F32 DEPRESIJA

Koji su simptomi depresije?

Raspoloženje je obično depresivno, razdražljivo i/ili anksiozno. Bolesnik se doima jadnim, namrštenog čela, spuštenih uglova usana, pognuta držanja, slabog kontakta očima i oskudnog govora. Ovo bolesno raspoloženje može biti praćeno zaokupljenošću krivnjom, samopodcjenjujućim idejama, smanjenom sposobnošću koncentriranja, neodlučnošću, smanjenim zanimanjem za uobičajene aktivnosti, socijalnom povučenošću, bespomočnošću, beznadežnošću i ponavljajućim mislima o suicidu i smrti. Česte su smetnje spavanja. Kod nekih je bolesno raspoloženje tako duboko da postoji nesposobnost doživljavanja emocija, uključujući tugovanje, radost, ugodu te je prisutan osjećaj da je svijet postao bezbojan, beživotan i mrtav.

U psihičkom životu „depresivne“ osobe sve je sivo, usahlo; bolesnik nije u stanju da doživi bilo kakvu radost. Tako izmijenjen život utjece na sve ostale psihicke funkcije, prije svega na volju, mišljenje pa i opažanje. Takoder se odražava i na izgled bolesnika (on je skrušen, usporenih kretnji i govora, gubi na težini itd.).

ŠTO JE, KAKO NASTAJE, KAKO JU PREPOZNATI I KAKO SE LIJEČI DEPRESIJA?

Depresija se u braja u najranije opisane bolesti u povijesti medicine i, uzimajući u obzir statističke podatke, i među najčešće psihičke poremećaje danas. Možemo slobodno reći da je ona stara koliko i čovječanstvo i malo je osoba koje se bar jednom u životu nisu osjećale potišteno, tužno, nesretno, napušteno i osamljeno, bili smo bez apetita, nismo mogli spavati, preplavljeni osjećajem da nešto u životu nije dobro i da se treba promijeniti, bez energije i interesa za svijet oko sebe.

Na sreću, u većine je osoba takvo stanje samo prolazno i kratkotrajno, obično prođe bez liječenja i život ide dalje svojim tokom bez posljedica. No u onih u kojih se poremećaj razvije u svom puno opsegu i intezitetu, radi se o bolnom i neugodnom iskustvu, koje je teško ne samo za bolesnika već i za njegovu okolinu, o ozbiljnoj bolesti koja je mnogo više od običnog neraspoloženja.

Rečenica koja se dosta često citira u psihjatrijskim udžbenicima kada se govori o depresiji, a koja ju zorno i sadržajno opisuje je ona Roberta Burtona koji je napisao: “ Ako postoji pakao na zemlji naći ćete ga u srcu melankoličnog čovjeka“.
Neki je autori opisuju kao mračni tunel, zatvor ili pakao u kojem je jedna te ista osoba zatvorenik/mučenik i okrutni stražar, odnosno čuvar pakla. U paklu depresije vrijeme se zaustavlja, sve postaje mračna i nepomična sadašnjost bez budućnosti, analizira se i gleda samo prošlost koja se doživljava ispunjena promašajima i pogreškama, zbog kojih budućnost jednostavno nema smisla.

No jedako tako je bolna i činjenica da se radi o poremećaju koji je vrlo često neprepoznat i podcijenjen kako u javnosti tako i , što je poražavajuća činjenica, u medicinskoj struci te je sukladno tomu vrlo često neliječen ili neadekvatno liječen. Kroz ovu kolumnu nastojat ću detaljno i sadržajno približiti aspekte ovog poremećaja, njegovu pojavnost, uzroke, simptome, posljedice, a posebice ćemo naglasak staviti na adekvatne terapijske intervencije.

KOLIKO SE ČESTO DEPRESIJA POJAVLJUJE?

Iz danas još uvijek nepozantih razloga, broj oboljelih od depresije u stalnom je porastu od 1910. godine u svim industrijski razvijenim zemljama svijeta. Smatra se da to nije samo posljedica bolje dijagnostike nego stvarno povećane učestalosti ovog poremećaja koji zauzima prvo mjesto među psihijatrijskim poremećajima, a prema podacima Svjetske Zdravstvene Organizacije depresija predstavlja četvrti najveći zdravstveni problem.
Ne samo da raste broj depresivnih osoba, nego je i dob njezina pojavljivanja sve više pomaknuta prema mlađim dobnim skupinama. Prevalencija velikog depresivnog premećaja u zapadnim zemljama procijenjuje se na 6-12 %, a rizik obolijevanja tijekom života je između 27 i 37 %. Prema podacima Svjetske Zdravstvene Organizacije depresija na vodećem mjestu uzroka radne nesposobnosti u svijetu.
Po svemu sudeći depresija je veliki problem i kod nas. Prema nekim procjenama svaki sedmi stanovnik Lijepe naše pati od nekog oblika depresije, a zabrinjavajuće su i informacije koje upozoravaju na visoku stopu samoubojstava, posebice u mladih osoba.

KOJE SVE POSLJEDICE DEPRESIJA MOŽE IMATI?

Depresija povećava vjerojatnost kraćeg trajanja života od očekivanog u općoj populaciji zbog visoke stope samoubojstava i veće učestalosti tjelesnih bolesti u depresivnih osoba. Čak 15 % osoba liječenih zbog takozvane velike depresije počini samoubojstvo, a među neliječenim depresivnim bolesnicima taj je broj vjerojatno i veći.
Tomu u prilog govori i poznata tvrdnja „Samoubojica gotovo nikada nije psihički zdrava osoba, a još manje osoba koja ne boluje od depresije“. Obično početak i kraj depresivne epizode nose povećani rizik od samoubojstva. O ovom problemu ćemo detaljnije pisati u jednoj od narednih kolumni. Važno je također reći i da je i visoka učestalost tjelesnih bolesti u depresivnih osoba.

Utvrđeno je da depresivne osobe u usporedbi s općom populacijom puno češće obolijevaju od kardiovaskularnih i cerebrovaskularnih poremećaja, od dijabetesa te nekih oblika tumora. Ali isto tako depresija se često javlja i u bolesnika koji boluju od različitih tjelesnih bolesti, pa se tako javlja u oko 20-45 % bolesnika sa zloćudnim bolestima, u 15-35 % bolesnika s infarktom srca ( rizik od smrti unutar 6 mjeseci nakon infarkta miokarda je 3,5 puta veći u osoba s depresijom u usporedbi s bolesnicima bez depresije) itd.

DEPRESIVNO ZDRAVSTVO?

Zaključit ćemo ovaj dio o pojavnosti depresije s podacima koji su uistinu porazni za medicinsku struku i koji nas zbilja tjeraju da se zamislimo. Naime, prema podacima SZO za 2004. godinu, čak 60 % slučajeva depresije nije bilo prepoznato, a u skupini onih kojima je pak postavljena dijagnoza depresije, svega je oko 25 % liječeno primjereno. Brojke koje opisuju pojavnost depresije u našem dobu zvuče uistinu alarmatno i tjeraju na oprez i akciju, posebice ako se ima na umu činjenica da se depresija može uspješno liječiti u preko 80% slučajeva. Živimo u dobu sve većeg broja novih i izuzetno učinkovitih lijekova u psihijatriji, pa je nedopustivo pomoć depresivnim osobama svesti na izraze tipa „Moraš se trgnuti! Ne možeš dalje ovako! Svi smo danas depresivni! Život ide dalje!“ i slično. Antidepresivi novije generacije (kratica je SIPS, o liječenju će više govora biti u jednoj od narednih kolumni) bi zbog svoje učinkovitosti trebali biti temelj svakog liječenja, koje će se komplementarno dopunjavati s ostalim metodama liječenja.

U ČEMU JE RAZLIKA IZMEĐU DEPRESIJE I LOŠEG RASPOLOŽENJA?

U uvodu smo već rekli da depresija predstavlja psihijatrijski poremećaj koji se svrstava u skupinu poremećaja raspoloženja. U širem smislu riječi ona je odraz narušene kemijske ravnoteže u mozgu i promijenjene komunikacije između živčanih stanica u čemu važnu ulogu igra genetska predispozicija, stres, životna filozofija i stil života. Kada govorimo o pojmu „raspoloženje“ važno je reći da ono predstavlja dugotrajno i dosta predvidjivo emocionalno stanje, s određenim oscilacijama, i normalno ga osoba može kontrolirati. To je unutarnje emocionalno stanje koje se prema vanjskom svijetu očituje emotivnim rekacijama koje nazivamo afektom. Afekt je dakle vanjska manifestacija raspoloženja i daje nam makar djelomičan uvid u raspoloženje, slikovito rečeno afekt i raspoloženje se odnose kao trenutačno vrijeme i klima. Raspoloženje se može mijenjati, može biti povišeno i tada govorimo o hipomaniji (ako je poremečaj blaži) ili o maniji (ako je poremećaj teži), odnosno može biti sniženo i u tom slučaju neke vidove sniženog raspoloženja kao što su tuga i žalovanje treba razlikovati od patološkog sniženog raspoloženja gdje govorimo o depresivnom poremećaju. Potrebno je još jednom ovdje naglasiti da kada govorimo o psihijatrijskim poremećajima, ne govorimo o stanjima malo većeg veselja ili malo manjeg raspoloženja, nego o značajnim promjenama raspoloženja pod čijim se utjecajem mijenja sveukupno razmišljanje, opažanje, tjelesno stanje, ponašanje i socijalno funkcioniranje osobe koja je sada postala bolesnik. Dakle, promjene raspoloženja koje klasificiramo kao psihijatrijske poremećaje razlikuju se od normalnih oscilacija raspoloženja po jačini otklona od normalnog, po duljini trajanja i nemogućnosti da osoba takvo raspoloženje kontrolira.

A ZNAMO LI ZAŠTO DOLAZI DO DEPRESIJE?

I ovdje je kao i u većini drugih psihijatrijskih bolesti, uzrok koji dovodi do poremećaja nepoznat. Zato postoji niz teorija o mogućim mehanizmima nastanka poremećaja raspoloženja, no ovdje ćemo ih sve sažeti u dvije osnovne skupine. Prva skupina opisuje i razmatra biokemijske zroke, a druga psihosocijalne.

Biokemijske teorije o mehanizmima nastanka depresije uključuju razmišljanja o poremećajima funkcije različitih neurotransmitorskih sustava, među kojima svakako značajnu ulogu ima serotoninski sustav. Serotonin je neurotransmitor kojeg mnogi nazivaju „molekula sreće“ i ima iznimno važnu ulogu i u zdravlju i u bolesti. Sudjeluje u kontroli raspoloženja, učenja, spavanja, temperature, bioritma, socijalne dominacije, impulzivnog ponašanja, seksualnih funkcija, diživljaja boli, regulaciji srčanog ritma, disanja itd.

Psihosocijalne teroije uzimaju u obzir različita stresna zbivanja i mnoge druge okolne čimbenike.

Zaključno se može reći, da što se tiče uzroka depresije, u pitanju je najvjerojatnije združeno djelovanje svih gorenavedenih čimbenika, pa tako govorimo o međudjelovanju biopsihosocijalnih uzroka što na kraju rezutira bolešću.

Izvor: MojDoktor

Misli jedne depresivne osobe

Kroz dosadašnje kolumne vidjeli smo što je to depresija, kako ona nastaje, te kako možemo prepoznati jednu depresivnu osobe prema njenom vanjskom držanju, govoru i sl. U ovoj ću kolumni nastojati otići jedan korak dalje, i proniknuti u, za depresivnu osobu doslovno, pakao koji ona nosi u sebi.

Pesimističnost i gubitak projekcije u budućnost gotovo su redovita sastavnica depresije. U sadržaju mišljenja depresivnog bolesnika stalno se javljaju ideje gubitka, krivnje, patnje suicida i smrti.

Ideje samooptuživanja i krivnje u nekih bolesnka mogu dosegnuti sumanutu razinu i tada govorimo o psihotičnoj depresiji (kada je nešto sumanuto onda ono nema uporišta u realitetu, niti po svom sadržaju niti po svom intenzitetu). Bolesnici su u stanju falsificirati čitavu svoju prošlost te ne vide ništa lijepo u njoj. Cijeli život im je bio „naporan“, „mučan“, „cijelog života su griješili, činili razne prestupe, nepoštene radnje“, mada se u biti radi o marljivim, savjesnim, pedantnim i moralnim osobama. Ovakvi bolesnici analiziraju u sebi cijelu svoju prošlost, uveličavaju svaki iole nedostojan postupak i na sebe preuzimaju krivicu za sve što se u njihovome ili u životu njihove obitelji događalo. Oni su „krivi“ za mnoge događaje, za bolest i smrt svoje ili čak tuđe djece, za mnoge povijesne događaje (rat na primjer ). Sumanute ideje mogu se javiti i u obliku ekonomske propasti: bolesnicima je sve propalo, ništa više nemaju, predstoji im smrt od gladi i sl. Vrlo često se javljaju sumanute ideje iz oblasti zdravlja: oni boluju od neizlječivih bolesti, zarazni su i kao takvi prijetnja za svoju obitelj i cijeli svijet i sl. Isto tako mogu se javiti i nihilističke ideje pri čemu bolesnici negiraju objektivnu stvarnost, govore da su im svi članovi obitelji pomrli i da više nikoga nemaju (iako su oni pored njih), negiraju postojanje svoje osobnosti, tvrde da im organi više ne funkcioniraju kako treba, odbijaju hranu jer oni to nisu zaslužili, ili pak navode da nemaju čime jesti jer nemaju želudac itd.

Sumanute ideje grešnosti obično se nadograđuju na sjećanje o nekim ranijim stvarima ili ranijim greškama bolesnika, npr. što je katkad slagao ili uzimao stvari bez znanja roditelja u djetinjstvu, što je masturbirao, što je dopustio sebi da se zagrli s ženom nekog svog prijatelja na nekom eventu u i sl. Opisane sumanutosti koje odgovoaraju raspoloženju nazivaju se raspoloženju kongruentne ili skladne. Sumanutosti koje ne odgovaraju raspoloženju nazivaju se raspoloženju nekongruentne ili neskladne a one uključuje različite ideje proganjanja, odnosa, prisluškivanja, ugroženosti i sl.

SAMOUBOJSTVO U DEPRESIVNIH BOLESNIKA

Najtragičnija posljedica depresije u svakom slučaju je suicid. U depresiji su često prisutna razmišljanja o smrti, bezvrijednosti života, samoubilačke misli i pokušaji samoubosjtva. Prema nekim istraživanjima oko 2/3 depresivnih osoba razmišlja o suicidu, a 10-15% ga i učini! Razmišljanja o suicidu mogu ići od najčešćih „bolje da me nema“, do razmišljanja koja u sebi sadrže detaljno razrađene planove izvršenja i na kraju imamo ozbiljne pokušaje samoubojstva ili izvršenje istog. U osoba sa slabije izraženom suicidnošću, suicidna razmišljanja obično traju po koju minutu, ali mogu biti ponavljajuća, više puta tjedno, no bitno je ponoviti da su kratkotrajna i prolazna. Osobe s izraženijom suicidnošću obično nabave sredstvo za izvršenje samoubojstva (kanap, pištolj, tablete), odrede mjesto i vrijeme za koje vjeruju da će biti pogodno, te pojedini napišu i oproštajno pismo. Nije moguće točno predvidjeti hoće li i kada neka depresivna osoba pokušati izvršti samoubojstvo, ali je zato veoma važno prepoznati čimbenike koji povećavaju rizik suicida:

• Bolesnik koji je već ranije pokušao suicid (opasnost je to veća što je način na koji je pokušao suicid bio brutalniji i nasilniji)
  
• U obitelji registrirani suicid (moguća povećana genetska osjetljivost)
  
• Prisutnost beznađa i jake anksioznosti nemira u kliničkoj slici
  
• Kombinacija depresije i alkoholizma
  
• Razrađen plan suicida i govorenje o takvim namjerama predstavlja ozbiljno upozorenje
  
• Agitiranost
  

U liječenju depresivnog bolesnika veoma je rizičan period kada se počinje vraćati snaga i energija a još su uvijek prisutni suicidni porivi, obično nakon 2-3 tjedna od početka liječenja.
U sljedećoj ćemo kolumni detaljno reći o načinima liječenja depresije, uzimajući u obzir najnovije lijekove te ponešto o promjenama životnog stila i razmišljanja koja su karakteristična za depresivne bolesnike.

Izvor: MojDoktor.hr

Liječenje depresije – svjetlo na kraju tunela

Iako i danas postoje mnoge nepoznanice o nastanku depresivnog poremećaja, suvremena psihijatrija raspolaže brojnim, djelotvornim i raznovrsnim biološkim (psihofarmakoterapija, terapija svijetlom, deprivacija spavanja i kronoterapija te elektrokonvulzivna terapija), psihoterapijskim (kognitivno-emocionalna-bihevioralna terapija) i socioterapijskim metodama liječenja (interpersonalna terapija). Upravo takav kombinirani pristup u liječenju spomenutih bolesnika daje najbolje rezultate. No, koliko je važno učinkovito liječenje depresivne epizode, jednako toliko je važno i što osoba čini nakon depresivne epizode.

PSIHOFARMAKOTERAPIJA DEPRESIJE

Zahvaljujući dostupnosti relativno velikog broja djelotvornih, sigurnih i dobro podnošljivih antidepresiva, ali i drugih psihofarmaka s antidepresivnim učinkom, možemo reći da je psihofarmakoterapija temelj uspješnog liječenje depresivnih poremećaja. Ovdje je, odmah na početku, važno istaknuti da svaki depresivni bolesnik treba dobiti određeni i njemu prilagođeni oblik liječenja, pri čemu valja voditi računa o popratnim pojavama kako bi prihvatljivost lijeka bila dobra. Osim u liječenju depresivnih simptoma, uloga je psihofarmakoterapije i u smanjivanju opasnosti od ponovne bolesti.

Antidepresivi
Antidepresivi su skupina lijekova različite kemijske strukture, različitog načina djelovanja i kliničkog učinka, koji uklanjaju simptome depresije. Da bi neki lijek svrstali u tu skupinu potrebno je da djeluje barem na depresivnu epizodu umjerenog stupnja izraženosti, a prema mišljenju nekih i na teške depresivne epizode. Oni predstavljaju temelje uspješnog liječenja depresivnog poremećaja.
Antidepresivni učinak tih lijekova sastoji se u poboljšanju raspoloženja, motivacije, psihomotornih i voljnih funkcija, te u povećanju životne energije i regulaciji životnih funkcija kao što su uzimanje hrane, spavanje i budnost te seksualne funkcije.
Način djelovanja antidepresiva nije još posve razjašnjen, no postoji više teorija, mi ćemo ovdje navesti samo onu najvažniju. Prema toj teoriji najvažnijih učinak antidepresiva sastoji se u povećanju koncentracije molekula, to jest neurotransmitera zadovoljstva u mozgu koje zajedničkim imenom zovemo monoamini a u njih ubrajamo serotonin, noradrenalin, dopamin. Antidepresivi bi njihovu koncentraciju povećavali blokadom enzima koji sudjeluje u razgradnji monoamina, takozvani MAO (monoaminooksidaza) ili blokadom ponovne pohrane monoamina u presinaptičke završetke. Prema opisanoj teoriji, razlikujemo i sljedeće skupine antidepresiva:

neselektivni inhibitori ponovne pohrane monoamina:
- klomipramin - Anafranil
- amitriptilin - Amyzol
- maprotilin - Ladiomil

neselektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (tzv. SIPPS):
- fluoksetin - Prozac, Portal, Fluval
- fluvoksamin - Fevarin
- paroksetin - Deprozel, Seroxat
- sertralin - Zoloft, Luxeta, Halea, Asentra
- escitalopram - Cipralex
- citalopram - Starcitin, Citalon

inhibitori monoaminooksidaze tipa A:
- moklobemid - Aurorix

Ostali antidepresivi:
- tianeptin - Coaxil
- reboksetin - Edronax
- venlafaksin - Efectin, Efectin ER, Velafax
- mirtazapin - Calixta, Mirzaten, Remeron
- hipericin - Aktivin H, Hyperici Aktiv

Od spomenutih lijekova valja posebno istaknuti tzv. SIPPS-e s obzirom na njihovu manju toksičnost i bolju podnošljivost te sigurniji profil nuspojava u odnosu na ostale lijekove. Zovemo ih još i antidepresivima prve linije ili prvog izbora, tako da ih mogu propisivati i liječnici primarne zdravstvene zaštite. Budući da imaju slabo izraženu antikolinergičku aktivnost mogu se primjenjivati i kod bolesnika s glaukomom i hipertrofijom prostate, a budući da imaju neznatne kardiovaskularne nuspojave mogu ih koristiti i srčani bolesnici.

KOGNITIVNO-EMOCIONALNO-BIHEVIORALNA TERAPIJA (KEBT)
KEBT predstavlja strukturirane, konkretne i na problem usmjerene psihološke postupke radi određivanja problema, ispitivanja alternativa, stvaranja terapijskog odnosa, prepoznavanja povezanosti raspoloženja (emocija), mišljenja i djelovanja, poticanja aktiviteta i poboljšanja socijalne kompetentnosti, te promjene kognitivnih i ponašajnih obrazaca. Bolesniku se pristupa kao pogrešivu ljudskom biću koje može shvatiti pogrešnost svojega ponašanja i promijeniti ga. Bolesnici često imaju izraženu potrebu za ljubavlju, prihvaćanjem i odobravanjem i kada su prihvaćeni njihovo se stanje popravlja. No napredak je moguć samo ako se promijeni njihova iracionalna filozofija. Ona je važna u osposobljavanju bolesnika da se samostalno nosi s mogućim budućim depresivnim teškoćama, krizama i mogućim recidivima, to jest da ih spriječi.

INTERPERSONALNA PSIHOTERAPIJA (IPT)
Interpersonalna psihoterapija polazi od pretpostavke da se prijašnja iskustva ogledaju u sadašnjem socijalnom ponašanju i usmjerava bolesnika na ovdje i sada, na odnose prisutne u sadašnjosti. Cilj je terapije postići uspješno ispunjavanje socijalnih uloga i prilagodba bolesnika na problematične interakcije među ljudima.
I za kraj nabrojmo nekoliko, na prvi pogled jednostavnih savjeta, za bolje danas ali i za bolje sutra:
1. Izaberite zdrav život, jer zbilja je «u zdravom tijelu zdrav duh» a to znači dobar san, zdrava prehrana i umjerena fizička aktivnost;
2. Budite ono što jeste, ne igrajte uloge, to iscrpljuje i prazni čovjeka;
3. Učite biti sretni;
4. Duhovno jačajte;
5. Budite proaktivno usmjereni na svoje ciljeve i ostvarenje želja, vizualizirajte cilj i time povećajte izglede za uspjeh;
6. Gledajte na problem kao na mogućnost da naučite nešto novo;
7. Ne budite žrtva i mučenik;
8. Uvijek imajte nekoliko igrača na klupi za rezerve, ako ne ide na jednom polju u životu, možda ćete biti bolji u nečem drugom;
9. Vježbajte pozitivno mišljenje;
10. Umjesto da kritizirate druge pohvalite ih;
11. Naučite oprostiti;
12. Slobodno izrazite svoje osjećaje, oni zato i služe, bit će Vam lakše nakon toga;
13. Ispunite si dan ljubavlju;
14. Činite dobra djela;
15. Pjevajte dok radite;
16. Izrazite svoju zahvalnost;
17. Veselite se tuđem uspjehu;
18. Budite radije ljubazni nego u pravu;
19. Volite ono što radite;
20. NIKAKO ne propuštajte prigodu za smijeh!!!
21. Otvorite se životu i ljudima;

Većina tih savjeta zvuči dosta jednostavno, ali ponekad ih je tako teško primijeniti, zar ne?

Izvor: MojDoktor.hr

Što je depresija?

Samo ime depresija dolazi od latinske riječi i znači potištenost. Kada liječnici govore o depresiji, misle na niz srodnih psihofizičkih stanja koje karakteriziraju poremećaji raspoloženja, tj. afektivni poremećaji. Oni se prepoznaju kao sniženo raspoloženje, negativni osjećaji te crne misli. Prate ih i tjelesni simptomi poput umora, iscrpljenosti te poremećaja sna i apetita. Čini se kako je neupućenost goleme većine stanovništva koja je "izvan medicine", glavni krivac što je "neformalna" upotreba riječi depresija postala "in". Tako svako malo netko na poslu, u tramvaju ili čak u krugu obitelji izjavi da je u "depri". Srećom, obično se radi samo o lakšem, prolaznom padu raspoloženja. Problem je što ta učestala i olaka upotreba riječi depresija "zavede" mnoge zdrave ljude pa često ne shvaćaju ozbiljno ni (pravog) bolesnika u svojoj sredini, onog kojemu treba pomoć jer je u (pravoj) depresiji.

Tko obolijeva od depresije?

Podaci govore da trenutno od depresije boluje 3 do 4 posto stanovništva industrijski razvijenih zemalja. Zasad se čini da su žene ugroženije od muškaraca, jer se kod njih depresija dijagnosticira dva do tri puta češće nego kod "jačeg spola". No te brojke mogu biti i posljedica činjenice da muškarci zbog stida rjeđe traže liječničku pomoć.
Trenutno u Hrvatskoj od nekog oblika depresivnog poremećaja pati najmanje između 100.000 i 200.000 osoba, a svaki peti Hrvat doživjet će barem jednu depresivnu epizodu u životu.
Svjetska zdravstvena organizacija predviđa da će do 2010. već 30 posto ljudi trpjeti od depresivnog poremećaja, a da će 2020. ta bolest biti drugi najčešći uzrok smrtnosti u svijetu (zbog samoubojstva ili sekundarnih bolesti koje depresija izaziva). Prema podacima oko 15 posto najtežih depresivaca, koji su liječeni u bolnici, sami okončaju život zbog velike patnje. Smatra se da više od dvije trećine samoubojstava počine bolesnici koji su u teškoj depresiji.

Što uzrokuje depresiju?

Iako su neki simptomi bolesti vezani uz psihu, moderna medicina depresiju smatra tjelesnom bolešću. Radi se o bolesti središnjeg živčanog sustava u čiji su nastanak "presudno upleteni" fiziološki i živčani čimbenici. Bolest se pojavljuje kada u dijelu mozga zaduženom za raspoloženje dođe do "kvara". Pri tome se pod raspoloženjem podrazumijeva cijeli raspon osjećaja, na čijem dnu se nalazi duboka depresija, u sredini je ravnodušnost, a vrh zauzima euforija. Stoga depresija nije neopipljiva, nematerijalna bolest "u mislima" bolesnika, nego vidljiva promjena u živčanim stanicama i kemijskim procesima u mozgu.
Najčešće bolesti vode vanjski čimbenici, kao što su pretrpljeni stres, nepravilna prehrana, manjak svjetla, slaba tjelesna aktivnost, alkohol te neki lijekovi i narkotici. Pokazalo se da neke osobe imaju urođenu sklonost (predispoziciju) depresiji, koja se genetski prenosi. Tako osobe s urođenim "kvarom" na živčanom sustavu mogu oboljeti i od malog životnog udarca, pa čak i bez njega, dok oni s prirodno snažnim živčanim sustavom mogu odoljeti i vrlo teškim udarcima.
Biološka psihijatrija stoga govori o depresivnoj građi, koja je zapisana u genetskom kodu a označava osobitu sklonost razvijanja depresivnoga poremećaja.. Pojednostavljeno, mozak se ponaša kao elektro-kemijski sustav koji se sastoji od stotina milijardi živčanih stanica. Te se stanice "kupaju" u stotinama kemijskih tvari, pri čemu svaka živčana stanica i kemijska tvar imaju određeni zadatak. Kada neke tvari nema dovoljno ili ako su živčane stanice odumrle, dijelovi mozga mogu ostati "izvan funkcije".
Pojava depresije povezana je sa smanjenom aktivnošću nekih moždanih hormona u tvarima zvanim neuroprijenosnici (neurotransmiteri). Njih živčane stanice (neuroni) koriste za međusobnu komunikaciju, odnosno prijenos impulsa preko sinapse, tj. sićušne pukotine koja razdvaja živčane stanice. Neki od neuroprijenosnika, poput serotonina, noradrenalina i dopamina imaju prirodnu antidepresivnu funkciju, koju ne mogu provoditi ako se njihova razina u mozgu smanji.
Drugi bitan čimbenik za nastanak depresije je poremećeni stresni mehanizam, odnosno prekomjerno lučenje stresnih hormona, poput kortizola i CRH-a. Zna se da više od polovice depresivnih bolesnika ima povećanu količinu hormona kortizola, koji uništava moždane stanice i remeti kemiju mozga.

Simptomi depresije
Depresija se može prepoznati po nizu simptoma, a svaki se bolesnik jačinom i vrstom simptoma razlikuje od drugoga. No hirovitost simptoma dolazi do izražaja i kod istog depresivca, pa s vremenom može patiti od različitih simptoma i koji su raznih jačina.

Najčešći simptomi depresije su:
- potištenost, turobno raspoloženje, navala crnih misli i sjećanja;
- intenzivna tuga, samosažaljenje, napadaji plača;
- osjetljivost, ranjivost, razdražljivost ("sve me smeta");
- strah, tjeskoba, zabrinutost, strepnja ("nešto strašno će se dogoditi");
- pesimizam, beznađe i bespomoćnost ("nema mi spasa", "nikad mi neće biti bolje");
- osjećaj bezvrijednosti, krivnje i suvišnosti ("nitko me ne voli", "nitko me ne treba");
- osamljenost, osjećaj nepripadanja ili nezaštićenosti ("potpuno sam sam na svijetu");
- nesposobnost uživanja u ranije ugodnim stvarima ili aktivnostima ("ništa me ne veseli");
- bezvoljnost, letargija ("ništa mi se ne da");
- oslabljena koncentracija i poremećaj pamćenja;
- umor, iscrpljenost, manjak energije;
- značajno smanjen ili povećan apetit;
- nesanica ili prevelika potreba za snom;
- tjelesni bolovi koji nemaju tjelesne uzroke;
- želja za smrću ili planiranje samoubojstva ("ne mogu više izdržati", "bolje da me nema").

Čega se treba čuvati

Depresivne simptome uzrokuju kemijski i živčani poremećaji u mozgu, no u njihovom izazivanju sudjeluju brojni čimbenici:
- stresni događaj (trauma) - smrt ili bolest bliske osobe, razvod, raskid ljubavne veze ili prisnog prijateljstva, gubitak posla, selidba, teška ozljeda, dijagnoza teške bolesti, izloženost nasilju, uhićenje, suđenje, osuda na zatvor, katastrofa poput potresa ili požara itd.;
- kronična izloženost stresu - stres na poslu, u školi ili u obitelji, loši međuljudski odnosi, slab društveni život;
- manjak svjetla;
- neki lijekovi - kontraceptivna sredstva, steroidi, rezerpin, sedativi;
- alkohol ili droge;
- alergije;
- nepravilna prehrana - siromašna složenim ugljikohidratima i nezasićenim masnim kiselinama;
- prethodne bolesti - poremećaj rada štitnjače, dijabetes, moždani udar itd.;
- genetska sklonost - urođena slabost živčanog i hormonskog sustava, nepravilnosti u građi mozga.

Liječenje depresije

Najčešće se depresija liječi antidepresivima. Kada se uzimaju redovito i prema uputama liječnika, popravljaju raspoloženje u roku jednog do šest tjedana
Prvo pitanje koje se nameće kada nas pogodi depresija jeste što učiniti. U svakom slučaju treba potražiti pomoć liječnika. To može biti liječnik opće prakse, koji će sam prepisati antidepresivne lijekove ili će po potrebi oboljelog uputiti specijalistu-psihijatru. Može se otići i psihijatru koji ima privatnu praksu.
Nažalost, golemi broj oboljelih teško prihvaćaju da boluju od psihičkog poremećaja i s nelagodom odlaze psihijatru. Mnogi su "šokirani" kada im liječnik kaže da pate od depresije i tu dijagnozu doživljavaju kao udar na ego. Drugi pak strahuju kako će se ponašati kolege na poslu i znanci, ako doznaju za njihovu bolest. Čini se ne bez razloga, jer neki od "zdravih" i slabije obrazovanih ponekad doista s prezirom gledaju na depresivce. Srećom, s obzirom na sve rašireniju spoznaju o tjelesnom karakteru oboljenja koje tradicionalno i neprecizno nazivamo "psihičkim", sve je manje nerazumijevanja okoline i sve više oboljelih koji traže liječničku pomoć.

Životni problemi

Bolovati od depresije ili nekog drugog poremećaja raspoloženja ne znači "biti lud", "glup" ili "nemoralan". Ne postoji razlog zbog kojeg se treba stidjeti otići psihijatru ili nekome objasniti taj svoj potez. Stid je samo jedna od posljedica depresije, i kako terapija napreduje tako stid blijedi. Prilikom pregleda važno je iskreno i iscrpno upoznati liječnika sa simptomima bolesti. Prema simptomima, držanju i načinu govora te drugim vanjskim pokazateljima, liječnik će odrediti način liječenja. Prepisat će uzimanje jednog od brojnih antidepresiva, a po potrebi i psihoterapiju.

Bez improvizacija

U liječenju depresije najčešće se koriste lijekovi, tzv. antidepresivi. Oni uklanjaju ili ublažavaju simptome bolesti u roku od jednog do šest tjedna, a mogu se kombinirati i s drugim postupcima te psihoterapijom. Antidepresive valja uzimati neprekidno i točno prema uputama liječnika, bez odstupanja ili "improvizacija" kojima su oboljeli ponekad skloni.
Svjetska zdravstvena organizacija preporučuje uzimanje antidepresiva i šest do deset mjeseci nakon nestanka simptoma, a neki stručnjaci zagovaraju višegodišnje ili čak doživotno uzimanje lijekova kod pacijenata s kroničnom depresijom.
Smatra se da antidepresivi ne liječe osnovni poremećaj koji uzrokuje depresiju, već ublažavaju ili uklanjaju simptome. No neka novija saznanja daju naslutiti da dugotrajno uzimanje antidepresiva može imati i "dubinsko" djelovanje na biološki "kvar" u mozgu te čak poticati rast novih moždanih stanica.

Tri prstena

Na tržištu postoje deseci antidepresiva koji su prema svome djelovanju svrstani u nekoliko glavnih skupina. Svima je zajedničko da pojačavaju djelovanje jednog ili više moždanih hormona i tako "utažuju glad" živčanih stanica koje koriste te hormone.
Najraniji antidepresivi, takozvani inhibitori monoaminooksidaze (IMAO), zaustavljaju proces razgradnje "antidepresivnih supstancija" serotonina i noradrenalina (monooksidaza). Stoga je rezultat uzimanja tih lijekova povećana količina serotonina i noradrenalina među živčanim stanicama.
Triciklički lijekovi (nazvani tako zbog "troprstenog" oblika kemijske strukture) zaustavljaju proces tzv. ponovne pohrane neuroprijenosnika. Oni sprječavaju serotonin i noradrenalin da se povuku u živčane stanice koje su ih izlučile. Ishod je povećana količina neuroprijenosnika u moždanoj "cirkulaciji".
Ti su lijekovi otkriveni pedesetih godina 20. stoljeća. Iako učinkovito uklanjaju simptome depresije, ne djeluju dovoljno "ciljano" pa izazivaju niz neželjenih pojava. Neki zahtijevaju strogo pridržavanje prepisane dijete, a svi su prikladni za zloporabu, jer su smrtonosni ako se uzmu u prevelikoj količini. Dodatni im je nedostatak njihovo naglašeno sedirajuće djelovanje, pa dok se uzimaju bolesnici ne mogu upravljati vozilima i strojevima.

Ciljano i čisto

Drugu grupu lijekova čine tzv. selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SIPPS), jer "ciljano" sprječavaju da se serotonin prerano "povlači" iz moždane cirkulacije, pa ga ostaje više na raspolaganju živčanim stanicama. Ta grupa lijekova može izazvati nepoželjne pojave poput mučnine, razdražljivosti i smanjene spolne želje. Mučnina se obično pojavljuje u početku liječenja, ali s vremenom nestaje, te se može reći da se ta skupina lijekova bolje podnosi nego tzv. triciklički antidepresivi. Tome treba dodati i važnu činjenicu da ti lijekovi nisu prikladni za zloporabu (za samoubojstvo), a njihovo uzimanje ne ometa ni upravljanje automobilom i strojevima.
Posljednjih desetak godina proizvedeni su brojni učinkoviti lijekovi: reboksetin (koji ciljano djeluje na noradrenalinski sustav), venlafaksin (koji poput triciklika jača aktivnost serotonina i noradrenalina no s mnogo manje neželjenih pojava), bupropion (jedinstvenom po tome što djeluje na noradrenalin i dopamin).

Što treba znati o uzimanju lijekova

1. Antidepresivi NE djeluju odmah, poput aspirina ili sredstava za smirenje. Ovisno o obliku bolesti, potrebno je između jednog i šest tjedana da lijekovi dovedu do poboljšanja. Presudno je da se uzimaju neprekidno i uz potpuno pridržavanje uputa.
2. Sve vrste antidepresiva podjednako uspješno suzbijaju simptome depresije kod gotovo 80 posto oboljelih. Kada se jedan lijek pokaže nedjelotvornim, liječnik može povisiti dozu istog lijeka, prepisati drugi lijek (najčešće s drukčijim mehanizmom djelovanja), ili prvom lijeku dodati drugi lijek ili pak hormone štitnjače.
3. Antidepresivi ne izazivaju ovisnost. Ako pacijent mora lijek uzimati dugoročno, to je zato što to zahtijeva priroda bolesti, a ne zbog toga što lijek stvara ovisnost.
4. Antidepresivi ne ometaju oboljelog u rješavanju problema u životu, ako problemi postoje. Dapače, osposobljavaju ga za njihovo rješavanje.
5. Antidepresivi ne služe za "guranje" životnih problema "pod tepih", niti za njihovo potiskivanje. Depresivnom je bolesniku upravo depresija najveći životni problem i prvi kojega treba riješiti.

Razgovorna terapija

Psihoterapija je dobrodošla pomoć depresivnom pacijentu, prvenstveno u razdoblju prije nego počnu djelovati lijekovi. Kada mu se stanje poboljša, od terapeuta može naučiti neke praktične "antidepresivne" vještine.
Prije nekoliko desetljeća liječnici su depresivne pacijente liječili isključivo "razgovornom terapijom", odnosno psihoterapijom. Ne treba se čuditi, jer većina psihoterapijskih tehnika osmišljena je prije nego se otkrila biološka narav depresije, i prije no što su proizvedeni učinkoviti lijekovi.
Danas dobar terapeut pacijentu treba prije svega pružiti društvo, pažnju, razumijevanje, utjehu i nadu, posebno u razdoblju prije nego antidepresivni lijekovi počnu djelovati. Kada se pacijentu "razbistri" stanje pa je spreman za aktivno sudjelovanje u terapiji, tada od terapeuta može naučiti neke praktične "antidepresivne" vještine: kako se kvalitetnije ophoditi s ljudima, kako bolje organizirati život i izbjegavati stresne situacije, kako tražiti ono što želi i suprotstaviti se onome što mu ne ide "u račun", općenito kako se afirmirati u društvu.
No psihološke teorije o nastanku depresije i terapijske tehnike koje su na njima utemeljene, imaju i krupnih nedostataka.
Psihoanalitička terapija, kojoj je temelje postavio Sigmund Freud, polazi od pretpostavke da depresiju uzrokuju traume u ranom djetinjstvu. Najpogubnije od njih su odsustvo roditeljske pažnje te neuspjeh da se zadovolje roditelji. Stoga psihoanalitičari depresiju liječe tako da navedu pacijenta da "osvijesti" pretrpljene traume u djetinjstvu, koje je s vremenom "potisnuo".
Nema dvojbe da su stresovi pretrpljeni u djetinjstvu iznimno pogubni za živčani sustav, jer mogu izazvati fiziološku preosjetljivost na stres, pa i kroničnu pojačanu aktivnost stresnog mehanizma. No upitno je koliko depresivni pacijent može profitirati od prizivanja stresnih iskustava u svijest, čak kad proces prisjećanja potisnutih trauma ne bi trajao mjesecima ili godinama.

Kognitivno-bihevioralna (spoznajno-ponašajna) terapija polazi od pretpostavke da je depresija posljedica duboko ukorijenjenih pogrešnih (negativnih) predodžbi pacijenta o samome sebi i o svojim okolnostima. Terapeut pomaže pacijentu da razotkrije "pogrešne predodžbe", i zamijeni ih ispravnima. Također nastoji otkriti pogrešne postupke i ponašanja oboljelog, koji izazivaju ili pridonose depresiji. Potom pacijenta nastoji naučiti zdravijim načinima ponašanja.
Problem je što depresivni bolesnik uopće ne mora imati poremećene predodžbe o životu. Naprimjer, može vjerovati da je vrlo neuspješan ili u teškoj situaciji - i pritom biti u pravu! Zatim, u svijetu žive milijuni ljudi koji imaju neispravne spoznaje o sebi i svojemu životu, a pritom ne obolijevaju od depresije. Naposljetku, brojni depresivni bolesnici stvarno imaju krive spoznaje, iskrivljene stavove i poremećeno ponašanje, ali uglavnom se radi o posljedicama bolesti, a ne njenim uzrocima. Ne postoje uvjerljivi dokazi da poremećene predodžbe prethode depresiji, no uobičajeno je da one nestaju ili se ublažavaju nakon terapije antidepresivima.
Interpersonalna terapija smatra da su najčešći uzrok depresije poremećeni međuljudski odnosi: unutar bračne zajednice, šire obitelji i u društvu. Stoga se pacijenta uči "društvenim vještinama" (uspostavljanju, razvijanju i održavanju zdravih međuljudskih odnosa), realnim očekivanjima u vezi te nošenju s teškim životnim situacijama.
Iako poremećeni međuljudski odnosi mogu biti neiscrpan izvor stresa, dvojbeno je koliko su, na primjer, nesretan brak ili sukobi na radnom mjestu uzroci, a koliko posljedice depresivnog poremećaja.

Od elektrošokova do terapije svjetlosti

U liječenju depresije pokazali su se učinkovitima neki postupci koji utječu na biokemijsko-električne procese u mozgu. Jedan od tih postupaka je i elektrokonvulzivna terapija ili terapija elektrošokovima (ECT).
Terapija elektrošokovima još uvijek je najbolja metoda liječenja teške depresije te manične faze bipolarnog poremećaja. Provodi se u bolnici i potpuno je neškodljiva. Oboljelom se daju sredstva za opuštanje mišića i uvodi ga se u punu anesteziju. Potom mu se na jednu ili obje strane glave stavlja elektroda, koja u mozak pušta slabu struju radi izazivanja grča (konvulzije). Taj je grč ključni terapijski element ECT-a. Postupak se ponavlja 6 do 12 puta u razmacima od po dva do tri dana.
Transkranealna magnetska stimulacija (TMS), nova je terapija čija se djelotvornost još istražuje. Prvi rezultati obećavaju. U ovom slučaju liječnik magnetom prelazi ispred lijevog čeonog režnja mozga pacijenta, što aktivira živčane stanice u tom dijelu mozga i dovodi do učinka sličnog kao kod terapije elektrošokovima.
Svjetlosna terapija se prvenstveno koristi kod zimske depresije, odnosno one koju uzrokuje manjak svjetla. Oboljeli gleda u lampu snage 2.500 do 10.000 luksa između 30 i 120 minuta (što je slabija lampa tretman traje dulje). Učinak se postiže već nakon 3 do 4 dana.
Terapija nespavanjem pomaže depresivnim pacijentima kojima se značajno ublažavaju simptomi bolesti nakon neprospavane noći ili nakon 3 do 4 sata ranijeg buđenja. Može se kombinirati sa svjetlosnom terapijom, tako da se odmah nakon buđenja pacijent izvrgava jakom svjetlu. Čini se da se moždani elektro-kemijski procesi remete tijekom spavanja, a osobito tijekom REM-faze (faze sanjanja), dok produljena budnost "vraća" poremećene procese u normalnu funkciju.

Izvor: www.plivazdravlje.hr

Depresija - integralni pristup

Depresiju je potrebno liječiti integralno budući da ona pogađa čitavu osobu, u svim njezinim dimenzijama. To znači da depresivna osoba mora uzimati lijekove (psihofarmake), potrebno je ojačati njezinu socijalnu ili društvenu dimenziju, a treba pomoći psihološki i duhovno.

Višestrukost uzroka depresije

Depresivci se rano bude (dva ili više sati ranije nego uobičajeno), ujutro se loše osjećaju i pokazuju veliku psihomotornu usporenost. Depresivna osoba pati od osjećaja krivnje koja je najčešće iracionalne naravi.

Depresija je teška psihička bolest koja se očituje u bezvoljnosti, tuposti osjećaja, gubitku želje za životom, poremećenom spavanju i jelu, pojačanom umaranju, smanjenoj koncentraciji, niskom stupnju samopoštovanja i samopouzdanja, slabom ili nikakvom zanimanju za druge osobe, za seks i svijet oko sebe.

Depresivci se rano bude (dva ili više sati ranije nego uobičajeno), ujutro se loše osjećaju i pokazuju veliku psihomotornu usporenost. Depresivna osoba pati od osjećaja krivnje koja je najčešće iracionalne naravi, to znači da se osoba osjeća subjektivno krivom za ono zašto nije objektivno kriva. Depresivna osoba čitavim svojim ponašanjem odaje dojam da nije zadovoljna sa sobom, sklona je nesvjesno kažnjavati sebe, a vrlo često pokuša izvršiti samoubojstvo.

Depresija se najčešće javlja u epizodama. Kada se depresija javi prvi put, govor je o depresivnoj epizodi.
Depresivna epizoda može se označiti kao blaga, umjerena, teška ili teška s psihotičnim simptomima. U gotovo polovice oboljelih prva depresivna epizoda javlja se prije 40-te godine života.

Uzroci depresije

Osoba koja ne zna ili ne želi prihvatiti činjenicu da je život težak i da se ne mogu ispuniti sve njezine želje, može lako pasti u depresiju kad se suoči sa životnim poteškoćama za koje misli da se nisu smjele pojaviti u njezinu životu.

Uzroci depresije su višestruki. Treba razlikovati endogenu i reaktivnu (egzogenu) depresiju.

Endogena depresija je većim dijelom biološkog podrijetla, te se kao mogući uzroci za nju smatraju genetska predispozicija odnosno nasljednost, kao i poremećaj raznih sustava u mozgu.

Reaktivne depresije predstavljaju reakcije na životne probleme i stresne situacije koju osoba nije mogla zrelo integrirati u svoju osobnost i svoj život, nego se pred njima osjetila bespomoćnom. To su najčešće stresne situacije kao što su smrt bliske osobe, razvod braka, gubitak posla i sl.

Treba još spomenuti kako postoji obična ili nepsihotična depresija u kojoj je osoba svjesna svojih poteškoća, ali ostaje u realnom svijetu, dok su u psihotičnoj depresiji prisutne su halucinacije i sumanute ideje i gubitak osjećaja za realnost.

Uzrok depresije može biti nedostatak smisla života. Osoba koja ne zna ili ne želi prihvatiti činjenicu da je život težak i da se ne mogu ispuniti sve njezine želje, može lako pasti u depresiju kad se suoči sa životnim poteškoćama za koje misli da se nisu smjele pojaviti u njezinu životu. Praznina života i nespremnost na žrtvu i odricanje vrlo lako i često odvode osobu u depresiju koja može završiti i u samoubojstvu.

Depresija - bolest svih vremena

Depresija je danas posebno vidljiva jer je privatni život zahvaljujući sredstvima masovne komunikacije postao praktički javan.

Depresija nije bolest samo naše epohe. Ona je bila prisutna u svim razdobljima povijesti, u svim civilizacijama i kulturama. Međutim, može se reći da je ona u ovo naše vrijeme posebno vidljiva, jer je privatni život zahvaljujući sredstvima masovne komunikacije postao praktički javan. Osim toga, čovjek našega vremena naglasak stavlja na emocije, a razum potiskuje u drugi plan. Međutim, kako ne može zadovoljiti sve svoje afektivne želje, a nije spreman na žrtvu i odricanje, puno lakše će pasti u depresiju nego li je to bio slučaj prije kad su subjektivna i iracionalna očekivanja stavljala u drugi plan.

Distimija

Glavni simptom distimije je deprimirano raspoloženje karakterizirano tugom, nelagodom, neraspoloženjem i gubitkom interesa za uobičajene aktivnosti uz samopotcjenjivanje, poteškoće u donošenju odluka i osjećaj beznadnosti.

Čini se da je u ovo naše doba više prisutan poremećaj koji se zove distimija koji spada u skupinu poremećaja raspoloženja i predstavlja blaži oblik depresije. Najčešće započinje neprimjetno u kasnom djetinjstvu i adolescenciji, ali se može pojaviti i kasnije, te je tri puta češća u žena. Glavni simptom je deprimirano raspoloženje karakterizirano tugom, nelagodom, neraspoloženjem i gubitkom interesa za uobičajene aktivnosti uz samopotcjenjivanje, poteškoće u donošenju odluka i osjećaj beznadnosti.

Maskirana depresija

Kod tzv. maskirane depresije bolesnici ne ostvaruju svoje planove iako za to imaju sposobnosti, gube volju za život i često svoje neraspoloženje projiciraju na druge pa njih okrivljuju za svoje muke i nevolje.

Danas je također veoma raširena tzv. maskirana depresija koja se više izražava tjelesnim i vegetativnim simptomima bolesti. Takvi bolesnici nisu uopće svjesni svog depresivnog raspoloženja. Međutim, njihovo svakodnevno ponašanje odaje depresivno raspoloženje. Oni ne ostvaruju svoje planove iako za to imaju sposobnosti, gube volju za život i često svoje neraspoloženje projiciraju na druge pa njih okrivljuju za svoje muke i nevolje.

Duhovnost u liječenju depresije: tko vjeruje - taj djeluje

Potrebno je ojačati socijalnu ili društvenu dimenziju. To znači da se osoba treba što više uključivati u prikladno društvo, aktivirati u sebi želju da pomogne drugima koji su u nevolji, razvijati prijateljske stavove i jednostavno voljeti druge. Ljubav je najbolji lijek protiv depresije.

Depresiju je potrebno liječiti integralno budući da ona pogađa čitavu osobu, u svim njezinim dimenzijama. A to znači depresivna osoba mora uzimati lijekove (psihofarmake) kako bi se izazvala pozitivna reakcija u mozgu, odagnale depresivne misli i poboljšalo emocionalno stanje. Nadalje, potrebno je ojačati socijalnu ili društvenu dimenziju. To znači osoba se treba što više uključivati u prikladno društvo, aktivirati u sebi želju da pomogne drugima koji su u nevolji, razvijati prijateljske stavove i jednostavno voljeti druge. Ljubav je najbolji lijek protiv depresije.

Depresivnoj osobi treba pomoći i psihološki, a to znači treba je naučiti i ohrabriti da ne potiskuje svoje emocije, napose svoju agresivnost i bijes, nego da i te negativne emocije izrazi kontrolirano. Poznato je naime da se kod depresivnih osoba potisnuta agresivnost lako pretvara u krivnju i da se okreće protiv same osobe koja je u sebi, u svojoj podsvijesti nosi. Konačno, a to je zapravo najvažnije, depresivnoj osobi treba pomoći duhovno. Čovjek je osoba po svojoj duhovnoj dimenziji i on je najjači na području duha, slobode i ljubavi.

Naime, u depresiji je glavno raspoloženje nemoć, a vjera je po svojoj naravi svemoć. Depresija paralizira osobu, a vjera je potiče na djelovanje. Tko vjeruje, taj djeluje. Vjera je najjača snaga ovoga svijeta. Vjera je dakle sila koja pobjeđuje i čovjekovu depresiju. Sve ono što jača našu vjeru, a to je molitva, meditacija, sakramentalni život, to pomaže i u nadvladavanju depresije.

Prevencija protiv depresije

Najbolja prevencija protiv depresije je zdrav život, spremnost da se prihvate poteškoće koje nam život svaki dan donosi, a iznad svega, najbolja je prevencija nesebična ljubav prema bližnjemu. Dok iskreno ljubi, osoba ne može biti depresivna. Ljubav čini osobu radosnom. Gdje je na djelu ljubav, tu nema depresije.

Izvor: PlivaZdravlje.hr (12.12.2006.)

Depresija i mladi

Depresija je bolest u kojoj dolazi do sniženja raspoloženja, ali u tolikoj mjeri da ta promjena raspoloženja utječe na sveukupno razmišljanje, opažanje, tjelesno stanje, ponašanje i čovjekovo socijalno funkcioniranje.

Depresija je bolest!

Depresija je bolest baš kao dijabetes ili visoki krvni tlak, a u obiteljima oboljelih postoji 2-3 puta veća vjerojatnost za razvoj ovog poremećaja.

Često se u svakodnevnom razgovoru čuje termin da je netko u depresiji. Svako loše raspoloženje koje traje malo dulje skloni smo opisati kao depresiju te se zbog toga, kada netko stvarno pati od ove bolesti, njegovo stanje najčešće ne shvaća ozbiljno. Bitno je znati da je depresija bolest baš kao dijabetes ili visoki krvni tlak, i da se u mozgu događaju konkretne i mjerljive promjene.

Naši neuroni komuniciraju međusobno pomoću kemijskih tvari koje nazivamo neurotransmiteri. Određeni neurotransmiteri se luče više prilikom ugode dok drugi prevladavaju za vrijeme straha, stresa ili tužnog raspoloženja. U depresiji je u znatnoj mjeri smanjeno lučenje noradrenalina i serotonina.

Koliko je nastanak i uzrok depresije kompleksan pokazuje i genetska sklonost razvoju ove bolesti. U obiteljima oboljelih postoji 2-3 puta veća vjerojatnost za razvoj ovog poremećaja nego kod opće populacije.
Nažalost, pravu depresiju karakterizira i smrtnost. Čak 75% bolesnika s depresijom razmišlja o suicidu, dok njih 10 do 15% i izvrši taj čin.

Bolest budućnosti

Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije, depresija će do 2020. godine postati drugi vodeći javnozdravstveni problem na svijetu.

Depresija je bolest budućnosti iz više razloga, a prvenstveno zbog zapanjujućih predviđanja o porastu broja oboljelih. Prema procjenama SZO (Svjetske zdravstvene organizacije) depresija će do 2020. godine postati drugi vodeći javnozdravstveni problem na svijetu (gledajući žensku populaciju čak i prvi javnozdravstveni problem), odmah iza ishemijske bolesti srca. Zabrinjavajuće je i da od depresije sve više pate djeca i mladi. Podaci Službe za socijalnu medicinu HZJZ iz 2002. godine pokazuju da je u skupini djece i mladih do 19 godina starosti evidentirano više od 16 000 onih s poremećajima u ponašanju ili duševnim poremećajima, s tendencijom godišnjeg porasta broja bolesnika za 500 do 700.

Od 1910. godine svako desetljeće broj oboljelih stalno raste. To povećanje nešto duguje poboljšanju dijagnostike, ali veliku ulogu u stalnom porastu broja oboljelih ima stil života. Svakodnevni je stres prihvaćen kao normalna pojava i sve je manje vremena za brigu o sebi. Organizam to teško može pratiti i dolazi do sve ranijeg razvoj depresije i mnogih drugih bolesti (ishemijska bolest srca, dijabetes, visok krvni tlak, itd.) koje su se prije javljale u znatno starijoj životnoj dobi.

Procjenjuje se da tijekom života čak 20% žena i 10% muškaraca pati od nekog oblika depresije, a napadi počinju sve ranije; tako se čak 50% svih depresivnih poremećaja javlja prije četrdesete godine.

Simptomi depresije

Depresivni bolesnici su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni. Depresija se također manifestira ravnodušnošću, bezidejnošću, apatijom, gubitkom životne radosti, ali i u nekim slučajevima pojačanom napetošću, nemirom i razdražljivošću. Isto tako depresija može ometati osnovne tjelesne funkcije, te se manifestirati poremećajem sna, smanjenjem ili pojačanjem apetita, tromošću, nemirom, slabošću, iscrpljenošću, gubitkom koncentracije i zaboravljivošću. Depresivno raspoloženje onemogućava bolesnike u obavljanju normalnih i svakodnevnih životnih aktivnosti. Ljudi oboljeli od depresije mogu osjećati pretjerani sram ili krivnju i mogu se intenzivno baviti mišlju o smrti i umiranju, uključujući i ideje o samoubojstvu.

Depresija kod mladih

Adolescencija je doba traženja vlastite ličnosti, a jedan od najčešćih problema koji se tada javlja kod mladih je problem osamljenosti.

Vrijeme adolescencije je vrijeme velikih promjena, skokova u sazrijevanju, ali i kriza. Tinejdžer nije više dijete, a nije još odrasla osoba. Kako bi krenuo naprijed, nerijetko prvo kreće nekoliko koraka unatrag. To je uzbudljivo doba traženja vlastite samostalnosti, nove ličnosti, često zbunjujuća prilagodba na "novo tijelo". Česti nesporazumi roditelja i adolescenata dodatna su otežavajuća okolnost. Ponekad je biti roditelj adolescenta jednako teško životno iskustvo kao biti adolescent. Život s adolescentom se obično poklapa s krizom srednje dobi roditelja i problemima sa sve starijim vlastitim roditeljima.

Još jedan problem koji je čest i javlja se najčešće kod mladih je problem osamljenosti. Mladi se često osjećaju da ih nitko ne razumije i da su zbog toga sami na svijetu. Danas kada su komunikacijske tehnologije dovedene gotovo do savršenstva, takvo razmišljanje često dovodi do bijega mlade osobe prema tehnologiji. Komunikacija preko računala i mobitela se čini mnogo sigurnijom i jednostavnijom, ali predstavlja samo kopiju prave komunikacije među ljudima i nudi samo prividnu sigurnost. Susret sa stvarnim svijetom tada može biti traumatičan i predstavljati odličnu podlogu za daljnji razvoj nesigurnosti i depresije.

Ovo su neki od najčešćih kriza i razloga zbog kojega adolescenti počinju razvijati simptome depresije:

1. Poremećaj identiteta: Poremećaj identiteta javlja se u kasnoj adolescenciji, kada se mladi počinju odvajati od vrijednosti i načina življenja roditelja i pokušavaju ostvariti više životne slobode i nastoje postati ličnosti za sebe. Psihijatrijski simptomi su strah iskazan kao emocionalni nemir, razdražljivost kod razdvajanja, depresivnost iskazana kao nagla promjena raspoloženja, nakana samoubojstva ili pokušaj samoubojstva, smetnje spavanja, ishrane, uzimanje prekomjernih količina alkohola, posezanje za narkoticima, itd.
2. Kriza intimnosti: Prvu slabost identiteta mladi pokazuju u trenucima kada počinju ostvarivati odnose s vršnjacima, zatim odraslima (i izvan obiteljskog kruga), kao i veze s heterospolnim partnerom. Pokazivanje poremećaja spolnog identiteta najčešće je u periodu kasne adolescentske dobi, a praćeno je oblicima ponašanja kao što su intenzivan strah same panike (homoseksualna panika), što je bitno obilježje poremećaja spolnog identiteta, kao i sklapanje braka (naime, često smatraju da će se odnosi poboljšati i svi konflikti riješiti ako su u braku).
3. Kriza odlučivanja:Mlade osobe s poremećajem identiteta imaju velike teškoće u donošenju kako onih svakodnevnih, tako i onih značajnih odluka, poput izbora određenog zanimanja ili izbora spolnog partnera.
4. Poremećaj prilagođavanja (adolescentna kriza):Poremećaj prilagođavanja prolazni je psihički poremećaj karakterističan za mladenački period. Nastanak poremećaja prilagođavanja povezuje se s nesposobnošću rješavanja konflikta u procesu aktualnog prilagođavanja. Psihijatrijski simptomi su zaustavljanje u razvoju i regresivno ponašanje (poremećaj ishrane i spavanja, psihosomatske reakcije).

Depresija u adolescenciji kao "normalno" stanje

Separaciju od roditelja prati anksioznost koja je vezana uz dvojbu adolescenata, odrasti ili ne, a prati je faza tzv. prirodne žalosti zbog procesa odvajanja od roditelja. Zato mnogi autori depresiju u adolescenciji smatraju normalnim fenomenom koji je vezan uz separaciju od roditelja. Naime, blage depresije, odnosno promjene raspoloženja, prolazne su pojave i odnose se na zdravog adolescenta koji nastoji razriješiti odvajanje od roditelja i osamostaliti se. Takva depresivna raspoloženja u službi su razvoja i nemaju stalnu kliničku sliku. U kojem će pravcu psihički razvoj mlade osobe teći, ovisi o mnogo faktora: o naslijeđu, o biološkom i psihodinamskom razvoju, kao i o utjecaju okoline.

Depresija u Hrvatskoj

Iako je depresivno raspoloženje jedna od razvojnih karakteristika adolescencije, velik broj mladih osoba koji pokazuju sklonost razvoju ovog poremećaja svakako je alarmantan.

Kakvo je stanje među mladima u Hrvatskoj možda najbolje pokazuje istraživanje koje je provedeno u Omišu 2005. godine na srednjoškolcima. Osjećaj gubitka energije i umor je bio najčešći simptom; 40,1% mladih odgovara potvrdno na ovaj upit. 34,4% ispitanika ima teškoće s koncentracijom i donošenjem odluka, a 31,6% navode da ih muči osjećaj žalosti i utučenosti. Osjećaj sniženog samopouzdanja javlja 24,5% , a njih 22,2% nema više interesa za uobičajene aktivnosti. Osjećaj pretjerane krivnje za bilo što potvrđuje 21,7% učenika, a 19,8% razmišlja na pesimističan način o budućnosti. Smetnje apetita ima 16,5% srednjoškolaca, a 15,6% spavaju loše. O smrti ili samoubojstvu često razmišlja 9,0% mladih.

Svi ovi podaci, a posebno onaj o razmišljanju o suicidu, govore koliko su učestali depresivni simptomi kod mladih i koliko mogu biti opasni. Iako je depresivno raspoloženje jedna od razvojnih karakteristika adolescencije, ovako velik broj mladih koji pokazuju sklonost razvoju ovog poremećaja je svakako alarmantan i traži dodatne napore kako bi se takav trend suzbio. U borbu protiv depresije mladih trebaju biti uključeni školski liječnici, psiholozi, pedagozi, socijalni radnici, po potrebi psihijatri pedijatri i ostali profili stručnjaka.

Izvor: PlivaZdravlje.hr (22.09.2008.)

Kako prepoznati depresiju?

Depresija je stara koliko i čovječanstvo. Ubraja se ne samo u najranije opisane bolesti u povijesti medicine, nego i u najčešće psihičke poremećaje današnjice. Riječ "depresija" podrijetlom je iz latinskoga jezika - latinski depressio dolazi od deprimere, što znači potisnuti, pritisnuti, udubiti ili potlačiti.

Trenutno je depresija za žene zdravstveni problem broj dva, a u ukupnoj populaciji depresija je na četvrtom mjestu. Prema procjenama Svjetske zdravstvene organizacije depresija će do 2020. godine postati drugi svjetski zdravstveni problem, a gledajući samo žensku populaciju, zdravstveni problem broj jedan. Posljedica je to kontinuiranog porasta broja depresivnih osoba što se prati od 1910. nadalje. Najmanje svaki deseti čovjek ima šansu jednom u životu oboljeti od depresije, može se javiti od dječje do starije dobi, a naročito je česta u srednjim godinama. Depresija uzrokuje duboke patnje i većina se stručnjaka slaže da je to za čovjeka najbolnije životno iskustvo s kojim se može suočiti.

Depresija je više od obične tuge. Međutim, ako se tuga pojavi bez ikakva razloga ili je ona nesrazmjerna razlogu nastanka, ako ne prestaje ili se ponovno vrati, ako nam je teško raditi, družiti se, spavati, jednom riječju više se ne možemo veseliti životu, onda to više nije neraspoloženje, nije obična tuga, nego depresija.

Što je depresija?

Depresija je ozbiljan duševni poremećaj, prava bolest koja se mora liječiti.Ona zahtijeva liječenje jer utječe na cjelokupni život bolesnika, a ako se ne liječi, sve se više pogoršava. Zbog neupućenosti, depresiju često ne prepoznaju ni osobe koje od nje pate, kao ni njihova najbliža okolina, čak i kad depresija uzrokuje značajne bračne, obiteljske, profesionalne i socijalne poteškoće. Depresija je bolest sa značajnom smrtnošću. Podaci govore da i do 15% depresivnih osoba počini samoubojstvo. Stoga depresija zahtijeva ozbiljan pristup, čim ranije prepoznavanje i adekvatno liječenje da bi se izbjegle moguće pogubne posljedice.

Koje su najčešće zablude vezane uz depresiju?

· Depresija će brzo proći sama od sebe, pa liječenje i nije potrebno.
· Depresija je nešto što napada samo slabe i bespomoćne.
· Promjenom okoline, proći će i depresija (Depresija je kao kovčeg, putuje zajedno s njegovim vlasnikom!).
· Depresivan čovjek najbolje zna kako mu je (djelomice točno!) pa se sam može i izliječiti (pogrešno!).

Što ne smijemo zaboraviti?

· Depresija nije znak slabosti, depresija je bolest.
· Depresija je izlječiva bolest.
· Što više bolesnik zna o depresiji i što više sudjeluje u programu svog liječenja, lakše će se osloboditi depresije.
· Izlječenje nikada ne dolazi preko noći; potrebno je više tjedana da bi se bolesnik osjećao bolje.
· Depresija je često neprepoznata i od liječnika primarne zdravstvene zaštite, najčešće zbog prisutnih tjelesnih simptoma koji pozornost liječnika odvlače u pogrešnom smjeru.
· Zbog neznanja, krivih stavova i uvjerenja, velik broj depresivnih osoba ne traži medicinsku pomoć.
· Depresiju moramo upoznati da bismo se lakše mogli boriti protiv nje.

Što nije depresija?

· Depresija nije osjećaj prolaznog neraspoloženja, ona je bolest koja značajno narušava svakodnevni život.
· Depresija nije znak moralne slabosti; depresija je posljedica narušene ravnoteže kemijskih tvari u mozgu, pri čemu važnu ulogu igra naslijeđe, stres, način života.
· Velika je razlika između običnog neraspoloženja i patnje uzrokovane depresijom. Kada smo razočarani životom, kada ostanemo bez prijatelja ili izgubimo voljenu osobu, prirodno je da smo tužni i zabrinuti. Takvi događaji gase nam radost življenja, no ubrzo se većina ljudi vraća u svoje uobičajeno stanje.

Kako prepoznati depresiju?

Depresija je bolest, jednako kao i povišeni krvni tlak ili šećerna bolest. Bolesnici, kao i kod bilo koje druge kronične bolesti, moraju naučiti kako je prepoznati i nositi se s njom tijekom života. Ne smijete biti posramljeni ako ste depresivni. Izrecite kako se osjećate! Neka Vaš liječnik zna sve o Vašim tegobama. Ako liječnik ne upozna Vaše smetnje, tegobe i simptome, teško mu je postaviti ispravnu dijagnozu. Postoje učinkoviti načini za liječenje depresije i za ponovni povratak u normalan život bez patnje. Ali ako se depresija ne liječi, ona može postati bolest koja ugrožava život!
Na pravu depresiju treba posumnjati kada se osoba konstantno osjeća žalosno svakog dana u razdoblju od dva tjedna ili duže i kada je više ništa ne može razveseliti.

Depresivni bolesnici su slabo raspoloženi, tužni, bezvoljni i pojačano umorni. Depresija se također manifestira ravnodušnošću, bezidejnošću, apatijom, gubitkom životne radosti, ali i u nekim slučajevima pojačanom napetošću, nemirom i razdražljivošću. Isto tako depresija može ometati osnovne tjelesne funkcije, te se manifestirati poremećajem sna, smanjenjem ili pojačanjem apetita, tromošću, nemirom, slabošću, isrpljenošću, gubitkom koncentracije i zaboravljivošću. Depresivno raspoloženje onemogućava bolesnike u obavljanju normalnih i svakodnevnih životnih aktivnosti. Ljudi oboljeli od depresije mogu osjećati pretjerani sram ili krivnju i mogu se opširno baviti mišlju o smrti i umiranju, uključujući i ideje o samoubojstvu.

Koliko često se depresija javlja u populaciji?

Depresija je jedan od najčešćih psihičkih poremećaja današnjice. Broj osoba s depresivnim poremećajem raste kontinuirano od početka prošlog stoljeća u svim industrijaliziranim zemljama svijeta. Epidemiološka istraživanja govore da 3-4% populacije boluje od težih, dok 1,5 do 2% od blažih oblika depresije. Žene češće obolijevaju od muškaraca u odnosu 2:1. Točan razlog takve pojave se ne zna, ali je pretpostavka da tome doprinose hormonske promjene u žena, trudnoće i porodi i predodređenost životnih uloga.

Depresija se najčešće javlja u 40-im godinama života, iako se u 50% slučajeva bolest pojavi ranije. U dobi iznad 60 godina javlja se 10% depresija, što ponekad predstavlja dijagnostički problem spram demencija. Nema značajnije razlike u učestalosti javljanja poremećaja između različitih rasa, niti je opažen značajniji utjecaj socijalno-ekonomskog stanja.

Izvor: PlivaZdravlje.hr (01.12.2005.)

Stresni hormoni odgovorni su za nastanak depresije i za snižen imunitet, zabilježen kod većine depresivnih pacijenata

Pod stresom ste? Osamljeni ili potišteni? Nemojte se iznenaditi ako vas svlada kakva zaraza ili upala. Stručnjaci iz psihoneuroimunologije dokazali su staru mudrost koja kaže da su psiha i tijelo vrlo prisno povezani. Štoviše, ne samo da su povezani, nego su dio iste cjeline:
psiha ima tjelesne, neurofiziološke temelje, a na istim je temeljima izgrađen imunološki sustav.

Podložnost depresivaca bolestima posljedica je biokemijskih promjena koje paralelno zahvaćaju moždane
centre za raspoloženje i imunitet. Početkom osamdesetih imunolog Roland Glaser i psihologinja Janice Kiecolt-Glaser s Državnog sveučilišta u Ohiju zainteresirali su se za istraživanja koja su upućivala na povezanost stresa i zaraze. Između 1982. i 1992. dvojac je pratio psihičko i tjelesno zdravlje studenata i utvrdio da im je imunitet opadao svaki put kad bi nastupio trodnevni ispitni rok. Tijekom ispitnog roka studenti bi imali manje prirodnih stanica ubojica (NK - Naturak Killer), oruđa imunološkog sustava koji se bori protiv tumora i virusnih zaraza. Uz to im je gotovo potpuno prekinuta proizvodnja gama interferona, tvari koja jača imunitet, a T-stanice, koje napadaju uzročnike infekcije, postale su manje reaktivne.

Psiha, neuroni, imunitet
Spomenuti nalazi dali su poticaja novim istraživanjima. Do 2004. Suzanne Segrstrom sa Sveučilišta u Kentuckyju i Gregory Miller sa Sveučilišta u British Columbiji podvrgnuli su analizi 300 istraživanja vezanih uz utjecaj stresa na zdravlje. Njihova je analiza razotkrila raznolike putove na koje stres djeluje na organizam.
Pokazalo se da kod osoba pod kratkotrajnim stresom, u trajanju od nekoliko minuta, snažno aktivira dio imunološkog sustava, a kod dugoročnog stresa, kakav je uobičajen u stvarnom životu, slabe svi aspekti imuniteta. Iz toga se dade zaključiti kako dugoročan ili kroničan stres troši i uništava imunološki sustav.
Analiza je razotkrila i da su stariji i otprije bolesni ljudi najranjiviji na slabljenje imuniteta pod utjecajem
stresa. Istraživanje provedeno 2002. na Medicinskom fakultetu Johns Hopkins došlo je do zaključka da i blaga kronična depresija može oslabiti imunitet starijih osoba. U istraživanju su sudjelovale osobe u ranim sedamdesetima, od kojih su neke njegovale bračnog partnera bolesnog od demencije ili Alzheimerove bolesti. Ne samo što su sudionici koji su živjeli u stresnim okolnostima imali više depresivnih simptoma, nego im je imunitet bio to niži što je depresija bila dugotrajnija i intenzivnija. Primjerice, kod najdepresivnijih sudionika
limfocitne T-stanice najslabije su reagirale na dva uzročnika zaraznih bolesti na koja su testirani.
Depresija je povezana i s višom stopom oboljenja krvožilnog sustava, zloćudnih bolesti, kao i sa sporijim cijeljenjem rana ili zarastanjem kostiju.

Stresni hormoni miniraju obranu
Istraživanja su potvrdila anegdotalna zapažanja o tome kako ljudi češće obolijevaju u stresnim razdobljima, no razumijevanje biološkog mehanizma, koji povezuje centre za raspoloženje i imunitet, pomaže znanosti da preporuči najbolje načine podizanja zaštite i od depresije i od neotpornosti na bolest.
Iako depresija može nastati neovisno o stresu, kao posljedica urođene mane u živčanom sustavu, preciznije u centru za raspoloženje, u većem broju slučajeva javlja se pod utjecajem jakog ili produljenog stresa. Kad mozak detektira stresnu okolnost, hipotalamus luči hormon CRH (koji otpušta kortikotropni hormon), koji zapovijeda žlijezdama da luče stresne hormone. Ti hormoni utječu na cijelo tijelo - ubrzava se puls, napinju se mišići, otvaraju žlijezde znojnice, no neki od najdramatičnijih događaja zbivaju se u mozgu.
Kao što je stručnjak za stres Robert Sapolsky napisao u knjizi "Zašto zebre nemaju čireve", stres na mnogo načina narušava duševno blagostanje. Jedan od načina je lišavanje mozga dopamina, neurohormona
koji nam omogućuje doživljavanje ugode. Također, stres suzbija lučenje i ubrzava razgradnju serotonina, koji pruža osjećaj spokoja i zaštićenosti.
Serotonin je jedan od ključeva koji nekim ljudima omogućuju da prođu kroz izrazito stresne situacije bez obolijevanja od depresije: oni koji su imali sreće da budu rođeni s genom koji im daje više serotonina imaju dodatnu zaštitu od depresije, neovisno o životnim izazovima.
Većina ljudi koji imaju depresiju posjeduju i iznadprosječne razine stresnih hormona, a upravo su ti hormoni
ponajviše krivi za snižen imunitet i ranjivost na širok spektar bolesti, od krvožilnih i probavnih do karcinoma i demencije.
Stresni hormoni u početku, nakratko, podižu imunitet, ali na srednji i dulji rok oslabljuju imunosne stanice. Paradoksalno, neki elementi imunološkog sustava u depresiji rade jače nego što je uobičajeno, no neučinkovito i bez podizanja otpornosti organizma.
Samostalna i stručna pomoć
Kako si ipak možemo pomoći? Budući da je stres tipičan, iako ne i jedini, ali ni nužan okidač depresije i sniženog imuniteta, potrebno je kontinuirano primjenjivati komplementarne antistresne tehnike relaksacije i tjelesne rekreacije.
Relaksacija putem autogenog treninga, joge ili meditacije jedan je krak samopomoći protiv prestresiranosti, a drugi je bavljenje sportskim aktivnostima svaki ili barem svaki drugi dan.
Prehrambeni dio protustresne strategije obuhvaća namirnice bogate složenim ugljikohidratima (tjestenina, integralne žitarice, svježe voće i povrće, mahunarke, crna riža, krumpir),
namirnice pune triptofanom (puretina, piletina, jaja, mliječni proizvodi i morski plodovi), zatim unos esencijalnih kiselina omega-3, cijelog kompleksa vitamina B te magnezija i cinka.
Posjedovanje široke društvene mreže izvanredno je važno i ljekovito u kontekstu depresije i oslabljenog
imuniteta, no druženje nije uputno predlagati kao terapiju ili prevenciju, jer ono nije svakome dostupno. Bogatstvo društvenog života ne ovisi samo o odluci pojedinca, nego i o njegovu socijalizacijskom
potencijalu i privlačnosti.
Mnogima treba profesionalna pomoć da prevladaju stres i depresiju. Sintetski antidepresivi
pomažu ne samo zamaskirati neugodne osjećaje koji prate depresiju, nego djeluju i dubinski tako što na dulji rok smanjuju lučenje stresnih hormona i usporavaju razgradnju neurohormona koji djeluju antidepresivno.
Kognitivno-bihevioralna psihoterapija, kao i drugi oblici savjetovanja, osobito suportivna psihoterapija za pružanje moralne potpore, također pomažu ljudima da premoste stresnu situaciju i s više optimizma gledaju prema budućnosti.


Pučki savjeti više škode nego što pomažu
I popularno-psihološke rubrike načule su da osobe s depresijom imaju slabiji imunitet, no uspijevaju formulirati samo savjete na razmeđi komičnog i uvredljivog.
Neshvaćanje da je depresija neurofiziološki poremećaj, a ne fiktivno stanje koje potječe od nezrelosti,
razmaženosti ili pogrešnog razmišljanja, dovelo je do izvrtanja stvari i brkanja uzroka i posljedica. Tako će dobronamjerni laik, ne bi li upozorio na opasnost od depresije, poručiti da "nije dobro biti depresivan, jer depresija snižava imunitet". "Trgnite se iz depresije, jer vam ona škodi zdravlju", sukus je savjeta koje daju popularni psiholozi diljem svijeta. Jednako bi razumno bilo reći paraliziranoj osobi da "ne bude nepokretna, jer to nije dobro za tonus mišića".
Ono što povezuje depresiju sa sniženim imunitetom nisu depresivni osjećaji poput potištenosti, tuge i pesimizma, niti je te osjećaje moguće ukloniti voljom i odlukom. Veza se očituje upravo u njihovoj
zajedničkoj neurofiziološkoj podlozi.

Depresija -
bolest ili kazna bogova


Definicija
Depresija je psihijatrijski poremećaj karakteriziran osjećajem bespomoćnosti, izgubljenosti, krivnje, usamljenosti i besperspektivnosti. Ne postoje dva depresivna bolesnika s istim simptomima.
Epidemiologija
Depresivni poremećaj je jedan od najčešćih u psihijatriji, ali i česta bolest cjelokupne populacije. U razvijenim zemljama od depresije boluje više od 3% muškaraca i čak 10% žena. Depresija se češće javlja kod drugog jednojajčanog blizanca ukoliko prvi od nje boluje i kod osoba s pozitivnom obiteljskom anamnezom. Neke osobe prožive depresivni poremećaj samo jednom u životu, ali čak 50% depresivnih bolesnika ima više od jednog napadaja. Ono što ovu bolest čini izrazito teškom i nikako za podcjenjivanje je podatak da će u prosjeku 15% ljudi koji boluju od depresije izvršiti samoubojstvo.
Patogeneza
Temeljne promjene kod depresije obuhvaćaju poremećenu regulaciju neurotransmitera u mozgu. Ove disregulacijske promjene pogađaju, između ostalih, kolinergički, katekolaminergički i serotonergički
neurotransmiterski sustav.
Klinička slika
Kako smo već spomenuli depresija može imati različite simptome od osobe do osobe. Ipak neke od simptoma možemo naći kod većine bolesnika.
Razdoblje od 2 tjedna u kojem se osoba osjeća potišteno ili nema zadovoljstva u obavljanju aktivnosti koje su joj prije pričinjale zadovoljstvo, promjene u tjelesnoj težini i spavanju, psihomotorna retardacija ili agitacija, opadanje koncentracije, osjećaj beskorisnosti, usamljenosti, krivnje, umora i suicidalne ideje.
Dijagnoza
Dijagnoza depresije postavlja se na osnovu kliničke slike, te ponekad obiteljske povijesti bolesti. U nekim slučajevima dijagnoza nije laka jer se depresija može ˝maskirati˝ iza tjelesnih simptoma kao što su glavobolje, bolovi u zglobovima, osjećaj težine u ekstremitetima, nesanica, itd.
Rangiranje težine depresije
U procijeni težine depresije koriste se skale koje simptome depresije pokušavaju staviti u brojevni odnos. Jedna od najpoznatijih je HAMD (Hamilton rating scale for depression) koja kvantificira 21 (ili 24) simptoma ocjenama od 0 do 2. Ocjena stanja od 15 do18 je granica između blage i srednje depresije, dok ocjena iznad 30 označava tešku depresiju. Ova metoda je važna u praćenju uspjeha liječenja, pad ocjene bolesnikova stanja za 50% se smatra klinički značajnim uspjehom.
Sociološki aspekt depresije
Depresija je bolest koja ne pogađa samo bolesnika koji od nje boluje, već i sve njegove bližnje. Depresiju iz ovog razloga treba što prije prepoznati i liječiti. Već i sama spoznaja da je depresija bolest koja se može uspješno liječiti može biti velika utjeha bolesniku i njegovoj obitelji.
Liječenje
Velik broj depresivnih osoba se može izliječiti od depresije. Ponekad poboljšanje može nastupiti spontano, ali u većini slučajeva potrebno je medikamentno liječenje često u kombinaciji s psihoterapijom.

Naglasiti treba da uspjeh terapije ne treba očekivati na samom početku liječenja, već klinički učinak treba očekivati između 3 i 6 tjedana od početka terapije. Ukoliko učinak liječenja izostane nakon 6 tjedana
treba promijeniti pristup liječenju.
Jednom kad liječenje poluči uspjeh terapija se ne smije prekidati.
U vremenskom razdoblju od 16 do 24 tjedna nakon nestanka simptoma najčešće se javljaju ponovne egzacerbacije bolesti. Iz ovog razloga terapiju, u istoj dozi, treba produžiti još najmanje 4 do 6 mjeseci
nakon nestanka simptoma.
Antidepresivi
Triciklički antidepresivi povećavaju koncentraciju noradrenalina i u manjoj mjeri serotonina u sinaptičkoj pukotini te na taj način umanjuju simptome depresije. Primjenjuju se jednom dnevno navečer prije spavanja s povećanjem doze svaka dva-tri dana do postizanja željene doze. Nuspojave uključuju: antikolinergičke efekte (suha usta, konstipacija, retencija urina zamagljen vid, itd.) i kardiovaskularne (ortostatska hipotenzija, pogoršanje atrio-ventrikularnog bloka).

Inhibitori monoamin oksidaze (MAO inhibitori) dovode do povišenja koncentracije katekolamina u sinaptičkoj pukotini, a njihova povećana koncentracija do normalizacije funkcije receptora i, posljedično, do smanjivanja simptoma depresije. Nuspojave su glavni razlog što MAO inhibitori sve više postaju lijekovi drugog i trećeg izbora u liječenju depresije. Hipertenzivne krize se javljaju u prosjeku kod 2 - 8% bolesnika koji uzimaju MAO inhibitore. Simptomi uključuju glavobolju, široke zjenice i porast tlaka koji može dovesti
i do fatalnog ishoda. Hipertenzivnoj krizi pogoduje dijeta s visokom razinom tiramina (dimljeni sirevi, salame, neke vrste piva, itd.) te istodobna primjena MAO inhibitora i simpatomimetskih lijekova.
Ostale kardiovaskularne nuspojave: (produženje QT intervala, promjene u razini krvnog tlaka,). Neurološke nuspojave: (senzorne neuropatije, seksualne disfunkcije). Kod nekih osoba pojedini MAO inhibitori mogu uzrokovati i po život opasne lezije jetre.
Selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina (SSRI),
kako i samo ime govori, smanjuju ponovnu ugradnju serotonina iz sinaptičke pukotine u neurone povećavajući koncentraciju serotonina u pukotini i na taj način smanjuju simptome depresije. Ovo su lijekovi novije generacije učinkovitosti slične onima tricikličkih antidepresiva ili MAO inhibitora, ali s nuspojavama koje se bolje klinički toleriraju.
Iz ovog razloga SSRI zauzimaju mjesto prvog izbora u liječenju depresije. SSRI glase za antidepresive koji nemaju nepoželjne učinke na kardiovaskularni sustav. Djelovanje na centralni živčani sustav (CŽS) očituje se hiperstimulacijom (nesanica, tremor, agitacija, itd.) u prvih nekoliko mjeseci liječenja. Seksualne disfunkcije uključuju impotenciju, smanjenje libida, itd.
Jedna od najvažnijih osobina SSRI je što su mnogo sigurniji u slučaju predoziranja od tricikličkih antidepresiva i MAO inhibitora.
Ne spadaju svi antidepresivi u ove tri skupine, ali većina lijekova koji se prepisuju za liječenje depresije ipak spadaju u gore navedene skupine.
Elektrokonvulzivna terapija obično budi stravične slike mučenja kod osoba koji čuju ovaj termin. Treba istaknuti da je moderna elektrokonvulzivna terapija jednostavna i za pacijenta bezbolna metoda lišena nekih dramatičnih efekata. Elektrokonvulzivna terapija u medicinskoj literaturi slovi za najefikasniju terapiju
težih oblika depresije. Između 70 i 80% bolesnika će reagirati na elektrokonvulzivnu terapiju, za razliku od uobičajenih 50 - 65% kolika je učinkovitost najboljih antidepresiva.

Depresija nije božja kazna niti znak slabosti osobe koja od nje boluje, depresija je izlječiv poremećaj koji može pogoditi bilo koga u bilo kojem trenutku.

Odlični članci, Sinovi!

DEPRESIJA

Mr. sc. Ema Ničea Gruber, dr. med.

Neuropsihijatrijska bolnica "Dr. Ivan Barbot"
Popovača, Vinogradska 55

Depresija je psihijatrijski poremećaj koji se svrstava u skupinu poremećaja raspoloženja. To je onaj dio poremećaja u kojemu je raspoloženje patološki sniženo zbog čega u bolesne osobe nastupa niz promjena u izgledu, ponašanju, razmišljanju, doživljavanju okolnog svijeta i same sebe.
Epidemiologija

Poremećaji raspoloženja među najučestalijim su "velikim" psihijatrijskim poremećajima. Zbog nama nepoznatog razloga broj osoba s depresivnim poremećajima raste kontinuirano od 1910. godine u svim industrijaliziranim zemljama svijeta. Također se i dob nastupa depresija pomiče prema mlađim dobnim skupinama. Depresivni se poremećaji mogu javiti u širokom dobnom rasponu od dječje dobi pa do duboke starosti.

Učestalost depresivnih poremećaja u općoj populaciji je 3,6-6,8%, a prema nekim podatcima prevalencija velikog depresivnog poremećaja u zapadnim zemljama iznosi oko 6-12%, a doživotni rizik obolijevanja je od 27-37%. Procjenjuje se da se tijekom života unipolarna depresija može javiti u oko 20% žena i 10% muškaraca. Svaka peta žena i svaki deseti muškarac tijekom života dožive barem jednu ozbiljnu depresivnu epizodu. Vjerojatno u Hrvatskoj ima oko 200.000 osoba s različitim depresivnim poremećajima.

Depresija je često neprepoznati poremećaj, visok je postotak neliječenih i neprimjereno liječenih slučajeva.

Gotovo 75% depresivnih bolesnika pomišlja na suicid, a 10-15% ga i izvršava, posebno zabrinjava visoka stopa samoubojstava mladih.

Depresija je čest pratilac različitih tjelesnih bolesti, javlja se u 20-45% kod malignih bolesti, 26-34% kod cerebrovaskularnih bolesti, 33-35% kod kronične boli, 15-33% kod infarkta miokarda i 40% kod Parkinsonove bolesti.
Etiologija

Nekada se vjerovalo kako je depresija isključivo funkcionalni poremećaj mozga koji nastaje pod utjecajem različitih psihosocijalnih čimbenika i ima tendenciju ponavljanja. Bolest se u početku javlja kao interakcija stresnih životnih događaja i konstitucije, ali poslije dvije-tri epizode pacijenti više ne prepoznaju stres kao uzrok ponovnog "pada u depresiju", već im se čini da jednostavno bolest dolazi spontano sama od sebe.
Dijagnoza

Za postavljanje dijagnoze depresivne epizode potrebna su najmanje dva tipična i dva druga simptoma te trajanje simptoma od najmanje dva tjedna.

Tipični simptomi su:

1. depresivno raspoloženje;
2. gubitak interesa i zadovoljstva u uobičajenim aktivnostima koja pričinjavaju zadovoljstvo;
3. smanjenje energije i povećan zamor

Drugi česti simptomi su:

1. poremećen san, insomnija ili hipersomnija;
2. poremećaj apetita, značajan gubitak ili porast tjelesne težine više od 5%;
3. smanjena koncentracija i pažnja;
4. smanjeno samopoštovanje i samopouzdanje;
5. ideje krivnje i bezvrijednosti;
6. ideje o samoozljeđivanju ili suicidu;
7. promjena u psihomotornoj aktivnosti, agitacija ili retardacija.

Ako simptomi traju kraće od 2 tjedna govorimo o kratkotrajnoj depresivnoj epizodi. Ako su prisutna 2 tipična i 2 ostala depresivna simptoma riječ je o blagoj depresivnoj epizodi. Ako su prisutna 2 tipična i 3-4 ostala simptoma, radi se o umjereno izraženoj depresivnoj epizodi, a kada su prisutna 3 tipična i najmanje 5-6 ostalih simptoma to je teška depresivna epizoda. Kada su prisutni patognomonični ili vitalni simptomi govorimo o depresivnoj epizodi sa somatskim sindromom.

Kada se depresivna epizoda očituje po prvi puta postavlja se dijagnoza Prve depresivne epizode (F32). Ako bolesnik s depresivnom epizodom ima u anamnezi i hipomaničnu ili maničnu epizodu govorimo o bipolarnoj depresiji ili bipolarnom afektivnom poremećaju (F31). Kada su u bolesnika prisutne samo depresivne epizode, tada se radi o povratnom ili ponavljajućem depresivnom poremećaju (F33). Ako se bolest očituje kratkotrajnim depresivnim epizodama tada se radi o ponavljajućem kratkom depresivnom poremećaju (F38.10). Kada se radi o perzistirajućim (najmanje 2 godine) depresivnim simptomima koji ne ispunjavaju kriterije za blagu depresivnu epizodu, tada se može raditi o distimiji ili ciklotimiji, ako su prisutne i faze povišenosti raspoloženja. Kada u bolesnika postoji neki drugi primarni psihijatrijski poremećaj, somatska bolest ili zlouporaba alkohola, droga ili lijekova, tada govorimo o sekundarnim depresivnim poremećajima.

Kada su prisutna psihotična obilježja to je psihotična depresivna epizoda koja po definiciji predstavlja težak poremećaj, a pri čemu psihotični simptomi mogu biti u skladu ili neskladu s temeljnim depresivnim raspoloženjem. Ako u bolesnika postoji neki primarni organski poremećaj govorimo o organskoj depresivnoj epizodi, kada se depresivna epizoda pojavi nakon nekog stresnog ili velikog životnog događaja, riječ je o reaktivnoj depresivnoj epizodi.
Klinička slika

Depresija je bolest koju karakterizira sniženo raspoloženje, manjak energije, interesa ili zadovoljstva u svakodnevnim aktivnostima koje su prethodno predstavljale zadovoljstvo za osobu. Smanjeni su sposobnost osjećanja zadovoljstva, interes i koncentracija, a često je izražen umor i nakon najmanjih napora. Spavanje je obično poremećeno i apetit je smanjen. Samopoštovanje i samopouzdanje gotovo su uvijek smanjeni, a čak i u blažem obliku često su prisutne neke ideje krivnje i bezvrijednosti. Sniženo se raspoloženje mijenja pomalo iz dana u dan, okolnosti na njega ne utječu, a može biti udruženo s tzv. somatskim simptomima (što je posebno često u starijih bolesnika i u slučajevima maskiranih depresija), kao što su gubitak interesa i osjećaja zadovoljstva, buđenje ujutro nekoliko sati prije uobičajenog vremena, depresija je teža ujutro, izraženi su psihomotorna usporenost, agitacija, gubitak apetita, gubitak tjelesne težine i gubitak libida.

Depresija je vrlo često praćena anksioznošću, povećanom potrošnjom i zlouporabom alkohola. U većini slučajeva bolesnici su izrazito psihomotorno usporeni, iako ponekad mogu biti i agitirani, što se često vidi u starijih bolesnika. Klasična je slika depresivnog bolesnika koji sjedi vrlo oskudnih pokreta, klonule glave i pogleda usmjerenog u pod. Klonulost i nepokretnost takvog bolesnika u nekim slučajevima može imitirati stanje bolesnika s katatonom shizofrenijom.Simptomi agitacije očituju se u nemirnom premještanju na stolici, kršenju prstiju, a ponekad i čupanju kose. U depresivnih bolesnika mogu se ponekad javiti sumanutosti ili halucinacije, pa se tada to opisuje kao psihotična depresija.

Depresivni bolesnici doživljavaju sebe ili okolinu izrazito negativno. U njihovom misaonom sadržaju stalno se javljaju ideje gubitka, krivnje, patnje, suicida i smrti. Većina njih smanjeno komunicira s okolinom, a na pitanja uglavnom odgovara jednosložnim riječima ili kimanjem glave, a ponekad uskraćuje odgovor. Njihovo mišljenje je usporeno. Izraziti poremećaji mišljenja mogu se javiti u gotovo 10% bolesnika. Među dijelom takvih bolesnika javlja se zaboravljivost, nesposobnost da se prisjete čak i uobičajenih svakodnevnih radnji. U depresivnog bolesnika velika opasnost prijeti od suicida.

Ovisno o broju i težini simptoma, depresivna epizoda može se označiti kao blaga, srednja ili teška. U blagim depresivnim epizodama radna je sposobnost još očuvana, ali izvršavanje radnih obaveza predstavlja značajan napor za depresivnu osobu, u srednje teškim depresivnim epizodama zakazivanje na poslu je evidentno, dok je u teškim depresivnim epizodama bolesnik radno nesposoban. Radna nesposobnost povezana je sa smanjenjem životne energije, brzim zamaranjem, gubitkom motivacije, smetnjama koncentracije, slabljenjem voljnih dinamizama, gubitkom kritičnosti i sposobnosti odlučivanja.
Prognoza i liječenje

Bolesnici s depresivnim poremećajem obično ne javljaju neke premorbidne probleme. Gotovo polovina njih se javlja s prvom epizodom depresije prije dobi od 40 godina. U više od 50% osoba s prvom depresivnom epizodom pojaviti će se nova epizoda. Ako se epizoda depresije ne liječi, ona može prosječno trajati 6-24 mjeseca, a većina liječenih epizoda traje dva do tri mjeseca, no u nekih bolesnika može trajati godinama, čak doživotno.

Prekid antidepresivne terapije prije tri mjeseca predstavlja veliku opasnost za obnavljanje simptoma. Kako bolesnik biva stariji, javlja se tendencija da epizode budu sve češće i da traju sve duže. Tijekom dvadesetogodišnjeg perioda bolesnici imaju obično 5-6 epizoda. U dijela bolesnika kod kojih je postavljena dijagnoza unipolarne depresije mogu se javiti manične epizode tijekom 6-10 godina nakon prve depresivne epizode.Takvih je bolesnika oko 5-10%, srednja dob ovakve promjene je oko 32 godine, a najčešće se javlja nakon dvije do četiri depresivne epizode, te se ti bolesnici kasnije redijagnosticiraju kao bipolarni. Bolesnici mogu u životu imati samo jednu depresivnu epizodu koja se više nikada ne ponavlja. Ipak oko 50 do 80% bolesnika doživi više od jedne epizode. One se mogu javiti već tijekom slijedećih 6 mjeseci, a i ranije. Kroničnom depresijom smatra se ona koja traje dvije godine i duže, ali to ne znači da se ne može liječiti ili da mora trajati cijeli život, kao što i depresivna epizoda koja traje 6 mjeseci ili pola godine već može biti kronificirana depresija.

Liječenje blage depresivne epizode u domeni je liječnika primarne zdravstvene zaštite, a temelji se na upotrebi antidepresivnih lijekova. Ako su prisutni i anksiozni simptomi treba dodati prikladan benzodiazepin. Psihoedukacija i promjena stila življenja poboljšavaju rezultate farmakoterapije. Ako je riječ o depresivnoj reakciji na stresni životni događaj u prvom planu treba psihoterapijski pristup, uz psihofarmakološku potporu u slučaju potpore. Osobe u žalovanju treba poticati da govore o svojim osjećanjima i idejama da bi se umanjila bol separacije, te da se prisjećaju stvari od trajne vrijednosti u odnosima.

Teže oblike depresivnih epizoda liječi psihijatar, ambulantno ili hospitalizacijom. Premda je farmakoterapija temelj uspješnog liječenja, od izuzetne je dugoročne važnosti psihoedukacija i kognitivno-emocionalno-bihevioralna strategija promjene bolesnika i njegov rad na sebi te psihoterapija.


Izvor:

Psihonet
Više:

Psihonet - Vijesti - Poremećaji raspoloženja

Psihonet - Bolesti - Poremećaji raspoloženja - Depresija - Prikaz slučaja

Psihonet - Kviz - Depresija

Kad sad čitam ove simptome u tvom zadnjem postu, primjećujem da zapravo nemam nijedan od tih 10 koji su nabrojani. OK, izuzetak su oni dani kad su nagle promjene vremena i kad me pere PMS. Što je ustvari ODLIČNO!

Ali ostaje mi još anksioznost...

Bem ti,ja nisam u skupini depresije.koji je meni onda ku...

Sama si rekla: stresna obiteljska situacija i tvoja reakcija na nju, samo što reakcija nije depresija nego somatoformni poremećaj.

Svatko od nas drugačije reagira čak i na mlijeko (koje predstavlja osnovnu i najprirodniju moguću hranu za novorođenče!), a kamoli na stres.

zaista me interesuje dali je depresija bolest koja uglavnom pogadja slabice,koji na laksi nacin i linijom manjeg otpora zele pobeci od stvarnih problema...mislim na hiperemotivne...osobe koje nemaju izgradjeno svoje ja.povodljive,ne racunam nasledje i dnk.i nakon niza problema samo upadnu u stanje poput depresije,strahova gubitka identiteta...

Depresija je samo jedan u nizu psihičkih stanja , koje može biti i obrambenog karaktera,no glavni uzrok je reakcija povezana na nemili događaj i sjećanje na isti(prekid dugogodišnje veze,pritisak na poslu,),čak i relacija željeno(očekivano) i ostvareno u nekom životnom cilju....labilne osobe(emocionalne)su podložnije depresiji od osoba izgrađenog karaktera,ali ova druga skupina kad dođe u depresivni stadij daleko teže se nosi sa istim....
Rezime:
-nitko nije imun na depresiju...samo je situacija u kojoj se pojavljuje i intenzitet individualno od osobe do osobe...

" Kiši jače nego što mogu podnijeti. "
Čitam jutros jednu knjigu, i naletim na ovo. I to je to. Depresija tako nastaje. Od tuge koja se ne može podnijeti. Prelije ti se čaša i..gotovo..iscuriš...pukneš..makneš..odlutaš..odeš...nema te..ne postojiš, a tu si..i tako te to boli..

Sjećam se svoje depresivne faze kada je sve što sam željela (i bila u stanju) pobjeći kući i zavući se u krevet. Prespavati cijeli život.
Srećom, oko mene su bili ljudi koji mi to nisu dozvolili. Danas im samo mogu reći hvala, iako sam ih tada mrzila iz dna duše jer su me samo gnjavili svojim pritiscima da se pokrenem i poduzmem nešto. Uvijek je to tako. Danas ja gnjavim druge kad vidim da kreću prema krevetu kao skloništu (ne mislim na krevet kao mjesto za odmor kad smo zaista fizički umorni). Istina, bude dana koje bih i danas najradije prespavala, ponekad si i priuštim malo više odmora, ali nema veze jer znam da će već sutra biti drugačije.

caos..da odgovorim na poslednje,mada ne znam ni kud ce ovo pisamce... ne vredja mene nista,otvoreno pricam o svemu ni nekrijem nista,bar ne svesno..pitala si me za oca..ne psihijatar mi nikada nista nije rekao,samo postavljao pitanja..ne znam ni dijagnozu...a posetila sam ga prvi put,kad sam morala jel je bol postao ne podnosljiv.kosmari i vristanje i plakanje dok sanjam .svake noci..na sav glas..preko dana sam postala hiper aktivna,a kad legnem onako umorna ne mogu zaspati vec,pocnem da se gubim u nekim strahovima,paranojama.kao da ne mam sebe.gubitak samokontrole i ne podnosljiva bol...da bi se nakraju predozirala tabletama,nisam bila na ispiranju.samo prespavala dan i noc.ali bol je i dalje trajala..ne podnosljivo..a otac je umro 1983.u mojoj 8 od raka..znam da sam bila jako vezana za njega,kao i brat koj je malo gori slucaj i leci se al tek od ove god..pravio mi je haos u kuci.bilo je tesko mislila sam da me mrzi.nisam svatala da ima problem sa emocijama.oboje smo u mladosti konzumirali marihuanu.a ja alkohol.nisam bila alkos ali uvek u drustvu.cesto...zimus sam prestala kad sam zavrsila na ispiranju.kratko sam isla kod psih...i pila flunirin.greska..posle nisam imala vremena zbog posla...moja majka nema nikakav pristup do mene,niti mi je ikada bila prijatelj.jer neume.kao da je otac i njoj bio otac..niko vise nije imao autoritet nadamnom,,kao da sam ostala u onom vremenu i sve je stalo od 1983"mirisi,secanja.moje infantilno ponasanje u emocijama i obavezama..mislim da zato nisam nikad imala normalnu vezu.i eto danas nemam,prijatelja,drugaricu,decka.normalan posao...otac bi me se stideo..osecam krivicu,kajanje.bila sam jako grozna prema majci,destruktivna,najgora,bez svoje licnosti,misljenja.povodljiva.ne verujem ni u sta i ni u koga..mislim da je kasno i da se nikad necu iskupiti.trebao bi mi jos 1 zivot...svega sam pritom svesna uvek me je bolelo sto sve to radim,ali sam uzivala u zlu i mrznji ka sebi.kao da se meni vraca sve.sto je najgore,sebi sam presudila da nikada necu imati pravu vezu i da niko ne moze da me voli.i rodila sebi sina na prevaru,rekla sam coveku sa kojim sam bila u neobaveznoj vezi.da ne mogu ostati trudna..i eto.zelela sam ga za sebe.ali je on odlucio da nismo jedno za drugo a nije me dobro ni upoznao ni dao priliku,to me je jako zabolelo.i za inat njemu htela sam dete.ustvari sam napakostila sebi,ne njemu.sad shvatam...ne znam ima toliko mrznje u meni ka zivotu...dok sam bila trudna nisam ni znala prvi mesec sam se predozirala jer mi je tada bila najgora kriza..nisam ni znala da u meni raste novi zivot a htela sam se ubiti(ubiti bol.ne sebe)..a onda je dosao on.. i sredila sam se.mada pre 2 god opet neke paranoje stresovi sudjenja s ocem.pretnje.razbolela sam se...haos...da kazem da je sve u redu ,ne mogu.ali dobro mi je zaista u odnosu ne zadnjih 6 god prvi put sada mi je ok.deca su lek.radim na sebi i svatila sam puno toga,ne pijem.ne pusim puno ucim o sebi...samo mi je tesko da prihvatim njegovu smrt...bio je moj bog,a njihov brak je bio bajka....posle njega pamtim samo prazan stan i samocu u ogromnom stanu,majku koja je stalno na poslu.i brata koji me bije.verovatno opet iz svog ne zadovoljstva.jako mi je bilo lose jer sam mislila da me ne voli,a nisam kontala zasto ne moze da me voli..i dan danas.ponovi za mog sina,jer zivimo zajedno).da mu smeta i da on nije trazio da ga rodim.nije miljenik dece.ako je u meni ikad bilo ljubavi ime joj je otac.u 25 sam prvi put otisla na njegov grob od njegove smrti,svaki put vidim sebe kao devojcicu.zive su slike sahrane.mog osecaja.placem i tresem se svaki put kad odem tamo,i svatim da sam zaostala od tada u rastu mentalno i umno...sve je stalo tada...cak i u dnevnicima koje sam vodila odmalena,stalno ponavljam da mrzim majku.ne znam zasto...to je moja prica...ukratko...ne postoji rec kojom bi opisala koliko mi ne dostaje..pisala bi 3 dana samo o njemu....boli me jako..tera me na zlo...samo se bojim jednom ce se aktivirati paranoje i strahovi koje necu moci kontrolisati.znam moracu dozivotno kod psihijatra....toliko..pozdrav

Draga Anita,
Teška mi je ova tvoja priča ali pokušat ću izvući nekoliko redaka koji su mi, onako, zapeli za oko:

Citat :

...uvek me je bolelo sto sve to radim,ali sam uzivala u zlu i mrznji ka sebi...

Zašto? Osjećaš li se na ikoji način krivom što je otac otišao prerano? Znaš i sama da to nije točno. Niti je tvoja majka kriva za to. Kriv je - život. Takav kakav je, okrutan i često beskompromisan.

Citat :

...rodila sebi sina na prevaru, rekla sam coveku sa kojim sam bila u
neobaveznoj vezi.da ne mogu ostati trudna..i eto.zelela sam ga za
sebe.ali je on odlucio da nismo jedno za drugo a nije me dobro ni
upoznao ni dao priliku,to me je jako zabolelo.i za inat njemu htela sam
dete.ustvari sam napakostila sebi,ne njemu.sad shvatam......

Sve si ovdje sama rekla, iako se možda ne bih složila s tobom kad kažeš da si ikome napakostila. Dijete, željeno ili neželjeno, je blagoslov i koliko god ti truda i ljubavi u to dijete uložiš, stoput više će ti se jednog dana vratiti. Moje dijete je moj lijek, iako, priznajem, nije bilo planirano. Time nisi napakostila nikome, a najmanje sebi. Kad pomisliš da te ama baš nitko ne voli, ono će ti prići i zagrliti te - jer te voli bezuvjetno, upravo takvu kakva jesi.

Citat :

...i dan danas.ponovi za mog sina,jer zivimo zajedno).da mu smeta i da on nije trazio da ga rodim...

Brat? (ako sam dobro shvatila) Iskreno, ovo mi se nikako ne sviđa. Dobro, djeca znaju biti ponekad vrlo naporna ali i pronicljiva. Ne zamaraj se s time što on govori, dijete je tvoje i jednog dana, kad bude dovoljno odraslo (a to će biti vrlo brzo!) stat će na tvoju stranu i braniti te od brata. Stoga ga ljubi i čuvaj, ono ti je sve!

I kad god poželiš pisati - piši. Što god želiš, koliko god želiš i gdje god želiš. Ponekad i "istresanje" emocija na papir pomogne puno više nego što očekujemo.
Imaš li kakav termin kod psihijatra? Ako je dobar, također ti može puno pomoći. I ne znači da ćeš doživotno hodati k njemu, ovisi samo o tebi koliko si spremna surađivati i raditi na sebi, a vidim da jesi, da imaš i volju i želju. Sve što trebaš učiniti je otići po uputnicu i dogovoriti termin. Možeš ti to!

bojim se da ce moj sin jednog dana biti grozan prema meni i biti problematican i mrzeti me bez razloga .kao sto sam bila ja prema majci...imam veliki strah da ce mi se sve vratiti kroz njega i ona je zelela najbolje za mene a ja sam najgora prema njoj.ne znam zasto...ne zna ni ona.

naravno.niko nije kriv.ljuta sam na sebe sto nisam bila jaca i ucinila nesto pametnije u svom zivotu..nego tako lenja i slaba...i drugi imaju probleme i gore ali za inat budu bolji...a ja najgora...

Jednostavno okreni ploću....

nas mozak je kao centrifuga(moj)stalno me neko treba usmeravati i menjati program,jer pocne vrteti u prazno...da dodam prasak.

U tom slučaju počni štrikati sa iglama.....

Bože, kako stvarno ova bolest nije jedinstvena, i ne postoji univerzalan lijek za sve ljude...pravo kažeš kad kažeš "dokona dusa, djavolje igraliste". Šaljem ti veliki pozdrav i drži se...

Fakat,o tome često razmišljam.Tolikonas na forumu,na drugim forumima.Tolio ljudi koje poznajem i svima njima je dij.depresija i onda još neki "privjesak" uz to.Ali u svakog različito.
Eto,na primjer nikog nisam upoznala da ima simptome kao ja.Nešto da,ali isto ne.

Pitam se koliko je ta oblast uopšteproučena,koliko psihijatri znaju o tome.I odemo u boln.daju nam antidepresive.Isadti ja da pijem neki lijek koji pije jedna poznanica koja ima kontra simptome od mojih.Ama baš NIŠTA slično.

Odbila sam tu terapiju.Radilo se o Starcirtinu.

Aniti bih poručila da gleda sebe iz ljepšeg ugla.Njen život,eto nakon svega što kaže postao je ljepši rođenjem njenog sina.
Anita,pogledaj ga,nađi u njemu sreću i spokoj.Reci sebi;usreći ću to dijete.Biću mu oslonac,uzor,najbolja mama na svijetu.eto to ti je već prvi lijek.
Drugi,kao ija i svi mi ovdje moraš potražiti uz pomoć doktora.To su štake kako naša Renči kaže.

Uz adekvatnu terapiju ali prije toga otvoren razgovor sa psihijatrom sve će ići na bolje.

To što ti se desilo smrću tvoga oca je rezultat tvog bola i reakcije na to.Vjerovatno tvoja ogromna bol koju si osjećala,a kažeš da nisi posjećivala grob,govori da si najvjerovatnije potiskivala osjećaje.Bježala od istine i nisi nikad prihvatila činjenicu da ga zaista više nema.
Pogledati se oči u oči sa bolom je jako teško.Istina ,znamo zna zaboljeti.Ali kad se suočimo s njom,onda možemo koračati napred.Zajedno sa uspomenama koračaj napred.

Molim vas nemojte se predavati tako lako.....nije stvar u "duši" ni "vražjoj" raboti....problem je u izlučivanju enzima , čisto medicinski fenomen koji je na žalost teško dokučiv,ali ne i nužno vjekovječan.Pošto se radi (panična stanja) o prirodnoj pojavi najbolji lijek je iz same prirode....s obzirom da je u današnje vrijeme novac svima manje više problem ipak bih preporućio istočnjačku narodnu medicinu znanu kao apunktura(sorry na neznanju pravilnog ispisa)koja klasične oblike vrlo dobro dovodi u sklad.....
Samo-sažaljevanje nije rješenje,a samo-liječenje je najgore moguče liječenje....
Lijepo je imati nekog da te utješi i sasluša,podijeli iskustva,da savjete kako se ponijeti u kriznim trenutcima,ali to nije dovoljno,treba se prikloniti stručnom osoblju(makar i privatno)samo da se dođe pod kontolirane uvijete i pravovaljane smjernice,jer i sami ste napisali da je svaki slučaj poseban,mada veoma sličan!
Nema jedinstvenog obrasca u liječenju....kate koristi lonsion i koliko sam shvatio nema nuspojava(za sada),neko bi imao velikih problema...svi se pokušavate držati "kućne" apoteke,a nema efekta....znaći da nešto ne ide kako treba.....
Govorim iz vlastitog iskustva jer moja "borba" traje od 1992....i još nije gotova....ko zna kad će......
Zato vas molim,kao što i Renči reće potražite doktora i razgovarajte sa njim,pođite kod liječnika OM istresite se kod njega i neka vas uputi dalje,ne uzimajte lijekove koje vam daje,ne pristanite na to....tražite specijalistu.....
Ja sam taj "križni put" prošao

E hebi ga,misliš da ja nisam?!
Al de moraš lagano.Koliko je meni samo trebalo vremena da sebi priznam da trebam pomoć doktora.

arduana je napisao/la:

Koliko je meni samo trebalo vremena da sebi priznam da trebam pomoć doktora.

Ali si priznala!?

Naravno da jesam.Ali križni put je neizbježan.
Ono što je bitno,je ne zakasniti potražiti liječničku pomoć.Većina ljudi se plaši toga.Ne priznaje da mu treba i to baš ta kod čika-psihića.Kad prođe tu fazu,bude ponosan na sebe.
Mislim da terbamo pomoći Aniti i svim Anitama dase pomiresa svoim problemima i da posjete doktora.Jedno bez drugog nema rezultata.

Ma što ti danas na svakog galamiš?S tim uzvičnicima.

PMS...........
Budim vas jer ide zima i duže noći

dali su uzrok depresije,problemi?
ili depresija uzrokuje problem...

moja greska je jer sam jako lenja..isla sam kod psihijatra,samo kad sam dosla u situaciju da izgubim kontrolu nad sobom(moranje)..pila flunirin samo mesec dva..dok se nisam sredila a onda prestala sa terapijom..koja je svrha da stalno pijes lekove a ne ides na terapije,ma,ceka se mesec dana a razgovor traje pola sata.to me nervira.da imam para isla bi privatno,sve to nekako bezveze funkcionise...tako da sam resila da me izleci rodjenje deteta,i da mi da svrhu...sto i jeste tako,naravno i dalje sam hiper emotivna ali dosta dobro ucim na sebi i prihvatam realnost..mada..znam moram psihijatru.ali bojim se da cu odugovlaciti dok ne zagusti...probacu sama da se lecim sada dok sam jaka...ali.................uostalom saturn mi je izaso iz lava gde je vladao 8 god....i nece mi se dugo vracati,a do tada....

gresim,jel da...

O da .....no nije ništa što se ne može ispraviti

Ja sam shvatila nešto.Depresija je kao,madež koji imaš negdje na tijelu,kao beleg,nešto sa čim živiš,moraš naučiti da se nosiš.Moraš naučiti ljude oko sebe da se nose tobom.Depresija je dio mene,može biti bolje i li gore,ali ona je tu ne odlazi.Prihvatila sam takav život.Pomažem si koliko mogu,olakšavam.Kad sam dobro živim,kad sam loše,pustim se da mi bude loše,ležem,odspavam i idem dalje.
Ako ne mogu odspavati uradim samo neophodno,ako imam snage natjeram se da vježbam,vozim bicikl,napunim kadu vodom i ležim,ćutim ne maltretiram se.I uz lijekove koje moram piti (više se ne pitam čemu smetaju,jer ne mogu bez njih),funkcioniram prilično dobro.

Ovo što ti nazivaš depresijom ("kad sam loše...") ja nekako više volim nazvati... "pa, danas nije moj dan". To mi zvuči nekako... utješnije. A uostalom, pa ne može svaki dan biti "moj". I "normalni", "zdravi" ljudi imaju takve periode: sjetim se samo promjene vremena, PMS-a, nekog stresa... I eto ti "lošeg dana" dok si rekla keks.
I ja takve obično prespavam, bude to dan-dva-tri, onda se natjeram pomaknut dupe i krenem dalje. Na ovo spavanje gledam kao na kraći predah u dugotrajnoj borbi, ništa drugo i ništa zabrinjavajuće.

Pa malo je previše tih dana.Ali šta mogu sad kad me uhvatilo.Nisam skrivila ovu bolest,ne osjećam se kao obilježena.Prihvatila sam ju napokon.Teško jeste.Ponekad mrzim život,ali nikad toliko jako da mi nije drag.Gledam ljude oko sebe,one koji su nemaju problema sa depresijom i zavidim im.Njima je tako lijepo.Mene i obična prehlada izmuči psihički,a kamoli kad bi me zgrabilo šta jače.Ali idem.Psujem ovu dosadnu bolest,otimam se.

ja sam u depri od kada znam za sebe neznam kako dalje

Milose, dobro nam dosao!
Napisi nam nesto o sebi... koliko ti je godina, cime se bavis, koji te problemi opterecuju...

Da li je moguće da se uz depresiju i anksiozni poremećaj javlja povremeno i manija ili hipomanija?

ej ljudi, imam jedno pitanje. znate li i/ili jeste li culi mozda za nekog lijecnika/icu ili med.sestru s problemima s mentalnim zdravljem?naravno ne psihoza i dusevne bolesti nego poremecaji? ^^,

senka...da,moguce je.