteristike licnosti koji se iskazuju u ponašanju tako da onemogucuju normalno ponašanje osoba u društvu. Jedan od takvih poremecaja je i poremecaj ASOCIJALNE LICNOSTI (ranije su korišteni nazivi PSIHOPATI i SOCIOPATI).

Asocijalna licnost je poremecaj licnosti koji se iskazuje u socijalno neprihvatljivom ponašanju. Takve osobe iskazuju nedostatak socijalnih normi i odgovornosti u ponašanju. Osobe sa takvim ponašanjem su nemoralne i ne osjecaju emocije pa cak ni pri najokrutnijim djelima. No, ipak asocijalne licnosti su vrlo rijetke, jer to nisu osobe koje iskazuju socijalno neprihvatljivo ponašanje. Npr. vecina kriminalaca razlikuje dobro od lošeg, te osjecaju ljubav ili emocije prema odredenom krugu ljudi (obitelj, prijatelji).

===========================================================================

Poremećaji ličnosti su raznolika skupina poremećaja, a smatra ih se trajnim, nefleksibilnim obrascima doživljavanja i ponašanja, devijantnim u odnosu prema kulturalnim očekivanjima, te izvorom stresa i poremećenog funkcioniranja.

Treba napomenuti da može biti teško razlikovati poremećaje ličnosti od drugih sličnih poremećaja, što je njihov problematični status kao posebne skupine psiholoških poremećaja. Drugi predmet za raspravu pri dijagnosticiranju poremećaja ličnosti je moguća uloga spolne pristranosti. Granični poremećaj češće se dijagnosticira kod žena nego kod muškaraca, a antisocijalni poremećaj ličnosti češće se dijagnosticira kod muškaraca nego kod žena. No nije lako dokazati postojanje dijagnostičke pristranosti.

Poremećaje ličnosti DSM-IV klasifikacija razvrstava u tri skupine. Osobe iz skupine A (paranoidni, shizoidni i shizotipni) neobične su i ekscentrične, osobe iz skupine B (antisocijalni, granični, histrionski i narcisoidni) dramatične su emocionalne ili prevrtljive, a osobe iz skupine C (izbjegavajući, zavisnički i opsesivno-kompulzivni) anksiozne su i ispunjene strahom.

Prevalencija poremećaja ličnosti u općoj populaciji iznosi od 10 do 13%, a prevalencije pojedinih tipova poremećaja ličnosti u općoj populaciji iznose:

• paranoidni poremećaj ličnosti =0,5-2,5%;
• shizotipni = 3%;
• antisocijalni = 3% kod muškaraca i = 1% kod žena;
• granični poremećaj = 2%;
• histrionični poremećaj ličnosti = 2-3%;
• narcistični poremećaj ličnosti = 2-16%;
• izbjegavajući poremećaj ličnosti = 0,5-1%;
• opsesivno-kompulzivni poremećaj ličnosti =1%.

Dijagnoza poremećaj ličnosti zahtijeva prosudbu dugotrajnog modela funkcioniranja, a osobite crte ličnosti moraju se iskazati do rane odrasle dobi. Crte ličnosti kojima se definiraju ti poremećaji moraju se također razlučiti od karakteristika koje se javljaju kao odgovor na specifične stresore u nekim situacijama ili prolaznim duševnim stanjima.

Poremećaj ličnosti

Odakle početi? Znamo i sami koliko je čovjek zamršena pojava. I sama definicija ličnosti jako je složena. Neki stručnjaci smatraju npr. da je besmisleno davati šture definicije nečeg tako kompliciranog i dinamičnog kao što je ljudska ličnost. Osim toga, psiholozi i psihijatri iz te skupine predlažu cijele svoje teorije, dakle cijeli svoj opus djela, kao definiciju ličnosti. Ipak, neki su pokušali dati krate definicije ličnosti koje su proizašle iz tradicije stvaranja definicija o različitim stvarima i prirodnim pojavama.

"Ličnost je dinamička organizacija unutar pojedinca onih psihofizičkih sustava koji određuju njegove specifične prilagodbe okolini" - Allport.

"Ličnost predstavlja jedan sustav relativno trajnih dispozicija da se doživljavaju, razlikuju ili manipuliraju stvarni ili percipirani aspekti okoline pojedinca, uključujući i njega samog" - Bronfenbrenner.

"Ličnost je ono što dozvoljava predviđanje nečeg što će neka osoba učiniti u danoj situaciji (...) Ličnost se odnosi na cjelokupno ponašanje pojedinca kako javno tako i ono ispod kože" - Cattel.

"Ličnost je više ili manje stabilna i trajna organizacija karaktera, temperamenta, intelekta i fizičke konstitucije neke osobe koja određuje njegovu osobitu prilagodbu svojoj okolini" - Eysencek.

"... ukupan zbroj obilježja pojedinca i načina ponašanja koji po svojoj organizaciji ili obrascu opisuju jedinstveni način prilagođavanja tog pojedinca njegovoj okolini" - Hilgard.

"... relativno trajan obrazac ponovljivih međupersonalnih situacija koje obilježavaju ljudski život" - Sullivan.

I da ne duljimo. Nadam se da ste stekli uvid u zamršena tumačenja nečeg svakodnevnog i opće prisutnog; ljudske ličnosti. Nećemo se zamarati problemima znanstvene nomenklature, problemima s kojima se susreću psiholozi u proučavanju prirode ličnosti i sl.

Dalje ćemo spomenuti poremećaje ličnosti i njihovu osnovnu podjelu. No, prije toga pokušat ćemo ukratko sažeti sve gore citirane definicije ličnosti. Prema tome, ličnost bi bila skupina karakteristika koje određuju ponašanja, misli i emocije svake osobe.

Kad smo otprilike definirali ličnost, sada možemo nešto reći i o poremećajima ličnosti.

Poremećaji ličnosti
Poremećaj ličnosti prisutan je kad su crte ličnosti neprilagodljive i kad nisu fleksibilne, uzrokujući tako ozbiljne poteškoće na socijalnom i poslovnom planu ili subjektivne poteškoće.

Kako prepoznati poremećaj ličnosti?
Osobe s poremećajem ličnosti imaju poteškoća na poslu, što se očituje viškom aktivnosti, "ubijanjem" od rada ili upravo suprotno, kada osoba radi daleko ispod svojih mogućnosti. Osim na poslovnom planu poteškoće kod ovakvih osoba javljaju se i na društvenom planu. One teško sklapaju nova poznanstva, a teško zadržavaju stare odnose. Osobe koje se druže s njima teško ih podnose i često im "idu na živce" svojim nerazumljivim postupcima. Općenito, bolesnici s poremećajima u ličnosti teško podnose stres bilo kakve prirode.

Podjelu poremećaja ličnosti koju ćemo navesti izvedena je iz "Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje", 4. izdanje (DSM-IV) (Diagnostic and Statistical Manual of Mental Disorders, 4th edition).

U DSM-IV opisano je 10 različitih oblika poremećaja ličnosti. Zbog međusobnih sličnosti u crtama ličnosti, njih 10 podijeljeno je u 3 veće skupine. Skupinu A sačinjava čudna ili ekscentrična grupa; skupinu B čini dramatična, emocionalna i nepostojana grupa; skupinu C čini tjeskobna i ustrašena grupa.

Skupina A. Čudna ili ekscentrična grupa uključuje paranoidne, shizoidne i shizotipne poremećaje ličnosti.
Osobe pogođene ovim poremećajem koriste obrambene mehanizme projekcije i fantazije, a mogu imati i sklonosti prema psihotičnim mislima. Projekcija se odnosi na pridodavanja neugodnih misli i osjećaja na drugu osobu (npr. predrasude, paranoja). Fantaziranje se odnosi na stvaranje izmišljenog svijeta pomoću kojeg se osoba nosi sa problemom samoće. Paranoja je osjećaj proganjanja ili nepoštenog odnosa od strane okoline (npr. osjećaj da se uvijek govori o njima, da se samo njima smije).

Skupina B. Dramatična, emocionalna ili nepostojana grupa uključuje histrionske, narcisoidne, antisocijalne ili "borderline" poremećaje ličnosti.
Osobe pogođene ovim poremećajima koriste obrambene mehanizme poput disocijacije, poricanja, gledanje na svijet "crno-bijelo" (engl. "splitting") i nekontroliranog motoričkog izražavanja misli i emocija (engl. "acting out"). Disocijacija se odnosi na nesvjesno zaboravljanje neugodnih osjećaja i asocijacija. Proces nijekanja, odnosno poricanja usko je vezan uz mehanizam disocijacije. U poricanju bolesnik odbija primiti na znanje neku misao ili osjećaj, ili pak želi, ali to ne može. "Splitting" je pojava kada bolesna osoba vidi druge osobe ili kao potpuno dobre ili kao potpuno zle. Takva "romantična" podjela svijeta na crno-bijelo otežava uspostavljanje kompleksnijih, svakodnevnih ljudskih kontakata i socijalnih veza.
Osim opisanim obrambenih mehanizama osobe se često žale na poremećaje raspoloženja.

Skupina C. Tjeskobna i ustrašena grupa uključuje izbjegavajuće, ovisne i opsesivno-kompulzivne ličnosti.
Osobe zahvaćene ovim problemom koriste obrambene mehanizme izolacije, pasivne agresije i hipohondrijaze. Izolacija je pojava karakterizirana odvajanjem neprihvatljivih ideja ili djela od emocija. Pasivna agresija se javlja kada je otpor neizravan i često je okrenut prema sebi. Hipohondrijaza je često prisutna kod bolesnika s poremećajima ličnosti, posebno kod ovisnih, pasivno-agresivnih bolesnika.

Poremećaji ličnosti - skupina A poremećaja

U ovom tekstu pobliže ćemo se osvrnuti na poremećaje ličnosti iz skupine A poremećaja ličnosti koja uključuje shizoidni poremećaj ličnosti, paranoidni poremećaj ličnosti i shizotipalni poremećaj ličnosti.


Shizoidni poremećaj ličnosti

Ovaj poremećaj karakteriziran je sveobuhvatnim otuđenjem od socijalne okoline i smanjenom mogućnošću izražavanja emocija u interpersonalnim odnosima koje se javlja u ranoj odrasloj dobi. Učestalost ovog problema teško je utvrditi, prvenstveno što osobe zahvaćene ovim poremećajem ne žele ili ne osjećaju potrebu zatražiti stručnu pomoć.

Za ovaj oblik poremećaja ličnosti karakterističan je izostanak želje ili uživanja u bliskim međuljudskim odnosima, izbor aktivnosti koje uključuju samalački način življenja, manjak želje za seksualnim iskustvima s drugim osobama, nedostatak uživanja i oduševljenja u većini aktivnosti, manjak bliskih prijatelja, očita nezainteresiranost, emocionalna hladnoća i otuđenost. Da bi se postavila dijagnoza spomenutog poremećaja potrebno je utvrditi najmanje 4 nabrojena simptoma.

Ovakvi bolesnici problematični su za liječenje. Bolničko okruženje i liječnički, psihijatrijski tretman često shvaćaju kao napad na njihov svijet. Stoga često biježe iz zdravstvenih ustanova.

Kao početno liječenje preporuča se individualna psihoterapija. Najbolja metoda liječenja bila bi grupna terapija ako je oboljela osoba može podnijeti.


Paranoidni poremećaj ličnosti

Paranoidni poremećaj ličnosti označava duboko i neosnovano sumnjičenje i nepovjerenje u ljude, preosjetljivost na druge osobe i nemogućnost izlaženja na kraj sa osobnim emocijama. Osobe zahvaćene ovim problemom ne pokazuju znakove psihotičnosti, niti shizofrenije. Iako paranoidne osobe zadržavaju moć urednog opažanja svoje okoline, oni kao po pravilu sva djelovanju drugih osoba krivo interpretiraju kao namjerno ponižavajuće ili prijeteće. Ovakve osobe često pristupaju mističnim religioznim skupinama, pseudoznantsvenim i kvazipolitičkim skupinama, što ih čini još izoliranijima od zajednice i pojačava osjećaj neprijateljstva drugih prema njima samima.

Simptomi karakteristični za ovaj poremećaj uključuju sumnju na iskorištavanje i zlobnost drugih osoba, naravno bez dovoljnih dokaza u stvarnosti. Uz to se javlja i preokupacija s neopravdanim dvojbama (npr. o iskrenosti svojih prijatelja ili radnih kolega). Naravno da se takve osobe odbijaju povjeravati drugima jer bolesno vjeruju da će sve informacije koje bi kazali nekome kasnije biti iskorištene protiv njih samih. Takve osobe nalaze povoda za osjećaj ugroženosti ili ponižavanja i u najbeznačajnijim gestama, riječima ili događajima. Uz to su prisutni stalno gunđanje, percipiranje napada na vlastiti karakter i reputaciju koji nisu očiti drugim osobama, a kao posljedica takvih rezoniranja, i brzih, ljutitih ispada ili protunapada. Vjernost bračnog druga ili seksualnog partnera praćena je stalnom sumnjom, bez uporišta i dokaza u stvarnosti. Za postavljanje dijagnosze potrebna je prisutnost barem 4 spomenuta simptoma.

Osobe pogođene paranoidnim poremećajem ličnosti rijetko sami traže pomoć i liječenje. Ipak, ako zatraže liječenje, individualna psihoterapija je jedini način da se počne. Povremeno mogu podnositi i grupne terapije. Antipsikotične lijekove opravdano je primijeniti tek u stadijima uznemirenosti bolesnika.


Shizotipalni poremećaj osobnosti

Glavna osobina shizotipalnog poremećaja ličnosti jesu "čudni" oblici ponašanja, razmišljanja i opće pojave bolesne osobe. Nabrojene karakteristike nisu dovoljne ekstremne da bi se mogle svrstati u shizofreniju, a ne javljaju se ni psihotične epizode.
Smatra se da oko 3% populacije pati od ovog poremećaja.

Poremećaj je trajno karakteriziran nedostatkom socijalnih i interpersonalnih kontakata. Simptomi prisutni kod ovog poremećaja uključuju ideje odnosa, čudna vjerovanja i magijska razmišljanja (vjerovanje u vidovitost, telepatiju, razna praznovjerja, postojanje "šestog čula"). Prisutno je i čudno razmišljanje uz čudan govor (metaforična, preopširan, stereotipan). Osim toga, javlja se i podozrivost, neprimjereni i suspregnuti afekti. Ponašanje i pojavnost takvih osoba je neuobičajeno i čudno. Sve to uzrokuje manjak bliskih prijatelja, uz prisutnost izražene i jake socijalne tjeskobe koja vjerojatno proizlazi iz paranoidnih strahova.

Grupna terapija je metoda liječenje za ove bolesnike, i prema rezultatima provedenih istraživanja, daje bolje rezultate od individualne psihoterapije. Ipak, neki bolesnici ne mogu tolerirati grupnu terapiju.

Poremećaj ličnosti skupina B

Ovdje ćemo se osvrnuti na poremećaje ličnosti iz skupine B, tzv. dramatične, emocionalne i eratične skupine. Ova skupina poremećaja obuhvaća četiri osnovna poremećaja, a to su histrionski, narcisoidni, antisocijalni i borderline oblik poremećaja ličnosti.

Sve te poremećaje povezuje zajednička tendencija korištenja nekih obrambenih mehanizama ličnosti poput disocijacije, negiranja, ˝splitting-a˝ i fenomena poznatog pod nazivom ˝acting out˝. Osim spomenutih obrambenih mehanizama među navedenim poremećajima ličnosti česti su i poremećaji raspoloženja i tzv. somatizacijski poremećaj.


Histrionski poremećaj ličnosti

Ovakve osobe traže pažnju i iskazuju izrazitu emocionalnost. Njihove emocije su plitke i često se mijenjaju. Najčešće se radi o privlačnim i zavodljivim osobama, s prenaglašenom brigom za svoj vanjski izgled.

Prisutan je sveobuhvatni način ponašanja jako izražene emocionalnosti i stalnog traženja pažnje koji počinje u vrijeme ranije odrasle dobi. Karakteristično za ovaj poremećaj jest osjećaj nelagode kada osoba nije u centru pažnje, interakcija s drugim osobama koja se može okarakterizirati kao neprikladno seksualna, zavodljiva i provokativna. Osim toga osjećaji te osobe su neiskreni, točnije se opisuju kao plitki i brzo se mijenjaju. Takva osoba konstantno koristi svoj fizički izgled da bi privukla pozornost na sebe. Govor takvih osoba je pun dojmova iako bez detalja. Osim toga, kod ovog poremećaja javlja se i povećana sugestibilnost od strane drugih osoba ili okolnosti i na kraju jako isticanje važnosti nekih veza i poznanstva.

Uz ove glavne simptome poremećaja ličnosti česti su i poremećaji raspoloženja i poremećaji u smislu somatizacije psihičkih tegoba, odnosno odražavanja Ťnegativneť psihičke energije na organizam.

U liječenju se koristi psihoterapija, individualna i grupna, ali i lijekovi, posebno antidepresivi.


Narcistički poremećaj ličnosti

Pojedinci s dijagnozom ovog poremećaja ličnosti imaju osjećaj grandioznosti u svezi s osobnom važnošću, dok su u isto vrijeme jako osjetljivi na kritiku. Gotovo da ne posjeduju mogućnost suosjećanja s drugima, a češće su zaokupljeni pojavom nego sadržajem.

Pogođene osobe pokazuju osjećaj grandioznosti, bilo to fantaziranje ili iskazivanje manirama, iskazuju potrebu da im se divi, i manjak suosjećanja koji počinje u mlađem odraslom dobu.

Takove osobe, kao što je već rečeno, iskazuju grandiozni osjećaj osobne važnosti, što se može iskazivati kao pretjerano naglašavanje osobnih postignuća i talenata. Zaokupljeni su fantazijama o neograničenom uspjehu, moći, izuzetnosti, ljepoti i idealnoj ljubavi. Oni vjeruju da su posebni i jedinstveni i da ih mogu razumjeti samo osobe visokog statusa, a uz to iskazuju jaku potrebu da im se divi. Također, oni iskazuju nerazumna očekivanja podilaženja i automatskog slaganja s njihovim stavovima. Interpersonalni odnosi kojih su oni dio pokazuju eksploatacijski odnos na štetu drugih osoba. Nedostaje im mogućnost suosjećanja, dok često misle da su im drugi zavidni i ljubomorni na njih. Nije redak ni arogantni nastup.

Kao i kod drugih poremećaja ličnosti iz ove skupine, pogođene osobe pokazuju poremećaje raspoloženja. Uglavnom se radi o depresiji i depresivnim raspoloženjima. Preokupiranost vlastitom pojavom izuzetno jako je izražena. Osim toga javlja se i problem somatizacije.

U liječenju se koristi individualna i grupna psihoterapija.


Antisocijalni poremećaj ličnosti

Osobe koje pate do ovog oblika poremećaja ličnosti imaju povijest trajnog i kroničnog antisocijalnog ponašanju u sklopu kojeg se vrši nasilje nad pravima drugih.
Osnovni poremećaj kod ovog stanja jest nemogućnost kontroliranja impulsa. Osobe pogođene ovim poremećajem pokazuju nedostatak osjećaja prema drugima. Oni su egocentrični, sebični i pretjerano zahtjevni. Uz to, često se kod njih ne mogu pronaći znakovi tjeskobe, kajanja i krivnje.
Kršenje prava i zakona zajednice karakteristično je za ovaj poremećaj ličnosti. Pojmovi poput Ťsociopatť ili Ťpsihopatť koriste se za osobe kod kojeg je posebno izraženo devijantno antisocijalno ponašanje.
Ovo stanje smatra se doživotnim, a za dijagnozu je važno da je poremećaj u ponašanju prisutan već u adolescenciji.
Osobe koje koriste nelegalne supstance (droge) često spadaju u skupinu antisocijalnih poremećaja. Međutim, ako je problem te osobe vezan isključivo za zlouporabu droga, i ako osoba osjeća krivlju zbog svog ponašanja onda se dijagnoza antisocijalnog poremećaja ličnosti može isključiti.
Istraživanja u SAD-u pokazala su da otprilike 3% muškaraca pati od ovog poremećaja.
Pozadina nastanka ovog poremećaja nije još sasvim jasna. Često postoje podaci o sličnim poremećajima u obitelji. Stoga se danas smatra da u razvijanju ovog poremećaja ulogu igraju i okoliš u kojem osoba odrasta, ali i genetski faktor. Problemi u obitelji vezani uz alkoholizam također povećava rizik od antisocijalnog ponašanja.
Antisocijalno ponašanje može nastati i kao posljedica traume mozga, ili upale mozga (encefalitis).

Liječenje je potrebno provoditi isključivo na odjelima, a kao učinkovitija metoda pokazale se grupna terapija.
Osim psihodinamskog pristupa kod nekih bolesnika stanje se može poboljšati lijekovima.


˝Borderline˝ ili granični poremećaj ličnosti

Glavni poremećaj jest nestabilnost poimanja samog sebe, među-osobnih odnosa i raspoloženja.
Karakterističan je uzorak ponašanja obilježen nestabilnošću međuljudskih odnosa, poimanja samog sebe, afekata i kontrole afekata što počinje u ranoj odrasloj dobi.
Stanje je obilježeno velikim naporom u izbjegavanju stvarnih ili izmišljenih vezanja. Međuljudski odnosi su nestabilni i intenzivni. Identitet o samom sebi je nestalan i poremećen. Prisutna je impulzivnost u barem dvije aktivnosti koje su potencijalno štetne za tu osobu (seks, zlouporaba droga, prežderavanje). Suicidalno ponašanje može biti prisutno ili ponašanje koje naginje samoranjavanju. Prisutan je kronični osjećaj praznine. Osjećaj ljutnje je intenzivan, bez kontrole i neprikladan za određenu situaciju.

Ova vrst poremećaja prisutna je u 1-2% populacije. Dijagnoza je češća dva puta više kod žena. Uzrok ove vrste poremećaja najvjerojatnije je poremećaj u ranom razvoju ličnosti. Čest nalaz je teško zlostavljanje u djetinjstvu.

U terapiji se koristi psihodinamski pristup, ali i lijekovi.

NEUROBIOLOŠKI NALAZI

U sljedećem poglavlju nastojat ćemo sažeto prikazati koje se sve moguće promjene u mozgu kriju u spomenutome poremećaju osobnosti. Jedna od posljedica ranih traumatskih interakcija s roditeljima ili starateljima je da borderline bolesnici mogu imati povećanu opreznost zato što istražuju okolinu zbog potencijalnih zlih namjera usmjerenih protiv njih.

Kronično zlostavljani bolesnici imali su znatno veći ACTH i kortizol odgovor na dexametazon/CRH test u usporedbi s nezlostavljanim kontrolama. Zaključak je da je dugotrajno dječje zlostavljanje povezano s hiperosjetljivošću na ACTH oslobađanje, a anksioznost i povećana opreznost povezane su s percepcijom drugih kao progonitelja i sebe kao žrtve. Funkcija amigdala jest da poveća opreznost i omogući osobnu procjenu novih i nejasnih situacija.

Znanstvenici su zaključili da bi perceptivni korteks u borderline bolesnika mogao biti moduliran preko amigdala vodeći do povećane pozornosti na emocionalne stimuluse iz okoline. U jednoj studiji borderline bolesnici su pokazivali veću aktivaciju lijeve amigdale na ekspresije lica u usporedbi s kontrolnom skupinom i pripisivali su negativne osobine neutralnim licima, a lica bez izraza smatrana su prijetećim, kojima se ne može vjerovati i potencijalno sklonim uroti.

Smanjeni volumen hipokampusa povezan je s činjenicom da GPO bolesnici imaju poteškoće u procjeni kako sadašnji odnosi imaju poveznice s prošlim odnosima i učenjem iz iskustva o tim prošlim iskustvima. U studijama s pozitronskom emisijskom tomografijom stres povezan sa separacijom majke aktivira iste regije u mozgu kao i sjećanje na ostavljanje u djetinjstvu u tih bolesnika. Budući da medijalna ili unutranja prečeona moždana kora ima inhibitorno djelovanje na amigdalu i ima ulogu slabljenja odgovora na strah moguće je da njegova disfunkcija u bolesnika negativno utječe na smanjenje negativnih emocija iz amigdale.

Kloninger je razvio psihobiološki model osobnosti koji uključuje četiri dimenzije temperamenta i tri dimenzije karaktera, oko 50% osobnosti pripada temperamentu koji je dosta pod utjecajem genetskih varijabli i 50% karakteru koji je uglavnom određen čimbenicima okoline.

Četiri dimenzije temperamenta su: 1.) traženje novog, karakterizirano istraživačkom aktivnošću na novo, impulzivno odlučivanje, neumjerenost u pristupu nagradi i zadaći, brza ljutnja i aktivno izbjegavanje frustracije; 2.) izbjegavanje povrede koja uključuje pesimistički pogled na budućnost, izbjegavajuće ponašanje kao strah i nesigurnost vezanu za strance, rani zamor; 3.) ovisnost o nagradi karakteriziranu sentimentalnošću, socijalnim attachmentom i ovisnošću o odobravanju drugih, 4.) ustrajnost.

Tri dimenzije karaktera: 1.) osobna iskrenost obuhvaća prihvaćanje odgovornosti za svoje odluke, a ne okrivljavanje drugih, 2.) kooperativnost koja obuhvaća empatiju, želju za pomaganjem drugima, suosjećanje i prihvaćanje. 3.) osobna transcedencija. Kloninger smatra kako su osobna iskrenost i kooperativnost kritične za dijagnozu poremećaja osobnosti, a bolesnici s GPO ističu se u izbjegavanju povrede i traženju novog. Postoji hipoteza prema kojoj borderline bolesnici imaju znatno sniženu razinu serotoninske aktivnosti što je povezano s njihovom impulzivnošću.

GPO ima multifaktorsku etiologiju, a važna su tri čimbenika: 1.) traumatska i kaotična kućna sredina, uključujući ranu separaciju, zanemarivanje, emocionalno neslaganje u obitelji, neosjetljivost na dječje osjećaje i potrebe, te traumu različita intenziteta. 2.) osjetljiv temperament, 3.) okidajući trenuci kao pokušaj stvaranja intimnog odnosa, odlazak od kuće ili proživljavanje silovanja ili drugog traumatskog iskustva, što sve može biti katalizator simptoma GPO.

LIJEČENJE

Kombinacija psihofarmaka i psihoterapije je standardno liječenje BPD-a. Treba odrediti specifične simptome BPD-a i pokušavati s jednim lijekom za drugim da bi se vidjelo je li pomogao u rješavanju tog simptoma.
Antidepresivi iz skupine selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina tzv. SIPS, o kojima sam već pisao u kolumni o liječenju depresije, su lijekovi prvog izbora. Oni su djelotvorni u smanjivanju ljutnje, impulzivno agresivnog ponašanja, posebno verbalne agresije i brzih izmjena ili afektivne nestabilnosti.

Zaključak jednog istraživanja je da fluvoksamin reducira HPA hiperreaktivnost u bolesnika s GPO koji su bili zlostavljani u djetinjstvu. Smanjujući hiperreaktivnost sa SIPS-ovima pospješujemo mišljenje, a kad je stanje povećanog opreza smanjeno, kapacitet terapeuta da promišlja psihoterapijski će biti manje erodiran.

Ako SIPS nije djelotvoran, može se uzeti u obzir zamjena s nefazodonom ili venlafaxinom ili drugim SIPS-om, koji djeluje na više neurotransmitera. Ako je problem bijes može se dodati malo antipsihotika, a klonazepam može biti koristan ako je anksioznost glavna tegoba.

Kad je impulzivnost ciljani simptom, SIPS bi ponovno bio lijek prvog izbora.
Ako su kognitivno perceptualni simptomi kao paranoidne ideje ili depersonalizacija posebno istaknute treba dodati male doze konvencionalnog antipsihotika. Iako su mnoge studije temeljene na konvencionalnim antipsihoticima ima dokaza da atipični antipsihotici kao olanzapin ili klozapin mogu biti korisni.

Psihofarmakološka terapija ciljanih simptoma GPO
Nemogućnost kontrole emocija	Impulzivno ponašanje	Kognitivno perceptivne teškoće
SIPS Mala doza antipsihotika Klonazepam MAO Lithij	SIPS Mala doza antipsihotika Litij karbonat MAO Karbamazepin Divalproex Naltrexon	Mala doza antipsihotika SIPS

Izvor: MojDoktor.hr

Zbog kaotične prirode života borderline bolesnika, stabilnost se mora nametnuti izvana rano u liječenju, mora se utvrditi što terapija uključuje i zašto se razlikuje od drugih odnosa. Treba se obuhvatiti jasna očekivanja o plaćanju, uredno vrijeme sastanka, potreba da se sastanak završi na vrijeme iako bolesnik želi ostati duže i jasna politika oko posljedica nedolazaka na termine, te činjenicu kako mu terapeut ne može pomoći u akutnom suicidalnom riziku, te potrebu da se tada mora hospitalizirati.

Bolesnik ima sliku terapeuta kao omnipotentnog spasitelja.
Kao dio dogovora, terapeut treba istaknuti kako njegova uloga nije da se upliće u odnose van termina i kako je njegova dostupnost limitirana. Bolesnik može imati napade panike zbog slabo razvijene evokativne memorije i može često zvati terapeuta da razvije stabilnu reprezentaciju koja se može internalizirati.

Preporučeno je da bolesnik može zvati terapeuta u stanju hitnosti, a ako se pozivi dogode izvan termina trebaju biti u fokusu eksploracije terapeuta. Ako terapeut prepozna bolesnikov strah od usamljenosti i njegovo značenje za razvoj, bolesnikov razvoj «podržavajuće - umirujućeg» introjekta će se poboljšati.

Najteže je izdržati bolesnikovu agresiju jer terapeut osjeća kako je krivo optužen. Borderline bolesnici traže »dovoljno loš objekt», oni očekuju i traže ponovno stvaranje sadomazohističkog objektnog odnosa iz djetinjstva, sada s terapeutom. Kada se terapeut opire ovoj transformaciji bolesnici još više provociraju i više se trude kako bi transformirali terapeuta.

Potrebna je terapeutova funkcija kontejniranja, onog koji prihvaća projekcije i trudi se razumjeti ih i držati ih dok bolesnik nije sposoban ponovno posjedovati ove projektivne aspekte sebe.

Mnogi pogrešno vođeni slučajevi prijetnje suicidom su nastali zbog kontratransferne želje da se izbjegne biti loš objekt. Borderline bolesnici često smatraju terapeute odgovornim zbog pokušaja suicida što aktivira terapeutovu anksioznost od napuštanja, pa on demostrira herojske mjere zaštite bolesnika, a što može biti bolesikova vježba omnipotentne kontrole nad terapeutom. U ovom slučaju terapeut preuzima punu odgovornost za bolesnika umjesto da dopusti njemu da preuzme odgovornost, što je potrebno ako se bolesniku želi pomoći.

Terapeut pomaže bolesniku da shvati kako nesvjesno stavlja aspekte sebe u druge kako bi kontrolirao te bolne dijelove, interpretirajući bolesnikov strah da će ako integriraju dobre i loše aspekte sebe i drugih intenzivna mržnja koju nose uništiti ostatke ljubavi i pomažući mu da shvati kako je mržnja sveprisutna emocija koja mora biti integrirana i vođena s ljubavlju kako bi se agresija iskoristila na konstruktivniji način.

UNAPRIJEDITI MENTALIZACIJU
Jedan od najvećih izazova u psihoterapiji je suočiti se s transfernom percepcijom koja je vezana za «psihičku jednakost» u kojoj bolesnici vide realnost kroz apsolutne činjenice radije nego kroz više mogućnosti. Bolesnici su u nemogućnosti razmišljati o unutarnjem svijetu sebe i drugih. U određenim situacijama optužbe bolesnika toliko erodiraju terapeutov kapacitet mišljenja da je nemoćan do te mjere da postaje proganjajući objekt, a bolesnikova gotovo sumanuta uvjerenja mogu dovesti do toga da terapeut sumnja u sebe. Interpretacija ovakvog događanja može biti preuranjena zbog nemogućnosti mentalizacije pa bi bilo bolje elaborirati emocionalna stanja koja su pokrenula takvo stanje.
Druga mogućnost za unapređenje mentalizacije je promatranje bolesnikovih promjena raspoloženja tako da bolesnik može postupno internalizirati terapeutova opažanja bolesnikovih unutarnjih stanja.

POSTAVITI GRANICE KADA JE POTREBNO
Neki terapeuti koji iskuse osjećaj krivice mogu preći preko profesionalnih granica s borderline bolesnicima u ime fleksibilnosti ili prevencije suicida. Što je gratifikacija nenavođenija to će bolesnici postati nezasitniji.
Problem je u osjećaju terapeuta kako je okrutan kad postavlja razumne granice. Paradoksalno većina je bolesnika lošije kada dobiju više slobode i kada se ne postave granice na acting-out ponašanja (jedan terapeut je na kraju pričao s bolesnicom sat vremena svake večeri da prevenira njen suicid).

UTVRDITI I ODRŽAVATI TERAPEUTSKI SAVEZ
Zbog bolesnikovih kaotičnih unutarnjih objektnih odnosa terapeut će se najvjerojatnije kroz tretman transformirati ili u protivnika ili u idealnog spasitelja. Potrebno je stalno podsjećanje kako terapija nije prisilna i kako je to proces u kojem je bolesnik odabrao
rad na specifičnim ciljevima.

HOSPITALNI I DJELOMIČNO HOSPITALNI TRETMAN
Borderline bolesnici mogu omesti odjel jer se njihov unutarnji kaos ekstrenalizira. Neki postaju «specijalni» bolesnici koji stvaraju intenzivne kontratransferne probleme, drugi su zlobni i napadaju osoblje stvarajući im osjećaj beskorisnosti, a neki odbijaju sudjelovati u ikakvom planu liječenja. Istraživanje je pokazalo znatno niži BS indeks u bolesnika liječenih u bolnici. Liječenje u dnevnoj bolnici je visoko učinkovito za BDP
i mnoge druge poremećaje osobnosti. Neki bolesnici su dobro na vanjskoj psihoterapiji ali trebaju kratke hospitalizacije kad su suicidni, samodestruktivni ili bilo kako van realiteta. Slabi ego mora se zamijeniti s čvrstom strukturom koja uključuje raspored, jasne kazne za impulzivne acting oute i jasne obrasce sastanaka sa osobljem i bolesnicima. Borderline bolesnici bolje funkcioniraju ako osoblje održava samo kratke sastanke s njima u pravilnoj strukturi.

Osoblje i struktura odjela djeluju kao vanjski ego za borderline bolesnika. Osoblje može pomoći prepoznati početke kriza bolesnika, odgoditi impulzivnost tražeći alternativno ponašanje, predvidjeti posljedice njihovih postupaka i razjasniti unutarnje objektne odnose. Sve što bolesnik kaže osoblje mora podijeliti na odjelu. Osoblje odjela mora biti spremno reći «ne» bolesniku bez zlih namjera, jer inače bolesnik neće biti u stanju integrirati da su «dobre» figure iste koje su implementirale restriktivne mjere (integracija unutarnjeg selfa i objektnih reprezentacija).
Kronično suicidalni bolesnik izaziva jake kontratransferne osjećaje osoblja koji to vide kao manipulativnu gestu i prestaju pridavati tome veliku pažnju, pa se zanemaruje činjenica kako oko 10-20% ljudi koji pokušaju suicid to i napravi.

OBITELJSKA TERAPIJA
Prvi korak obiteljske terapije je odrediti u kojoj mjeri obiteljske interakcije doprinose u patogenezi i održavanju simptoma borderlinea. Roditelj može odijeliti loši unutarnji self ili objektnu reprezentaciju i projicirati je u adolescenta koji se identificira s ovim projekcijama i postaje simptomatski član obitelji. Empirijska istraživanja su pokazala su hiperprotektivni roditelji rjeđi nego oni koji zapuštaju dijete i koji ne osiguravaju djeci vođenje u formi pravila ili «strukture».
Roditelji koji imaju sami borderline psihopatologiju boje se da ne «izgube» borderline potomka kroz liječenje i mora se koji put uzeti u obzir da će poboljšanje kod bolesnika dovesti do dekompenzacije roditelja.
Obiteljski terapeut mora zauzeti neutralan stav, empatizirajući s obiteljskom potrebom da ostanu skupa, a svaka promjena mora doći iznutra. Borderline bolesnici vide svoju obitelj u gorem svjetlu nego što zapravo je, a roditelji imaju dojam kako ih se okrivljuje zbog djece, dok istina leži negdje u sredini.

GRUPNA PSIHOTERAPIJA
GPomogućava borderline bolesnicima da vide obrambene mehanizme kada se oni javljaju u grupnom kontekstu. Najdjelotvorniji su u grupama neuroza i poremećaja osobnosti višeg reda. Bolesnici trebaju paralelno i individualnu psihoterapiju
i ona ima glavnu suportivnu vrijednost kada anksioznost naraste zbog konfrontacije u grupnom settingu. Individualni terapeut ne bi smio biti grupni terapeut.

Borderline bolesnici lakše prihvaćaju konfrontaciju i interpretaciju od kolega u grupi nego od terapeuta.
U istraživanjima su grupni bolesnici bili isto toliko bolje kao i oni u individualnom tremanu. Postoje i neke poteškoće u grupnom tretmanu i BPD bolesnici ispaštaju zbog njihove primitivnije psihopatologije i sklonosti direktnijeg izražavanja afekta, i tada terapeut mora stati u njihovu zaštitu. Često se osjećaju zakinuti zbog kompeticije sa grupom za terapeuta. Oni zadržavaju određenu distancu zbog njihovog primarnog attachmenta za individualnu terapiju.

Izvor: MojDoktor.hr

Situacijski poremecaji licnosti su aktualne, reverzibilne reakcije koje nastaju zbog nekih vrlo neugodnih ili bolnih iskustava, kao što su npr. smrt bliske osobe, gubitak zaposlenja, neki veci neuspjeh itd. Vecina tih poremecaja prolazi sama od sebe.

Poremećaji osobnosti i psihopatija

Neki stručnjaci s područja mentalnog zdravlja općenito su nezadovoljni pojmom da nečija osobnost može biti izmijenjena.
Drugi pak prihvaćaju postojanje poremećaja osobnosti - ali nisu sigurni da bi se medicinska struka trebala time baviti.

Problem osobnosti

Za većinu ostali mentalnih poremećaja postoje testovi koji pružaju jasne kriterije za dijagnozu tih stanja - međutim ne postoje testovi za poremećaje osobnosti. Često, dijagnoza ovog poremećaja predstavlja mišljenje nekolicine psihijatara ili psihologa koji su proveli dosta vremena u razgovoru s bolesnicima i njihovim obiteljima. Ipak, zaključci stručnjaka su standardizirani postavljenim kriterijima - u Europi se to naziva Međunarodna Klasifikacija Bolesti (MKB) ili the International Classification of Disease (ICD).

Koji su simptomi bolesti?

Ako uzmete nekoliko crta ličnosti, kao što su:
1. strogost
2. samopouzdanje
3. osjećajnost
4. ljubomora
5. nepovjerenje
6. impulzivnost
7. traženje pažnje
8. ovisnost
9. svadljivost
10. agresivnost
11. suosjećajnost
nije teško sjetiti se suprotnosti ovih pojmova. Pitajte sebe - kad povučem liniju između dva suprotstavljena pojma, gdje bih smjestio sebe? Koristeći samo ovaj skraćeni i pojednostavljen test dobili bi smo toliko različitih rezultata koliko postoji ljudi. Koji bi uzorak testa predstavljao poremećaj osobnosti?

Odgovor na to pitanje dolazi u dva dijela.
Prvi dio odgovora odnosi se na ponašanje - mnogi se ne bi složili da je to sastavni dio nečije ličnosti. Međutim, nije teško zamisliti osobu koja zna da je preosjetljiva i zbog toga mnogo radi da ne bi jako reagirala kad se osjeti povrijeđenim. To nas dovodi do drugog dijela odgovora - iznutra.
Netko s poremećajem osobnosti će iskazivati obrasce ponašanja koji uzrokuju više problema nego što ih rješava - ako ne za njih, onda za njihovu okolinu. Ovakav način razmišljanja bit će rezultat duboko usađenog uvjerenja - postupati na način na koji oni gledaju svijet. Njihovo uvjerenje u takvom pogledu na svijet je toliko snažno da će bilo koji dokaz koji bi ukazivao na suprotno biti odbačen.
Takve osobe mogu biti svjesne problema koji pogađaju osobe u njihovoj okolini, ali oni nisu u mogućnosti povezati nastanak tih problema sa svojim ponašanjem. Ako su pogođeni negativnim posljedicama često će pokušati naći izlaz iz te situacije- ali pošto rješenja problema baziraju na svom pogledu na svijet, koji nije ispravan, i pokušaji ispravljanja situacije ili samo nošenje s njom urodit će s još novih problema.
Takvi pogledi na svijet mogu biti tako integrirani u nečiju ličnost da oni nisu svjesni njih, niti su svjesni njihove uloge koje oni igraju u teškim situacijama u kojima se mogu naći.
Većina nas nije stalno svjesna svojih principa i svjetonazora - oni češće tvore podlogu iz koje mi crpimo svoje odluke i prosudbe. Oni predstavljaju osobne zakone prema kojima donosimo vlastite odluke.

Klasifikacija ličnosti
Postoji nekoliko različitih sustava klasificiranja poremećaja osobnosti, ali sljedeće su (općenito govoreći) najčešće u upotrebi.
Prvo, postoje ličnosti koje posjeduju crte ličnosti koje su u odnosu s nekim drugim mentalnom poremećajem - nisu još dostupni dijagnozi kao takvi, ili se nalaze u ranim stadijima. Oni uključuju:
- tjeskobu
- opsesivno-kompulzivna crta ličnosti
- paranoidna
- depresivna
- hipertimička (ili manična)
- ciklička (bipolarni poremećaji)
- shizoidna.

Ovo nisu nužno osobe koje će naposljetku razviti tjeskobu ili depresiju, itd. Oni jednostavno imaju crte ličnosti i iz toga, rezultirajuće ponašanje koje je povezano sa stanjem koje nas zabrinjava.

Osoba s poremećajem ličnosti tipa kompulzivno-opsesivno, iskazivat će jaku nesposobnost prilagođavanja novim rutinama i imat će nagon za perfekcionizmom i oko za detalje pa će rijetko završavati svoje zadaće na vrijeme, ako ih uopće i završe. To znači da kvalitete koje se najčešće jako cijene - pouzdan rad i održavanje visokog standarda - može uzrokovati "paraliziranje" takve osobe u obavljanju poslova. Za te je osobe odbijanje kritika jednostavno i lako - govoreći da ih nitko ne razumije i nitko ne priznaje važnost izvođenja nekog posla.

Osim ovog, postoje i neke kontroverznije klasifikacije poremećaja osobnosti:
- antisocijalna
- borderline (granični slučaj)
- narcistička
- pasivno-agresivna
- ovisna.

Uz postojeću ne-egzaktnu prirodu dijagnosticiranja poremećaja osobnosti, nije ni čudno da postoje neslaganja oko toga koji obrasci svjetonazora ili ponašanja čine antisocijalni poremećaj ličnosti. Ipak, četri se karakteristike ponavljaju:
- nemogućnost ostvarivanja intimnih veza
- impulzivnost
- manjak osjećaja krivice
- ne-učenje iz neugodnog iskustva.
Anti-socijalan poremećaj ličnosti je dijagnoza koja se najčešće, iako ne jedina, povezuje s psihopatijom.

Definicija psihopatije

Trajni poremećaj ličnosti, odnosno stanje koje se u ponašanju više ili manje razlikuje od prosjeka (psihopatska ličnost). Riječ je o ograničenim ličnostima, na prijelazu duševnog zdravlja i bolesti većinom bez intelektualnih poremećaja, čak intelektualno natprosječnima. Glavne su promjene na emocionalno-voljnom planu ličnosti. Prvotno se smatralo da zbog njih trpi samo okolina (agresivnost, asocijalnost, i anti-socijalnost). No kasnije je utvrđeno da neki i sami pate zbog svoje abnormalne ličnosti (depresivnost, suicidni psihopati). Nikad ne dosežu dimenzije psihotičnosti premda mogu pokazivati neke simptome ili sindrome slični pojedinim duševnim poremećajima (shizoidni, paranoidni, nestabilni, ekscentrični, depresivni, hipomanični i dr.). Psihodinamičari tumače psihopatiju slabošću "jastva" (ega), zbog čega dolazi do izražaja nekontrolirano ispoljavanje nagona, ali i slabošću "nad-ja" (super-ega), što se očituje u nemogućnosti pridržavanja moralnih normi. Nepovoljni nasljedni činitelji, kao i činitelji okoline oblikuju psihopatske ličnosti. Terapijski pokušaji gotovo da nemaju uspjeha. Definicija i značenje pojma psihopatije i nadalje se raspravljaju.

Kako je čest ovaj problem?
Iz istog razloga, teškoće dijagnosticiranja i ocjenjivanja ovog problema teško je odrediti i učestalost poremećaja.

Što mogu napraviti da pomognem sebi?
Kako je pogled prema sebi veliki problem kod poremećaja osobnosti, ako se pitate "Što mogu napravit da pomognem sebi?" moguće je - kako počinjete primjećivati i određivati problem - da možda nemate poremećaj ličnosti. Ako pak osjećate da se nalazite u ciklusu ponašanja i navika kojeg ne možete razbiti, a osjećate da vam donosi loše stvari, možda je najbolje potražiti savjet kod psihologa ili psihijatra.

Kako sam ljuta!!!!!!
Čitam ovo sve, dijagnosticiran mi je borderline, a nikada nisam niti bih se ikada pokušala ubiti, ako netko želi od mene otići, moj stav je- odi slobodno! (otplakat ću svoje u tišini i idemo dalje)
Nemam ispade bijesa, mislim da me nitko nikada nije vidio bijesnu.
Nemam osjećaj praznine, baš se ugodno osjećam u svojoj koži.... osim.... kad imam anksioznost, napade panike i opsesivne misli.
Čitam iskustva osoba sa opsesivno kompulzivnim poremećajem, kad sam prvi put imala prisilnu misao, mislila sam da ludim i da ću dobiti shizofreniju. Jedan post koji sam pročitala, u kojem sam se potpuno našla, kao da sam ga sama pisala, spasio me od ludila i zaključila sam da imam opsesivno kompulzivni poremećaj, ali pure o- samo opsesivne misli bez radnji.
(i tom dečku koji je pisao post je to dijagnosticirano)
A onda odem kod psihijatra i dijagnosticira mi gpo.
Ok, i ako ga imam- kakve to veze ima sa okp-om??????????
Imam dojam da psihijatri uopće ne znaju ništa o pure o i da ovisi od jednog do drugog što će na temelju istih simptoma dijagnosticirati.

..maris, slažem se sa dijelom o psihijatrima, otprilike su kao i mehaničari, za isti kvar nekoliko dijagnoza, no zato postoji i drugo mišljenje, jednostavno odeš kod drugog doktora i obavi pregled kao da ti je prvi...

Dali je moguce da osoba moze imati vise gore navedenih poremecaja pdjednom?Recimo paranoidni,kompulzivni i shizotipni?

maris je napisao/la:

Kako sam ljuta!!!!!!
Čitam ovo sve, dijagnosticiran mi je borderline, a nikada nisam niti bih se ikada pokušala ubiti, ako netko želi od mene otići, moj stav je- odi slobodno! (otplakat ću svoje u tišini i idemo dalje)
Nemam ispade bijesa, mislim da me nitko nikada nije vidio bijesnu.

Nemaš ispade bijesa, a post započneš sa - Kako sam ljuta!!!!!!
Suicidalno ponašanje može biti prisutno - dakle može, a ne mora..
A ova rečenica sumira tvoje izjave - Osjećaj ljutnje je intenzivan, bez kontrole i neprikladan za određenu situaciju.

Slažem se, ne moraju nužno uvijek i kod svakoga biti prisutni svi navedeni simptomi.