STIGMATIZACIJA i DISKRIMINACIJA psihičkih bolesnika

Norman Sartorius: Svi smo mi potencijalni ubojice!

U ovotjednoj emisiji ''Nedjeljom u dva'' Aleksandar Stanković ugostio je svjetski poznatog psihijatra Normana Sartoriusa. Zadatak emisije bio je pronaći odgovore na pitanje zašto se bojimo ljudi koji su drugačiji od nas, zbog čega su psihički bolesne osobe stigmatizirane u društvu, te može li danas za sebe itko reći da je normalan.

Norman Sartorius

- Zdravlje se može definirati kao odsutnost bolesti. Zdrav je netko tko može kompetentno vršiti ono što se od njega očekuje u društvu, onaj tko se može normalno družiti s ljudima oko sebe, koji funkcionira bez obzira na to što se u njemu događa i kakve probleme ima. Zdrav čovjek je onaj koji je našao ravnotežu unutar sebe i s onima koji ga okružuju – objasnio je psihijatar.

Ono što je normalno ovisi i o vremenu u kojem živimo. To se najbolje vidi na primjeru neslaganja roditelja i djece. Nešto što je roditeljima normalno, djeci ne mora biti, i obrnuto.

- Važno je da čovjek zna tko je, čime se bavi te tko su mu prijatelji. Važno je da se ne precjenjujemo ni ne podcjenjujemo – tvrdi psihijatar pojašnjavajući kako je prvi simptom duševne bolesti kada osoba ne zna kako se ponašati i obavljati svakidašnje aktivnosti.

Stigmatizacija duševnih bolesnika

- Svi su krivi što je duševna bolest stigmatizirana. Do neke su mjere to mediji koji tragaju za neobičnostima i objavljuju ih. U europskim zemljama struka se dogovorila s novinarima o tome na koji način pisati o duševnim bolesnicima. To je jako dobro – ispričao je psihijatar.

Norman Sartorius tvrdi, osvrćući se na nedavni događaj u Splitu, kako nisu samo duševni bolesnici potencijalni ubojice ili počinitelji kriminalnih djela.

- Svi smo mi potencijalni ubojice. Jednaka je vjerojatnost da ćemo mi 'zdravi' počiniti kriminalno djelo, kao i osoba koja ima duševnu bolest. Kod shizofreničara broj kriminalnih djela jednak je kao i kod općeg pučanstva, a kod depresivnih taj je stupanj manji. Sveukupno gledano, duševni bolesnici imaju manju vjerojatnost činjena kriminalnih djela. Češće su žrtve agresivnog ponašanja nego akteri – tvrdi Sartorius.

Psihijatar je u emisiji naglasio i kako su sami liječnici često odgovorni za stigmatiziranje duševnih bolesnika te da najčešće griješimo kada psihički bolesnu osobu doživljavamo isključivo kroz njenu bolest.

- Svaka je osoba puno više od bolesti od koje boluje. Ona nije postala bolest, niti je bolest postala ta osoba – rekao je psihijatar Norman.

Citat :

Kako razlikovati depresiju od tuge?
- Osobe koje boluju od depresije jako dobro razlikuju osjećaj tuge od svoje bolesti. Depresija traje puno dulje no što, primjerice, traje proces žalovanja za izgubljenom bliskom osobom. Intenzitet depresije tijekom čitavog je dana teži i jači od osjećaja tuge. Ipak, glavni je simptom gubitak sposobnosti da vas bilo što zanima ili veseli. Kod depresivnih osoba uživanje u životu nema nikakvo značenje - prof.dr.sc. Norman Sartorius

O odnosu liječnik – pacijent

Odnos liječnik-pacijent vrlo je važan za svakog čovjeka, a posebno za onog koji boluje od psihičke bolesti. Moderni oblici komunikacije putem telefona i interneta pridonijeli su tome da sve manje znamo kako kvalitetno komunicirati s ljudima iz svoje okoline, naglašeno je u emisiji.

- U prosjeku, pacijent sa svojim liječnikom opće prakse provede samo dvije do tri minute. Često liječnik ni ne gleda ni ne sluša pacijenta. Upravo je stoga u velikom porastu popularnost alternativnih medicinskih službi. A oni prvo što rade, jest to da slušaju – u klasičnoj medicini toga je jako malo.

Pokus u četiri zemlje pokazao je da upravo to pacijentima nedostaje – pažnja liječnika koji koncentrirano sluša. Upravo to nedostaje i u programima edukacije liječnika – smatra Sartorius.

Povratak u normalu

U emisiji ''Nedjeljom u dva'' naglašeno je i kako je velik problem u životu osoba s psihičkim bolestima povratak u normalni život nakon liječenja.
- Oni su osuđeni. Često ostaju bez posla i ne mogu pronaći drugi, gube mjesto stanovanja, a nerijetko i životnog partnera. Kad ste tako ocijenjeni, gubite samopouzdanje i a priori sebe smatrate manje vrijednima u odnosu na ostale – smatra Sartorius. Psihički bolesne osobe koje primaju terapiju, kaže Sartorius, mogu sasvim normalno izvršavati svoje poslovne i društvene obveze.

- Uspjeh liječenja, ako je kvalitetan, puno je veći kod duševnih bolesti, nego kod liječenja kardiovaskularnih bolesti. Više od polovice shizofreničara nakon 20-30 godina živi normalno, a kod depresije, taj je period puno kraći – tvrdi psihijatar. Za kraj je poručio kako je potrebno dopustiti osobama koje u svojoj 'zdravstvenoj povijesti' nose stigmu duševnih bolesnika da budu društveno prihvaćene i korisne.

Citat :

Moj najveći uspjeh, ono najvrednije što sam napravio u životu jest to što sam uspio nebrojeno puta združiti i upoznati najrazličitije ljude i pomoći im da uvide vrijednost jedan drugoga.
(prof.dr.sc. Norman Sartorius)

Izvor: www.javno.com

Diskriminacija ljudi koji boluju od depresije i anksioznosti


Simpatični i antipatični pacijenti

Osobe s kronično sniženim raspoloženjem često ne mogu računati ni na temeljno razumijevanje i podršku, katkad ni od bližnjih

Riječ "simpatija" dolazi od grčkog korijena "pathos", što označava osjećaje ili osjete, te od prefiksa "syn", koji označava zajedništvo ili bliskost.
Dakle, simpatija znači afinitet, privrženost, pozitivan osjećaj prema nekome. Antipatija je, pak, nesklonost, odbojnost, averzija.
Simpatičnost je moć izazivanja pozitivnih emocija kod druge osobe, ali bez buđenja seksualne želje. Iako simpatična osoba može biti i seksualno poželjna, to je druga, nepovezana značajka. Simpatična osoba ima brojne prednosti u društvu, jer je sposobna navoditi druge da joj budu pri ruci, da se s njome druže, da joj izađu u susret i pruže neki ustupak ili pogodnost.
A tko je antipatičan? Svakako onaj koji namjerno maltretira druge uvredama, ismijavanjem, ponižavanjem ili nekim drugim načinom nanošenja bola. Antipatičan je i onaj tko se razmeće svojom imovinom ili moći, pa i onaj tko je vrlo uspješan i zavidimo mu. No, jeste li ikad pomislili da antipatičnima doživljavamo i ljude koji nikome ne čine ništa nažao, ali su nam odbojni jer nas svojom prisutnošću opterećuju, umjesto da nas zabavljaju?

Tužan si? Zdravo, žurim.

Nisu zločesti moćnici ili razmetljivi bogataši ti koje okolina najčešće odbija i zanemaruje, jer pred takvima imamo interesa glumiti da nam se sviđaju. Obrnuto, najčešće odbijamo ljude koji su tužni, tjeskobni, zabrinuti ili uzrujani. Tko je često u takvom stanju, ima izvrsnih izgleda redovito biti odbijan te stoga izoliran i usamljen. S takvim ljudima malo tko se želi družiti, osim nakratko iz pristojnosti, do prve prilike da im kažemo: "Oprosti, žurim".
Ovo je priča o diskriminaciji ljudi koji boluju od depresije i anksioznosti. Dok čak i psihotični (sumanuti) bolesnici uživaju neko razumijevanje od prosječna čovjeka, osobe s kronično sniženim raspoloženjem često ne mogu računati ni na temeljno razumijevanje i podršku, katkad ni od bližnjih. Naime, osobe koje su namrštene, zabrinute, uzrujane i stidljive prosječnom su čovjeku odbojne i on će njihovo društvo izbjegavati, bez obzira na to kakvu će im bol takvim ophođenjem nanijeti.
"Ne volim se družiti s M., jer je iskompleksirana i frustrirana. Ne smiješ joj spominjati seksualne teme, jer se ona nema čime pohvaliti. Lako se vrijeđa i katkad se rasplače. Draža mi je V., jer je vesela, priča viceve, brije, ide na plesnjake i općenito je jako pozitivna."

"Jučer sam sreo J. u gradu i jedva ga se riješio. Pričao mi je o bolesnoj ženi, o svojoj artrozi i o otkazu koji mu prijeti. Što ću mu ja? Sva sreća, poslije je naišao Z., pa smo otišli na cugu i brijali o curama, nogometu i autima. Z. je fakat cool, s njim je uvijek zabavno i ne baca me u bed kao D"

tipični su načini na koje pred sobom opravdavamo diskriminaciju osoba koje nam nisu zabavne.

Bi li se išta promijenilo u vašem stavu prema "napornima" kad bismo vam rekli da su te osobe takve zbog toga što su bolesno nesretne? Kako biste s njima postupali kad biste znali da njihova tužna ili zabrinuta lica potječu upravo od tuge ili briga koje ih more? Da se mršte, jadikuju ili plaču zato što su pojačano osjetljive na stres i da im bezobzirnim ponašanjem nanosimo dodatnu bol?

Budimo obzirni

Osoba koja je trajno loše raspoložena takva je zato što boluje od depresije ili anksioznosti, stanja na koji ne može utjecati snagom volje. Ljudi koji izbjegavaju ili na drugi način šikaniraju depresivne ili anksiozne čine jednak grijeh kao kad bi u autobusu odbili ustupiti mjesto invalidu te ga prepustili nekom zgodnom i zdravom. Najlakše je osjetljive, tužne i pesimistične ljude kvalificirati kao teške i naporne te ih izbjegavati da nas ne opterećuju. No, riječ je o ljudima koji imaju ozbiljnih zdravstvenih problema i kojima je neobično važno da ih drugi prihvaćaju i saslušaju, da im ponude podršku i utjehu.
Simpatičnost, pak, proizlazi iz dobrog raspoloženja, pozitivnih emocija i visoke otpornosti na stres. Simpatičnima doživljavamo ljude koji nas razonode, zabavljaju i rasterećuju, a to su redovito oni koje su i sami veseli i neopterećeni. Ne govore o patnjama izgladnjelih u Darfuru, o zatočenicima u Guantanamu, o silovanim, ucviljenim i osamljenim. Oni pričaju o vedrim detaljima iz svakodnevice. Zašto baš o tome? Zato što ih upravo to i zanima. Kad bi im na umu bili mučniji aspekti života, tada bi o tome i razgovarali, a na licu im ne bi bio bezbrižan smiješak, nego zabrinutost i gorčina. Dakako, tada ne bi bili dobro raspoloženi, "pozitivni" i neopterećeni. I ne bi bili simpatični.

Nužne društvene vještine

Nesretni ljudi mogu biti previše šutljivi ili previše pričati o svojim problemima. To je razumljivo, kao što je razumljivo zašto oboljeli od šećerne bolesti izbjegava šećer. Nažalost, ni šutljivost ni jadanje nisu privlačni prosječnom čovjeku. Nesigurnošću, osjetljivošću, pesimizmom, jadikovanjem i bespomoćnošću nesretni ljudi okolini idu na živce te ih se nastoji što prije riješiti. Nema dvojbe, to je vrlo nehumano i nepošteno, ali je i realnost koju valja prepoznati. S druge strane, mnoge depresivno-anksiozne osobe zapravo žude za društvom. Proturječje je upravo strašno: ljudi kojima jako treba društvo najčešće bivaju odbijani i zapostavljani!
Istraživanje je pokazalo da je podrška drugih ljudi ljekovita za depresivne i anksiozne te da smanjuje izglede za nastanak tih bolesti u budućnosti (Bennett i Bates, 1995.). No, kako doći do bolje društvene podrške, to jest do brojnijih i prisnijih prijateljskih odnosa? Osim što je nužno podvrgnuti se liječenju depresije i anksioznosti, potrebno je usvojiti nekoliko korisnih spoznaja i vještina radi uspješnijeg snalaženja u društvu.
1.
Kad se s nekim upoznajete, pokušajte se pokazati u zabavnom i neopterećenom svjetlu. To nije lako ako ste u depresiji, ali ćete tako lakše uspostaviti trajniji i dublji odnos, koji će, pak, imati blagotvorna utjecaja na vaše zdravstveno stanje.
2.
Naučite ležerno i neobvezno razgovarati o površnim temama. Tako se razbija led i otvara put mogućem prisnijem odnosu.
3.
Nemojte prebrzo otkrivati podatke o sebi, osobito ne svoje slabosti.
4.
Ne navodite razgovor na teške i turobne teme iz svijeta i društvene nepravde. Mnogi su ljudi površni, bešćutni i nezainteresirani za tuđe patnje.
5.
Nemojte u razgovoru biti nametljivi. Ne ulazite u svađe radi dokazivanja svoje točke gledišta. Depresivni ljudi mogu biti vrlo realni i izrazito u pravu u pogledu životnih istina, ali im to ne donosi mnogo simpatija.

Tražimo li od vas da glumite? Da, ali ta je gluma na vašu korist jer vam pomaže da se umrežite s ljudima, makar oni ne bili idealni za vas. Možda nećete brzo naći nekog tko vas u potpunosti razumije i kome nije nimalo teško slušati o vašim problemima, ali je bolje imati i relativno površnog prijatelja i sugovornika nego nikoga.

Tko je depresivan, ne budi mu prijatelj?

Depresija i anksioznost biološke su bolesti koje se odvijaju u središnjem živčanom sustavu, ponajprije mozgu, a posredno negativno utječu na funkcioniranje drugih organa, uključujući srce, krvne žile i probavne organe.
Od depresije (potištenost, tuga, očaj, beznađe) boluje oko 200.000 ljudi u Hrvatskoj, a od nekog oblika anksioznosti (tjeskoba, strah, zabrinutost, uzrujanost) dodatnih 200.000 ljudi. Te su bolesti u zamaskiranom obliku prisutne i kod mnogih oblika ovisnosti, uključujući ovisnost o alkoholu i duhanu. Oko dvije trećine svih samoubojstava uzrokovano je depresijom.
Te bolesti mogu se liječiti psihofarmacima, psihoterapijom ili kombinacijom tih metoda, no većini oboljelih nikad se ne postavi ispravna dijagnoza, a kamoli da se ispravno i dovoljno dugo liječe.
Osobe koje boluju od depresije i anksioznosti karakterizira povećana osjetljivost, duševne boli, umanjena životna radost, oslabljena koncentracija i tjelesna izdržljivost, no okolina pred njih postavlja jednake obveze i očekivanja kao da su zdravi. Kad se takve osobe pokažu nesposobne udovoljiti kriterijima i očekivanjima okoline, ona ih odbacuje, ismijava, omalovažava, vrijeđa, ignorira ili na drugi način šikanira. Takvim okrutnim postupcima izvrgava ih dodatnim stresnim podražajima, koji redovito pogoršavaju njihovo zdravstveno stanje i tjeraju ih na dublje povlačenje iz društva.
Dok postoji izvjestan senzibilitet prema ljudima s uočljivim hendikepom poput sljepoće, gluhoće, oduzetosti, depresivni i anksiozni bolesnici najčešće ne mogu računati ni na minimum humanog odnosa. Mogu biti tretirani kao simulanti ili optuživani da su sami krivi za svoje stanje, tobože zato što se "dovoljno ne trude" ili zato što nisu donijeli "ispravne životne odluke."
Oni, međutim, zaslužuju tretman minimalno ekvivalentan tretmanu uobičajenom za ljude s drugim teškim i kroničnim bolestima koje uzrokuju patnju i ograničenja u normalnom obavljanju svakodnevnih poslova i dužnosti, socijalizaciji i ljubavnom životu.

Kad su uloge izvrnute

Kao što se nitko ne smije ružno ponašati prema nekome tko je depresivan ili anksiozan, tako nitko tko boluje od ovih bolesti ne smije maltretirati druge da bi mu bilo lakše. Onima koji druge zlostavljaju vlastita depresija ne može biti opravdanje te zaslužuju da im se uskrati društvo.

Autor: Ozren Podnar, prof.
Izvor: www.oktal-pharma.hr

Prije svega jedno veliko hvala autoru i svima koji sudjeluju.
Ukratko moje iskustvo sa predmetnim stanjima seze u djetinjstvo. Baka s mamine strane je meni I mom bratu cesto svracala paznju na spektar tableta koje koristi moj otac. Nije to radila s negativnim namjerama no upitne su posljedice na mene i mog brata.
Moj otac naime koristi vec 40 godina ako ne i vise razne lijekove za psihu ( ansilana se sjecam po pricama bake..). U ovoj prici najjezovitije je cinjenica da je njegova majka pokretac lijecenja takvim lijekovima. Baka kao zidovka, zrtva konclogora u nekoj dobi osamostaljivanja moga oca i njegove sestre odlucila ih je odvesti psihijatru i prema osobnoj procjeni suzbiti problematicnost djece. Do danas nisam uspjela saznati pod kojim dijagnozama su uopce otac i njegova sestra tretirani ali kad spomenem da je cak bilo i upotrebe elektrosokova (radi se o 1965-66 otprilike kad su imali 17, 18 godina)....
Otac je imao srece s mojom mamom i nama kao obitelji u jednu ruku, njegova sestra je danas u dobi od 63 sama.
Ovo je tragedija koja se dogodi. Struka nije uzela u obzir i mamu kao pacijenta...
Od svoje 19 do 35 zivjela sam u vezi sa osobom koja ima problem s akoholom. Pocetkom ove godine nakon sto mi je na telefon djelatnica hitne sluzbe u 2 minute humoristicnim tonom rekla : ak ste trpili do sad onda bute i dalje odlucila sam stati na kraj nasilju prema sebi.
Moja najbolja prijateljica iz djetinjstva u zadnje tri godine dva puta je hospitalizirana u Vrapcu.
U dobi od 25 zaposlila sam sam se u flijiali strane tvrtke u Zagrebu.
Osim sto je sve krenulo ishitreno i poprilicno smuseno prilikom samog zaposljavanja , vrlo brzo nesto je bilo cudno, centar sveg kaosa bio je sef.
4 zapsolenika, kolega koji je terenski s njim radio oko 15 godina, kolegica i ja....nakon svega sto smo prosli - svi u ovoj prici kolegica i ja smo zahvalne sto mozemo bit svjedokinje jedna drugoj da nismo skrenule.
Kolega na kojem je to ostavilo traga, u jednom od razgovora rekao je da je u cijeloj toj prici jako velik problem kolateralnih zrtva stanja te osobe.
Radeci u toj firmi telefonski sam upoznala kolegu koji je radio u maticnom uredu kao programska podrska (software support). U prvim telefonskim razgovorima mogla se osjetit ugodna atmosfera i osjecaj razgovorljivosti.
Uglavnom ostali smo u kontaktu putem e-maila i nakon sto je on brzo napustio firmu. Nakon prekida kao i u svakom poznanstvu ponovno me kontaktirao u lipnju 2011 putem facebooka. U osobno tuznoj i osamljenon situaciji bilo mi je predivno imati nekoga za razgovor. U travnju ove godine ponukani osjecajima zaljubljenosti odlucio je doci krajem lipnja. S obzirom da sam sezonski radila njegovu ponudu da imam velike sanse dobit posao u njegovoj firmi prihvatila sam odmah. U prvim danima zajednickog zivota pocelo je s osciliranjem ponasanja iz tjedan u tjedan iz extrema u extrem. Olanzapin, Zyprexa, Lexapro, Seropram, Citalopram lijekovi u nocnom ormaricu. Skolski primjer paranoidne shizofrenije - F20 opisane na stranicama ovog bloga. Njegovi roditelji su u drugim drzavama, odlazak psihijatru ne prihvaca ako mu sugeriram, kad sam spomene takvo nesto zvuci kao da je svjestan, ali...
Trenutno on je na dvotjedom odmoru, ja imam planiran put sa kojeg me se strah vratit natrag. Preko skypa satima se desava da:
"Potrebno je napomenuti kako se laici u svim oblicima paranoje teško orijentiraju o točnosti bolesnikovih navoda, upravo zbog upornosti i logičnosti s kojima bolesnik gradi paranoidni sustav. Ako su paranoici agresivne osobe mogu biti i opasni po okolinu."
Da li je ispravno iznjeti/konfrontirati takvu osobu sa izborom ili-ili?
.....mogu li ja pomoci toj osobi u ovakvim okolnostima?
Da bojim se, bojim se za sebe.

Ja sam osoba koja je okruzena razlicitim slucajevima, uz neke vezana dozivotno.
U slucaju oca nasla sam da ispod povrsine zivi carobno predivna osoba, koji eto i dan danas nazalost trpi stigmatizaciju cak i od najuzih clanova obitelji.
U slucaju najbolje prijateljice i nakon njenih poprilicno sebicno ruznih postupaka prema meni razgovaram skoro svaki dan s njom i nastavljam odnos bez osude, bez zamjeranja.
U slucaju bivseg partnera odlucila sam da prvo stati na kraj nasilju prema sebi i nadam se da cu imati priliku ostati mu prijatelj.
U slucaju sefa od prije 6 godina, covjek je dozivio mozdani udar godinu i pol nakon sto smo poceli radit zajedno.
U slucaju trenutne veze - koju je jucer preko skype-a prekinuo partner ( dogovorili smo se cut jos sutra navecer prije mog odlaska sa zajednicke adrese pa vec sad strepim od konteksta tog razgovora) - necu si dozvolit trpit nicije omalovazavanje ma kakva dijagnoza bila u pitanju.
Ni jedno od ovih osoba nikad nisam uvrijedila, nikad rekla ruznu rijec, nikad odbacila i
Volim ih.

Knimao, najprije ću Ti zaželjeti dobrodošlicu na Forum. S obzirom da sam trenutno malo kratka s vremenom, neću ovaj put puno pisati, reći ću ti samo da sam pročitala tvoju priču i vjerujem da ti nije nimalo lako.
Kako je prošao ovaj zadnji razgovors (ex)partnerom?

Evo vratila sam se partneru nakon iscrpne komunikacija preko skype-a.

....njegova vlastita svjesnost njegova stanja je poprilicno dobra. I moram priznati s obzirom na iskustva sa eto nekoliko osoba u svom zivotu on se bori protiv toga.
Ukratko ispricao mi je djetinjstvo u kojem je lik majke eto poprilicno psihicki agresivan i manipulatorski doveo do samoubojstva njegova starijeg polubrata u zatvoru. NJegov otac zbog takvog ponasanja sada prijasnje zene vise je osjecaja pokazivao tom polubratu a ne njemu.
Na majku je ljut i ogorcen, ocu zamjera slabost prema toj zeni. Rijetko razgovara sa roditeljima. Veza koja je trajala od njegove 18te do neke 35te bila je puna prekida za dobro oboje sto je vjerovatno rezultat opcenito kompleksnosti u zivotu s takvim poremecajima.
Uvijek se provlacilo njegovo bolje stanje kad je bio distanciran od djevojke pronasavsi izlaz u poslu.
Prije 6 godina u telefonskom razgovoru oboje smo osjetili ono nesto kroz neformalnu i spontanu komunikaciju. Zemljopisna razdvojenost i putevi u zivotu su tekli svojim tokom on je uglavnom odrzavao kontakt putem maila. U 2011 nasao me putem facebooka i od tada kroz komunikaciju dosli smo jedno do drugog..
Meni je njegova spontanost, sigurnost i odlucnost prilikom donosenja odluka nevjerovatna.
Odlucio je doci na tjedan dana u Hrvatsku da se upoznamo fizicki. .... bilo je opako. Nekako oboje smo nosili duboko u sebi tu zelju za normalnim zivotom, ljubavlju, srecom samo eto tjedan dana nas je iscrpilo fizicki i psihicki...Ponudio mi je mogucnost da dobim posao u njegovoj firmi jer mi zeli pomoci u mojim planovima. Odlucila sam da je vrijedno da pokusamo zajedno zivjeti s obzirom na moju situaciju u kojoj su mi suzene mogucnosti i na nase godine u kojima odugovlacanje ne vodi nicemu. Spremna na rizik odluku je prihvatio.
Po povratku na poso razletio se od trazenja mogucnosti za mene, prijavio me na nekoliko pozicija, cijela njegova firma znala je za nasu pricu. Oboje smo bili vise nego nestrpljivi koliko smo zeljeli da pocnemo zajedno, kartu je kupio i ja sam u tren oka bila kod njega.
...toliko je pazljivo pripremio sve za mene da sam ostala bez teksta. Zacas je promjena pocela ispoljavati njegove promjene raspolozenja, nikad nista nije skrivao u pogledu svog stanja. Moram priznati bilo je vise nego burno... S jedne strane njegova paznja, trud, nastojanje i briga za mene s druge povlacanje i bijes....okolnosti oko nas poprilicno odredjujuce. Nikako da pocnem radit, pa mi se cinilo da sam u klopci.
Njegovim odlaskom na godisnji i eskalacijom u komunikaciji bilo je zastrasujuce. Povratkom u Hrvatsku rijesila sam mogucnost zaposljavanja u EU i sad sam u fazi cekanja papira. Razgovaramo svakodnevno, osjecam da svakim danom napredujemo. Cak i njegovo da sam prenaglo dosla zivjet s njim sada je njemu to super.
Sada nastojim uzivat u svakoj sekundi s njim. Polako zelim mu dat do znanja da na mene moze racunat i da sam na njegovoj strani, mislim da je ljudima s takvim stanjima najteze stec povjerenje u nekoga. Naime voljeti nekoga i pruziti mu adekvatnu podrsku nije uvijek raspoznatljivo i lako sa ovakvim problemom ili bez.
Definitvino mi je super sto negdje mogu napisati s cim se suocavam svaki dan i mozda dobiti podrsku u obliku odgovora nekoga tko je upoznat sa problematikom i objektivniji od mene

Oprosti, nisam najbolje shvatila želiš li biti s njim ili ne, unatoč tome što sam nekoliko puta pročitala ovaj post i onaj noviji (na https://psihijatrija.forumhr.com/t212-f602-disocijalni-poremecaj-licnosti#9425 ) - ovdje kažeš da si se vratila partneru a na drugom mjestu, par dana kasnije nadaš se da ćeš "prema zemljopisnoj razdvojenosti uspjesno razdvojiti i nas dvoje."

I mene je zbunjivalo puno toga, noviji post na drugoj temi je update situacije. Ako ste pročitali text pod linkom možda bude jasnije i moje podvojeno pisanje o vezi - sad jedno sad drugo... Recimo samo da sam u tri mjeseca pročitala poprilično materijala i nije mi bilo svejedno kad sam čitala da je glavni problem psiho/sociopata nedostatak savjesti odnosno daltonizam za emocije.

Nastavit ću pod temom poremećaja ličnosti