Problem postizanja remisije u liječenju depresivnih bolesnika/ca

Problem postizanja remisije u liječenju depresivnih bolesnika
Prof. dr. sc. Ljubomir Hotujac, dr. med.

Klinika za psihijatriju, KBC Zagreb
Zagreb, Kišpatićeva 12

U članku "Achieving quality remission: where are the gaps?", publiciranog u WPA Bulletin on depression, Vol 13- No 37, 2008, prof. S.H. Kennedy iz Toronta, ukazuje na problem postizanja remisije u liječenju depresivnih bolesnika/bolesnica.

Za procjenu postignute remisije može poslužiti Hamiltonova skala za depresiju sa 17 čestica (HAMD -17) na kojoj zbir bodova ne smije biti veći od 7, ili pak Montgomery-Asberg skala za depresiju na kojoj ukupni zbir bodova ne smije biti veći od 10.

Može se koristiti i skraćena verzija HAMD-a, gdje se uzimaju čestice 17, a to je HAMD-7 što uzima u obzir slijedećih 7 čestica: depresivno raspoloženje, interes, somatsku anksioznost, suicidalnost, energiju, krivnju i psihičku anksioznost, pri čemu zbir bodova treba biti 3 ili manje. Prednost ove zadnje skale je vrlo kratko vrijeme potrebno za njenu primjenu (manje od 5 minuta).

Naglašava se važnost iščezavanja simptoma depresije i gubitka interesa u bolesnika koji su postigli remisiju. No s druge strane bolesnici koji su postigli remisiju imaju učestale nove epizode depresije, češće rabe medicinsku pomoć, a i produktivnost u radu im je manja. Skoro svi nepotpuno remitirani bolesnici nakon 5 godina ponovno zapadaju u depresiju za razliku od samo 50 posto onih koji su dosegli potpunu remisiju.

Učestalost remisije je nezadovoljavajuće mala i kreće se u rasponu od 20 do 35 posto. Intezivnim liječenjem depresije učestalost remisije može se podići i do 60 posto, ali i tada znatan broj bolesnika ostaje van granica pravog poboljšanja sa svim dodatnim posljedicima. Štoviše, čak i u skupini bolesnika koji su dosegli remisiju ostaje i dalje dio simptoma, kao što su smetnje spavanja, umor ili smanjenje interesa.

Uz dva glavna simptoma, depresivnost i gubitak interesa, umor je gotovo najčešći simptom zabilježen u općoj prakasi. Također je značajno oštećenje neurokognitivnih funkcija što se može ispitati pomoću jednostavnih pitanja o svježoj memoriji, koncentraciji, sposobnosti donošenja odluka i planova.

Interesantno, skupina depresivnih bolesnika, upitana što oni misle da je najznačajniji znak oporavka, navela je osjećaj optimizma i vlastite vrijednosti, općenito dobro stanje te da se opet osjećaju normalno, a sve su to naveli prije nego odsustvo depresivnih simptoma.

Na kraju se zaključuje da još uvijek nemamo zadovoljavajući način da za individualnog bolesnika nađemo optimalni način liječenja već to ostaje zadatak novih istraživanja.
Objavljeno: 03.03. 2009.