F43.1 Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP)

Što je PTSP?

Posttraumatski stresni poremećaj je poremećaj u kojem se ponovo proživljava stravična trauma što uzrokuje jaki strah, bespomoćnost, užas i izbjegavanje podražaja povezanih s traumom. Kada se dogode strašne stvari, nekim se osobama ti događaji trajno urežu u pamćenje. Naknadno se traumatski poremećaj ponovo proživljava, obično kroz noćne more ili se ponavljaju scene iz prošlosti. Česti su simptomi depresije. Ponekad je pojava simptoma odgođena te se javljaju više mjeseci pa čak i godina nakon traume. Ako je PTSP prisutan duže od 3 mjeseca, smatra se kroničnim.

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) javlja se nakon traumatičnog događaja tijekom kojeg je bilo prisutno oboje od sljedećeg:

– Osoba je doživjela, svjedočila ili se suočila s događajem koji su uključivali stvarnu ili prijeteću smrtnu opasnost ili tešku ozljedu, odosno prijetnju fizičkom integritetu sebe i drugih
– Reakcija osobe uključivala je snažan strah, bespomoćnost ili prestravljenost

Osjećaj nemogućnosti kontrole traumatskog događaja
– “svijet je opasno mjesto”
– Traumatski događaj se opetovano ponovno proživljava
– Izbjegavanje podražaja koji su vezani uz traumu

Temeljna osobina poremećaja karakteristični su simptomi koji slijede psihološki stresni događaj i nadmašuju uobičajeno ljudsko iskustvo. Osoba koja je živjela u uvjerenju sigurnosti i zaštite postaje nesigurna, ima osjećaj stalne izloženosti opasnosti i boji se novih traumatskih zbivanja

Laici su prije stručnjaka prihvatili činjenicu da jaka (psiho)trauma može izazvati određene psihičke tegobe koje imaju kvalitetu psihičkog poremećaja. Takav je psihički poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ili sindrom (PTSD), što se javlja u osoba koje su proživjele izuzetan emocionalni ili fizički traumatski doživljaj koji je po karakteru traumatsko zbivanje praktički za svaku normalnu osobu.
Taj je pojam našoj stručnoj javnosti postao blizak tek početkom Domovinskog rata, u jesen 1991. Destruktivnost, okrutnost, neljudskost i mahnitost agresora, kao i napad na sve suštinske vrijednosti ljudske vrste, gotovo ne poznaju presedana u povijesti ratovanja. O tome svjedoče brojna nedjela protiv pojedinaca, njihova života, tjelesnog integriteta, morala, dostojanstva, ali i uništavanje svega onoga što dokazuje ljudsko postojanje, rad i trud. PTSP u takvim se situacijama ne javlja samo u osoba koje su bile izravno pogođene navedenim zbivanjima nego i u onih koji su im svjedočili.

Stresni čimbenik u podlozi zbivanja

Poremećaj se može javiti u bilo kojoj dobi, uključujući i dječju. Prethodna psihopatološka stanja predisponiraju osobu za pojavu PTSP-a, ali se poremećaj može javiti i u psihički zdravih ljudi kada je intenzitet stresa velik. Temeljna je osobina poremećaja nastajanje karakterističnih simptoma koji slijede psihološki stresni događaj i nadmašuju uobičajeno ljudsko iskustvo (npr. ono što se obično javlja u procesu žalovanja, organske bolesti, obiteljskih konflikata, gubitka posla i sl.). Stresni čimbenik treba biti takve prirode da bi ga svaka osoba doživjela kao osobito teškog i obično je praćen strahom, užasom i osjećajem bespomoćnosti. Najčešće je posrijedi izravna prijetnja nečijem životu ili fizičkom integritetu, neposredna prijetnja članovima uže obitelji, iznenadno razaranje nečijeg doma ili zajednice, prisustvovanje teškom ozljeđivanju, smrti ili zlostavljanju druge osobe. Traumu osoba može doživjeti pojedinačno (prepad, silovanja) ili u skupini (ratno događanje). Stresovi mogu biti prirodnog podrijetla (potresi, poplave), mogu se javiti kao slučajna nesreća (prometna nesreća, veliki požari, rušenje zgrada), a mogu biti i uzrokovani ljudskom rukom (bombardiranje, granatiranje, mučenje, ubijanje). Neki stresovi gotovo uvijek izazivaju PTSP, npr. mučenje, a neki rijetko, primjerice prirodne katastrofe. Poremećaj je gotovo u pravilu znatno teži i dugotrajniji kada je kreiran ljudskom namjerom.

Individualizirano proživljavanje

Traumatsko se iskustvo proživljava na razne načine. Obično osoba doživljava unutarnja prisjećanja događaja i ponavljane, uznemirujuće snove u kojima se obnavlja sadržaj traumatskog događaja. Katkad se mogu pojaviti i tzv. disocijativna stanja koja mogu trajati od nekoliko sekundi do nekoliko dana, tijekom kojih osoba proživljava elemente stresnog događaja i ponaša se kao da se taj događaj upravo zbiva. Simptomi karakteristični za PTSP često se javljaju ili pojačavaju kad je osoba izložena situaciji ili aktivnostima koje nalikuju ili na neki način simboliziraju proživljenu traumu te u njoj izazivaju jaku uznemirenost i nelagodu. To podsjećanje može biti, doduše, samo prigodne, simbolične prirode, npr. godišnjica traumatskog događaja. Uz proživljavanje događaja postoji trajno nastojanje izbjegavanja svih podražaja koji asociraju na događaj, a uz to se javlja smanjena reaktivnost na okolna zbivanja što prije traume nije postojalo. Osoba se često pokušava intenzivno naprezati kako bi izbjegla misli i osjećaje vezane uz traumu te situacije i djelatnosti koje bi je mogle podsjećati na nju. U takvo izbjegavanje elemenata koji podsjećaju na traumu može se uključiti i psihogena amnezija koja se javlja za važne elemente traumatskog doživljaja.
Ubrzo nakon traumatskog događaja razvija se smanjenje odgovora prema stvarnom svijetu, što se opisuje kao psihička otupjelost ili emocionalna anestezija. Osoba se tuži na osjećaj odvojenosti i udaljenosti od drugih, njoj prije bliskih, te da više ne može ni približno uživati u aktivnostima koje su je prethodno radovale. Osobito su pogođene aktivnosti koje uključuju nježnost, senzibilnost, intimnost i seksualnost. Javljaju se smetnje kvalitetna usnivanja i prosnivanja, prekomjerna napregnutost, preosjetljivost, razdražljivost, teškoće u pažnji, koncentraciji i obavljanju posla. Mogu se javiti i agresivne reakcije koje variraju u rasponu od povećane iritabilnosti i straha od mogućega gubitka kontrole nad svojim ponašanjem, pa sve do otvorena i manifestna agresivnog ponašanja.
Djeca takve traumatske doživljaje mogu iskazivati na svoj način, pa katkad postati autistična ili odbijati razgovor o traumi, što ne znači da se takvo stanje ne može promijeniti u općenito neugodne snove u kojima se javljaju razna čudovišta ili opasni događaji koji prijete njima ili drugim ljudima. Takva djeca nemaju osjećaj da ponovno proživljavaju prošlost, a ponovno proživljavanje traume odigrava se u akciji i scenogafiji kroz ponavljanu igru koja u sadržaju ima elemente traumatskog događaja. Javljaju se, kao i u odraslih, smanjenje aktivnosti i odnosa s realnim svijetom realitetom i suženje afekta što djeca obično ne mogu iskazati, pa je to važnije praćenje njihova stanja od roditelja ili nastavnika. Jedan od simptoma PTSP-a u djece može biti i bitna promjena stava prema budućnosti. Djeca mogu izgubiti pozitivan odnos prema onome što ih u budućem životu očekuje, ili se može javiti vjerovanje kako mogu predvidjeti buduće događaje. Mogući su i tjelesni simptomi kao što su bolovi u želucu, glavobolje i sl.
PTSP često prate simptomi depresije i anksioznosti, katkad izraženi do te mjere da se treba postaviti dijagnoza depresivnog i/ili anksioznog poremećaja. Može se javiti impulzivno ili disocijativno ponašanje što se manifestira naglom promjenom mjesta boravka, neobjašnjivim nestankom ili nekom drugom promjenom stila života. Mogu se javiti i smetnje što asociraju na organski mentalni poremećaj kao što su oštećenje memorije, koncentracije i emocionalna labilnost.

Zamršene niti tjelesnih, emocionalnih i spoznajnih percepcija

Simptomi poremećaja javljaju se vrlo brzo nakon traume, ali mogu se javiti i s odgodom od nekoliko mjeseci ili godina, premda se i tada vrlo rano može zapaziti izvjesno izbjegavajuće ponašanje. Simptomi mogu biti relativno blagi i ne moraju znatnije ometati život, ali mogu biti i vrlo izraženi i bitno narušavati mogućnost realna funkcioniranja s brojnim štetnim posljedicama. Mogu se povući nakon kratkog vremena, ali mogu potrajati i godinama.
Što je traumatsko zbivanje bilo jače, što je više povezano s ostalim pratećim traumatskim zbivanjima i što dulje traje, to je vjerojatnost pojavljivanja posttraumatskog stresa veća. U tom slučaju razvija se reakcija satkana od zamršenih niti tjelesnih, emocionalnih i spoznajnih percepcija u konceptu tzv. neispravne prilagodbe, te je posve poremećen prijašnji pojam pojedinca o njegovoj sigurnosti u svijetu i okruženju u kojem živi. Oblikuje se trajna struktura straha. Osoba koja je živjela u uvjerenju sigurnosti i zaštite postaje nesigurna, ima osjećaj kako je stalno izložena opasnosti i boji se novih traumatskih zbivanja.
Kod akutnih slučajeva simptomi se razvijaju u roku šest mjeseci i traju do šest mjeseci. Većina simptoma spontano nestane. Najčešće je riječ o posljedicama relativno blagog stresora. Ako poremećaj traje dulje od šest mjeseci, govori se o kroničnom poremećaju čija je prognoza nepovoljnija i može rezultirati težim, pa i trajnim oštećenjima ličnosti. Socijalno funkcioniranje osobe nije uvijek sukladno izraženosti simptoma.
Traumatski doživljaj u pravilu je izvan žrtvine kontrole. Mogu se pojaviti iskrivljeni mehanizmi svladavanja posljedica i preuzimanja odgovornosti za vlastiti život. Posljedica produbljivanja depresivnih osjećaja može biti suicidalno (samoubojstveno, autodestruktivno) ponašanje i suicid (samoubojstvo), a anksioznost može predstavljati podlogu za razvijanje ovisnosti o alkoholu i drogama, što komplicira tijek bolesti.
Traumatski događaji također mogu poremetiti uobičajen modus fiksiranja za druge ljude. Prvo, događaji poput prirodnih katastrofa narušavaju veze unutar obitelji i širih zajednica. Drugo, neki su stresori toliko bolni da je razumljivo kako se žrtva želi povući od drugih ljudi i tako izbjeći situacije koje podsjećaju na događaj. To osobito dolazi do izražaja nakon nasilja, a posebno kada je počinitelj odgovoran za brigu o žrtvi (npr. incest), gdje osjećaj izdaje može navesti žrtvu da se još više izolira. Sve to pomalo surovo ilustrira koliko su zapravo krhke međuljudske spone. Kada žrtva napokon odluči uspostaviti nove socijalne kontakte, drugi ljudi često se uplaše nasilja shvativši da bi i oni lako mogli postati traumatizirani. Da bi uspostavili osjećaj kontrole, počinju kriviti žrtvu za slučajni traumatski događaj kao da ga je sama izazvala. Tako netraumatizirane osobe stječu iluziju o mogućoj kontroli potencijalnog incidenta, ali ta ih potreba vodi u povlačenje od žrtve, pa se i dalje narušava ostvarivanje međuljudskih veza.

Terapijski postupci primjereni simptomatologiji

Evidentno je da se simptomatologija posttraumatskoga stresnog poremećaja razlikuje u pojedinih osoba, ali se isto tako može razlikovati u iste osobe tijekom vremena. U pojedinom slučaju ili vremenskom intervalu mogu prevladavati simptomi straha, prekomjerne podražljivosti, anksioznosti, prisilna nametanja prisjećanja traumatskih zbivanja, samoozljeđivanja, izbjegavajuće ponašanje, psihotičnost ili depresivnost. U svemu tome vrlo će važnu ulogu imati i okolna zbivanja.
Iz svega navedenoga možemo zaključiti kako se terapijski postupci, da bi bili uspješni, trebaju u najvećoj mogućoj mjeri prilagoditi aktualnoj simptomatologiji. U početku terapijski pristup napose ovisi o tome je li riječ o akutnom ili kroničnom poremećaju. Kod akutnog poremećaja indicirana je primjena tzv. površinskih psihoterapijskih tehnika s ograničenim trajanjem, dok se kod kroničnog poremećaja može planirati dugotrajnije liječenje. Najoptimalniji rezultati postižu se kombiniranim liječenjem u kojem podjednako važnu ulogu imaju i psihoterapija i farmakoterapija, a odnos između tih dviju metoda liječenja proistjecat će iz objektivnih i subjektivnih činjenica. Jedan od osnovnih i najnepovoljnijih problema kod oboljelih jest nevoljko prihvaćanje liječenja, ali i vrlo učestalo već spomenuta superponirana zlouporaba alkohola i droga koja dodatno komplicira tijek bolesti te nepovoljno utječe na liječenje i socijalnu rehabilitaciju.
Mnogim ljudima pomaže već samo pružanje mogućnosti da kroz duge razgovore ponovno prožive traumatska iskustva na emocionalan i racionalno zreliji način. Individualno ili grupno rasterećivanje s osobom u koju imaju povjerenja, a koja će ih dugo i strpljivo slušati, bit će ponekad dovoljna terapija. Najuspješniji će pritom biti oni terapeuti koji i sami imaju iskustva sa zbivanjima koja su izazvala traumu. No, vrlo često to nije dovoljno. Mnogi koji su doživjeli traumatska iskustva i dugotrajno bili izloženi stresorima, prihvatili su takvu strategiju življenja koja im nakon povratka u normalan život onemogućuje prilagodbu na promijenjenu situaciju - tzv. model neizbježivog šoka ili naučene bespomoćnosti. Takvim su osobama potrebni složeniji psihoterapijski postupci uz primjenu psihofarmaka (lijekova).
Ciljevi farmakoterapije načelno su sljedeći: smanjiti strah i anksioznost, smanjiti prekomjernu podražljivost, smanjiti simptome izbjegavanja i prisilnog prisjećanja, smanjiti depresiju i poboljšati raspoloženje te kontrolirati psihotične simptome.
Iako se preporučuje pacijente s manifestnim PTSP-om liječiti izvanhospitalno, postoje situacije kada su nužni hospitalizacija i stacioniran tretman (npr. suicidalnost, agresija). U tom se slučaju inzistira na što bržem otpustu.
Kao dugoročni program pomoći preporučuje se grupna terapija, obiteljska terapija, profesionalno savjetovanje, edukacija s ciljem prevencije uporabe alkohola i ostalih psihoaktivnih tvari te rekreativna terapija. Programi zaštite moraju obuhvatiti medicinsko-psihijatrijske i psihološke rehabilitacijske aspekte, s konačnim ciljem koji obuhvaća uspješno i što optimalnije uklapanje pojedinca u obiteljsku, socijalnu i radnu sredinu.
Koliko će trajati terapija, može se samo načelno procijeniti na temelju aktualne kliničke slike, tj. stupnja povlačenja simptoma, nuspojava i podnošenja lijeka, stabilnosti životne situacije, podrške obitelji i socijalne sredine, mogućnosti javljanja novog stresa, vitalne snage i tzv. psihičkog imuniteta bolesnika, kao i njegove suradnje.

Izvor: Vaše zdravlje

Poremećeno spavanje u osoba s dugogodišnjim ratnim PTSP-om

Posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) uz brojna psihijatrijska stanja često prate i poremećaji spavanja, od kojih je najčešći nesanica.

U ovoj studiji primijenjena je cjelonoćna polisomnografija u cilju procjene dugotrajne nesanice koju su kao vodeći simptom imali bolesnici s trajnim promjenama ličnosti (nakon PTSP-a) nastalim aktivnim sudjelovanjem u ratu u Hrvatskoj (od 1991. do 1995. godine). Ispitivanu skupinu čini 18 muškaraca kojima je poremećaj dijagnosticiran u Nacionalnom centru za psihotraumu u Zagrebu, a zbog smetnji spavanja upućeni su u Centar za poremećaje spavanja Psihijatrijske bolnice Vrapče u razdoblju tijekom 2003.

U svih ispitanika poremećaj je trajao dulje od 10 godina, a psihijatrijsko liječenje, uz psihoterapijsku individualnu i grupnu terapiju te psihofarmakološku terapiju u prosjeku 4 do 6 godina. Kontrolnu skupinu činilo je 14 zdravih muških ispitanika, približno iste dobi, bez psihijatrijskog poremećaja.

Cjelonoćna polisomnografija i analiza somnoloških varijabli jasno je pokazala odstupanja u pet od osam definiranih varijabli: smanjenje ukupnog vremena spavanja, sniženu učinkovitost spavanja, znatno skraćenje trajanja REM-stadija spavanja (engl. rapid eye movement; brzi očni pokreti) i dubokih stadija spavanja, visok broj periodičnih pokreta nogama (engl. periodic limb movement, PLM). Do sada nije učinjeno ni jedno istraživanje o povezanosti poremećaja spavanja i PTSP-a u osoba koje su aktivno sudjelovale u ratu u Republici Hrvatskoj. Rezultati provedenog istraživanja pokazuju značajan poremećaj spavanja i promjene u kakvoći spavanja oboljelih od ratnog PTSP-a.

Radmila Buljan, Krešimir Hrabrić, Vlado Jukić, Anica Biško
Liječ Vjesn 2008;130:101-103

PTSP se može povući i do treće generacije! Jer se stvara začarani krug!

Evo me i ovde.
Zasto??? Pa upravo imam pitanje,da li je moguce da PTSP da simptome slicne SCH?
tj. da li i tu postoje paranoje i "sumanute ideje",jer se kod buraza sve desava posle ratista?
[color=blue]Srecom on nema te agresije sa oruzjem,nema ga,a i u ratu je bio ..tako da on ni nema taj poriv destrukcije.
[b]Svejedno,izuzetno je pod sokom i u secanjima na sve to.
O Boze!Uvek sam u pitanju i ja sama...zasto se sve to moralo desavati.
Te prokletinje od politicara su se mogle i dogovarati 10 godina i na kraju i dogovoriti,a ne da od nekad zdravih ljudi i nacija prave ovo sto smo danas i da i nakon svega sve te ljude bace na marginu.
Hrvatska je uvek bila "normalnija" zemlja i evo i sad,u Ovoj Srbiji se niti govori o tome.Ljude koji prolupaju salju u zatvore a ne na lecenje....kakve penzije i to...ma boli ih stikla.
Niko me nece ubediti da su Hrvati ili Srbi krivi-krivi su lopovi,bezdusnici ,gramzivi manijaci koji su sve to i zakuvali.
Zelim svima da se oporave i da se zaboravi taj nacin resavanja problema,ima i drugih nacina.Ovo nikome nije donelo dobro sem prokletnicima,i sada im je dobro a ljudi pate vec godinama.
Svi smo mi bili samo topovsko meso za potkusurivanje sitnih interesa dusa prodanih necastivom.

SCH = pretpostavljam da misliš na shizofreniju?

Jeste,tako mi krace,
off

Svaki doživljeni šok ili stresna situacija može dovesti do posttraumskog stresnog poremečaja(PTSP),pa tako i u slučaju tvog brata,koji je sticajem okolnosti bio na mjestu događanja vjerojatno neljudskih radnji.Samim tim u potsvjesti se razvio obrambeni sustav koji se rezultirao kao SCH,no početak je ipak u ptsp-u i tu bi ranu trebalo liječiti!Kažeš da nema nasilnih ponašanja,no nisu isključene!Pronađi mu dobrog psihoterapeuta,za njegovo dobro!Osobno sam bio učesnik rata i da mi nije stalo,vjeruj ne bih ovo pisao!
Nadam se da sam ti barem malo pomogao!

Posttraumatski stresni poremećaj ili PTSP (često se krivo izgovara pi-ti-es-pi jer se misli da je to engleska kratica; engleski je Post-traumatic stress disorder i engleska kratica PTSD se izgovara pi-ti-es-di) oblik je psiholoških posljedica izlaganja stresnim
doživljajima, koji uključuju smrtnu opasnost, ozbiljne fizičke povrede
ili prijetnju fizičkom integritetu osobe te koja ta osoba doživljava
krajnje traumatično.
Osnovni simptomi PTSP-a jesu:

• Ponovno proživljavanje traumatskog događaja - npr. kroz sjećanja na događaj, snove,...
  
• Izbjegavanje svih podsjetnika na traumu (npr. izbjegavanja odlaska
  na mjesto gdje se trauma dogodila, gledanje filmova sa takvim
  sadržajima)
  
• Pojačana podražljivost koja se manifestira kao nesanica, razdražljivost, snižen prag na frustracije i sl.
  

PTSP se liječi farmakoterapijom (tj. lijekovima) i psihoterapijom. Od lijekova se koriste antidepresivi i anksiolitici, te stabilizatori raspoloženja. Od psihoterapije
koriste se različite tehnike prorade trauma (preplavljivanje), ali i
tehnike relaksacije (npr. progresivna mišićna relaksacija).

Hvala na odgovoru.I ja mislim da je tako.Trenutno je na zatvorenom dijagnosticiranju i lecenju,Ocekujem da cu se ovih dana sresti i sa lekarom...pa videcemo.Stvarno iznova kazem,strasno je sto su ljudi(na bilo kojoj strani) to prolazili.I uglavnom su neduzni bili zrtve i tada i sada,a oni koji su "krivi"-znamo i sami......

Temeljna osobina poremećaja karakteristični su simptomi koji
slijede psihološki stresni događaj i nadmašuju uobičajeno ljudsko
iskustvo



Laici
su prije stručnjaka prihvatili činjenicu da jaka (psiho)trauma može
izazvati određene psihičke tegobe koje imaju kvalitetu psihičkog
poremećaja. Takav je psihički poremećaj i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) ili sindrom (PTSD),
što se javlja u osoba koje su proživjele izuzetan emocionalni ili
fizički traumatski doživljaj koji je po karakteru traumatsko zbivanje
praktički za svaku normalnu osobu.
Taj je pojam našoj stručnoj
javnosti postao blizak tek početkom Domovinskog rata, u jesen 1991.
Destruktivnost, okrutnost, neljudskost i mahnitost agresora, kao i
napad na sve suštinske vrijednosti ljudske vrste, gotovo ne poznaju
presedana u povijesti ratovanja. O tome svjedoče brojna nedjela protiv
pojedinaca, njihova života, tjelesnog integriteta, morala,
dostojanstva, ali i uništavanje svega onoga što dokazuje ljudsko
postojanje, rad i trud. PTSP u takvim se situacijama ne javlja samo u
osoba koje su bile izravno pogođene navedenim zbivanjima nego i u onih
koji su im svjedočili.

Stresni čimbenik u podlozi zbivanja
Poremećaj se može javiti u bilo kojoj dobi, uključujući i dječju.
Prethodna psihopatološka stanja predisponiraju osobu za pojavu PTSP-a,
ali se poremećaj može javiti i u psihički zdravih ljudi kada je
intenzitet stresa velik. Temeljna je osobina poremećaja nastajanje
karakterističnih simptoma koji slijede psihološki stresni događaj i
nadmašuju uobičajeno ljudsko iskustvo (npr. ono što se obično javlja u
procesu žalovanja, organske bolesti, obiteljskih konflikata, gubitka
posla i sl.). Stresni čimbenik treba biti takve prirode da bi ga svaka
osoba doživjela kao osobito teškog i obično je praćen strahom, užasom i
osjećajem bespomoćnosti. Najčešće je posrijedi izravna prijetnja
nečijem životu ili fizičkom integritetu, neposredna prijetnja članovima
uže obitelji, iznenadno razaranje nečijeg doma ili zajednice,
prisustvovanje teškom ozljeđivanju, smrti ili zlostavljanju druge
osobe. Traumu osoba može doživjeti pojedinačno (prepad, silovanja) ili u skupini (ratno događanje). Stresovi mogu biti prirodnog podrijetla (potresi, poplave), mogu se javiti kao slučajna nesreća (prometna nesreća, veliki požari, rušenje zgrada), a mogu biti i uzrokovani ljudskom rukom
(bombardiranje, granatiranje, mučenje, ubijanje). Neki stresovi gotovo
uvijek izazivaju PTSP, npr. mučenje, a neki rijetko, primjerice
prirodne katastrofe. Poremećaj je gotovo u pravilu znatno teži i
dugotrajniji kada je kreiran ljudskom namjerom.

Individualizirano proživljavanje
Traumatsko se iskustvo proživljava na razne načine. Obično osoba doživljava unutarnja prisjećanja događaja i ponavljane, uznemirujuće snove u kojima se obnavlja sadržaj traumatskog događaja. Katkad se mogu pojaviti i tzv. disocijativna stanja
koja mogu trajati od nekoliko sekundi do nekoliko dana, tijekom kojih
osoba proživljava elemente stresnog događaja i ponaša se kao da se taj
događaj upravo zbiva. Simptomi karakteristični za PTSP često se
javljaju ili pojačavaju kad je osoba izložena situaciji ili
aktivnostima koje nalikuju ili na neki način simboliziraju proživljenu
traumu te u njoj izazivaju jaku uznemirenost i nelagodu. To podsjećanje
može biti, doduše, samo prigodne, simbolične prirode, npr. godišnjica
traumatskog događaja. Uz proživljavanje događaja postoji trajno nastojanje izbjegavanja svih podražaja koji asociraju na događaj, a uz to se javlja smanjena reaktivnost na okolna zbivanja
što prije traume nije postojalo. Osoba se često pokušava intenzivno
naprezati kako bi izbjegla misli i osjećaje vezane uz traumu te
situacije i djelatnosti koje bi je mogle podsjećati na nju. U takvo
izbjegavanje elemenata koji podsjećaju na traumu može se uključiti i psihogena amnezija koja se javlja za važne elemente traumatskog doživljaja.
Ubrzo nakon traumatskog događaja razvija se smanjenje odgovora prema stvarnom svijetu, što se opisuje kao psihička otupjelost ili emocionalna anestezija.
Osoba se tuži na osjećaj odvojenosti i udaljenosti od drugih, njoj
prije bliskih, te da više ne može ni približno uživati u aktivnostima
koje su je prethodno radovale. Osobito su pogođene aktivnosti koje
uključuju nježnost, senzibilnost, intimnost i seksualnost. Javljaju se
smetnje kvalitetna usnivanja i prosnivanja, prekomjerna napregnutost,
preosjetljivost, razdražljivost, teškoće u pažnji, koncentraciji i
obavljanju posla. Mogu se javiti i agresivne reakcije
koje variraju u rasponu od povećane iritabilnosti i straha od mogućega
gubitka kontrole nad svojim ponašanjem, pa sve do otvorena i manifestna
agresivnog ponašanja.
Djeca takve traumatske doživljaje mogu iskazivati na svoj način,
pa katkad postati autistična ili odbijati razgovor o traumi, što ne
znači da se takvo stanje ne može promijeniti u općenito neugodne snove
u kojima se javljaju razna čudovišta ili opasni događaji koji prijete
njima ili drugim ljudima. Takva djeca nemaju osjećaj da ponovno
proživljavaju prošlost, a ponovno proživljavanje traume odigrava se u
akciji i scenogafiji kroz ponavljanu igru koja u sadržaju ima elemente
traumatskog događaja. Javljaju se, kao i u odraslih, smanjenje
aktivnosti i odnosa s realnim svijetom realitetom i suženje afekta što
djeca obično ne mogu iskazati, pa je to važnije praćenje njihova stanja
od roditelja ili nastavnika. Jedan od simptoma PTSP-a u djece može biti
i bitna promjena stava prema budućnosti. Djeca mogu izgubiti pozitivan
odnos prema onome što ih u budućem životu očekuje, ili se može javiti
vjerovanje kako mogu predvidjeti buduće događaje. Mogući su i tjelesni
simptomi kao što su bolovi u želucu, glavobolje i sl.
PTSP često prate simptomi depresije i anksioznosti,
katkad izraženi do te mjere da se treba postaviti dijagnoza depresivnog
i/ili anksioznog poremećaja. Može se javiti impulzivno ili disocijativno ponašanje
što se manifestira naglom promjenom mjesta boravka, neobjašnjivim
nestankom ili nekom drugom promjenom stila života. Mogu se javiti i smetnje što asociraju na organski mentalni poremećaj kao što su oštećenje memorije, koncentracije i emocionalna labilnost.

Moja sestra ima PTSP.Dijagnosticiran joj je ubrzo mnakon pogibije muža i ubrzo nakon toga gubitka dijeteta.Pije Seroksat već godinama.Mislim da joj pomaže,jer osjeća se dobro.E sad nije mi jesno kako,taj Seroksat propisuju i za anksioznost (mojoj prijateljici),nekoj poznanici,otišla je doktoru,krekla da se ne osijeća dobro,nema snage,volje,kad leži ima osijećaj da pliva i doktor,naravno Seroksat.Ja odem oprije nefgo šrto su mi uspostavili dij.Somotoformni por.kad ti meni dok.Seroksat.Ja poludijela.Ne osjećam se ni kao mojasesra,nit kao prijateljica niti ta poznanica,kako onda svi imamo istu terapiju.Ja nisam ni pokušala piti,promijenila sam doktora.Sestra je ok.Ali taprijateljica ni nakon dvije godine uzimanja Seroksat ne osijeća poboljšanje.Govorila je to dokt.ali on ponavlja daje to u redu,da treba još vremena.Šta vi mislite,da li nakon dvije godine uzimanja lijeka stvarno nije još vrijeme za osijetit poboljšanje?

Obićno za prve učinke treba 15-20 dana , a puni efekt nakon mjesec dana! Sve više od toga je uzaludno trošenje vremena ako nema poboljšanja!Neka i ona mijenja doktoricu! pod hitno!!!

Hvala,ali to sam joj i ja govorila.naravno taj njen strah i sve to što osijeća...Jednom je bila otišla kod drugog doktora i on joj je dao neku drugu terapiju,ali kad je ona pročitala uputstva,kao to nije za nju,štetno ,bla ,bla.Ali budem ju pokušala nagovoriti.Hvala ti

Au, čovječe, pa jesu li ti doktori ikad čuli za bilo šta drugo osim Seroxata? Ili dobivaju dobru proviziju proizvođača?

Prvo, ja isto pijem Seroxat, od sredine 2006. Naravno, trebalo mu je neko vrijeme da počne djelovati, no uskoro sam u suradnji sa svojom psihijatricom zaključila da sam Seroxat (20 mg ujutro) nije dovoljan pa smo dogovorno u terapiju uveli i Fevarin (pola tablete navečer). Oba su antidepresivi, a jedan pojačava djelovanje drugoga i obratno. Uz sve to pijem i Misar (Xanax i Helex su drugi nazivi za isti taj lijek).
Za sad je ok, osim što me "pere" proljetna depresija s promjenama vremena, ali to je kod mene standard.

Drugo, Seroxat (http://lijekovi-lijecenje.blog.hr/2009/03/1626025703/seroxat-paroksetin.html) se kao lijek može koristiti za liječenje više poremećaja:
- teške depresivne epizode
- opsesivno kompulzivnog poremećaja
- paničnog poremećaja sa ili bez agorafobije
- socijalnog anksioznog poremećaja / socijalne fobije
- posttraumatskog stresnog poremećaja
- generaliziranog anksioznog poremećaja.

Međutim, liječnici obično imaju dobra iskustva i s uporabom istog lijeka kod nekih drugih dijagnoza.
Tako sam i ja svojedobno uzimala Sulpirid (http://lijekovi-lijecenje.blog.hr/2009/03/1626024827/sulpirid-kapsule-50mg.html) koji se čini mi se koristi kod shizofrenije, ali čija je svrha u mom slučaju bila smanjenje nuspojava Seroxat-a (a to ne piše nigdje u uputama!), naročito želučanih problema.

I treće, ne odgovara isti lijek svakome. Svatko od nas drugačije reagira na isti lijek, tako da Seroxat možda nije idealno rješenje za tvoju prijateljicu. I ja sam morala probati nekoliko lijekova prije nego što smo pronašli "onaj pravi". Najprije mi je Prozac bio odličan i pila sam ga nekoliko godina, no odjednom mi se stanje pogoršalo 2006. pa smo morali izbaciti Prozac i uvesti promjenu terapije. Dva-tri puta su mi dali Zoloft, međutim od njega mi se stanje svaki put pogoršalo, dok neki drugi s njim imaju odlična iskustva.
Dakle, neka joj ili doktorica promijeni terapiju (što mi se iz tvog posta čini malo vjerojatnim) ili neka ona promijeni doktoricu.

Eh, da, i četvrto, pročitala sam i ja upute i popričala sa svojom doktoricom. Objasnila mi je da su u novije vrijeme popularne tužbe protiv farmaceutskih kompanija, pa tako one sada poduzimaju sve moguće mjere kako bi spriječile te tužbe, uključujući i sva moguća upozorenja koja im padnu na pamet, ne bi li se maksimalno zaštitili. Dovoljan ti je primjer, ako si upoznata s tim, halabuka koja se digla prije par godina protiv Seroxata jer su navodno pacijenti koji su ga uzimali bili skloniji samoubojstvima. Razmisli realno: tko uzima Seroxat? Odgovor: uglavnom depresivci. Jesu li depresivci skloni suicidu? Naravno. Prema tome, o čemu pričam? Naravno da je puno ljudi koji uzimaju antidepresive sklono suicidu upravo radi prirode njihove osnovne bolesti - depresije. No to ne znači da će svaki od njih nakon 10 dana uzimanja antidepresiva nužno i počiniti suicid radi djelovanja tog istog antidepresiva. U prinicpu, korist od lijeka uglavnom se procjenjuje većom od potencijalne štete koju taj isti lijek može nanijeti.
Štetnost BILO KAKVIH lijekova smatram da nije upitna: često je potrebno kontrolirati funkciju bubrega, jetre itd. jer su oni prvi na udaru. Čak se ni vitamine ne preporučuje uzimati duže od 3 mjeseca. Dakle, uglavnom svi lijekovi s jedne strane čine korist a s druge štetu.

O mojim iskustvima s lijekovima možeš čitati na mom blogu http://anksioznost123.blog.hr (dio Osobna iskustva).

Hvala Renči,ja sam ti toj prijateljici inače više psihić nego njen doktor.Zadnji put sam joj "propisala" da mora skinuti svog muža i svekrvu sebi s leđa,"propisala" sam joj i ansilan po potrebi.Emocionalno je jako slaba.Svi drugi upravljaju njenim životom,ona ništa ne poduzima i tone sve dublje.Hvala i u njeno ime,sigurno će mi kupitio čokoladu za nove informacije

A meni malo čokolade!!?

A ja sam htijela staviti baš tog smajlića i nije mi se htio "zalijepiti".

Hehehe to ti je zato što mi nisi ostavila čokolade

Dominantni osjećaji u ratu za Hrvatsku

1. Gubitak ljubavi

Patologija ovog rata je da su se na protivnim stranama našli ljudi koji s ovim ratom nemaju veze. Oni nemaju ništa osobno jedan protiv drugoga. Bez obzira na to ovaj rat stvara velike individualne drame i razara obitelji i živote pojedinaca. Gubitak ljubavi je nešto što se često događa ljudima u ovom ratu, bilo da djeca izgube roditelja, bilo da se izgubi ljubav domovine, brata, prijatelja i slično. Gubitak ljubavi je vrlo težak osjećaj, bez obzira da li se radi o realnom ili fantaziranom gubitku, jer je najvažniji doživljaj.

2. Strahovi (separacijski i kastracijski strah)

Mnogi su u ovom ratu izgubili svoje najbliže i to su ustvari najteže separacije. Separacijski strah javlja se i u onih pojedinaca, koji nemanju informacije o članovima obitelji, koji su ili u zarobljeništvu ili u mjestima s kojima nisu ostvarive telefonske i druge veze. U ovom ratu ima mnogo kastracijskih strahova. Najznačajniji su strahovi kod mladih vojnika od amputiranja ekstremiteta ili u vojnika kojima su razorene velike površine tkiva. Ti strahovi su jači čak i od straha za vlastiti život. (Gregurek i Klain, 2000)

Oboljeli od PTSP-a i njihova obitelj

Rat i poratno doba donose nebrojene nevolje obiteljima, gubitak domova, članova obitelji, smrt, ranjavanja, invalidnost, bolest, pad standarda, narušavanje obiteljskih odnosa i slično…

Pokreću se programi mobilizacije pričuvnih vojnih i policijskih postrojbi koja se uglavnom odnosi na punoljetne muškarce koji tada budu odvojeni od obitelji. Obitelj ostaje sama u svojem strahu i problemima. Kroz to vrijeme mobilizirani suprug i otac počinje prolaziti kroz psihološki proces prilagodbe vojničkom životu i ratovanju. Pritisnut je separacijskim problemima, tjeskobom, strahovima od smrti, ranjavanja, zarobljavanja, a u isto vrijeme je svjestan svoje vojničke i braniteljske obveze. Strah za obitelj i razmišljanja o obitelji budu potisnuti ratnim preokupacijama. Neposredno po odlasku oca i supruga na ratište u obitelji na kratko vrijeme nastaju strah, neizvjesnost i očajanje koji na tren paraliziraju obitelj, a zatim slijedi postupno prihvaćanje novonastale situacije. Obveze koje je do tada obavljao suprug, moraju se sada preraspodijeliti na ostale članove obitelji. Najveći teret pada na ženu koja mora spriječiti stvaranje kaotične situacije u obitelji. Pod novim teretima ona balansira između straha, tjeskobe, revolta, ljutnje i agresije. Kako vrijeme prolazi obitelj se uspijeva prestrukturirati i postiže novu ravnotežu. Ona dalje funkcionira, ali na drugačiji način. Mijenja se stil ponašanja i življenja. Muž povremeno dolazi na dan ili dva te poprima ulogu gosta u prolazu. Muževljeva demobilizacija i njegov povratak kući je željno očekivan događaj. Pobuđuje radost kod svih članova obitelji i svi očekuju brzi povratak na stanje prije rata. Kroz proteklo vrijeme svi članovi obitelji su prošli kroz neka nova emocionalna iskustva, te tako više nitko nije u potpunosti isti, kao što je bio prije rata. Većina obitelji nakon nekog vremena ipak ponovo uspostave uravnotežene odnose i nastave uobičajeno funkcionirati. Neprilike nastupe ako povratnik s ratišta počinje manifestirati simptome PTSP-a. Povratnik s ratišta očekuje da ga obitelj razumije i da naslućuje patnje kroz koje su ratnici prolazili. Opterećen simptomima PTSP-a zbog osjećaja krivnje, straha, nerazumijevanja, veteran se povlači u sebe, zatvara u svoju šutnju. Izjavljuje da se najbolje osjeća kada je sam ili s prijateljima s ratišta. U odnosu na obitelj osjeća prazninu, ali opet ih i voli. Teško mu je i ima osjećaj da mu nitko ne može pomoći. Svi su ogorčeni i umorni od svih proživljenih frustracija, te je kapacitet za podnošenje nove frustracije osjetno smanjen. Ratni veteran opterećen PTSP-om okreće se od obitelji, traži svoje ratne drugove. U početku niti veteran, niti njegova obitelj ne prepoznaju da se radi o psihičkom poremećaju ili ga ne žele prepoznati. Žene shvaćaju da su im se muževi promijenili na frontu te ih ne mogu prepoznati zbog njihove pretjerane osjetljivosti, sklonosti konfliktima i čestim agresivnim ispadima. Djeca ih se počinju bojati i izbjegavati. Konačno i sam veteran počinje uočavati da je on sam izvor čestim konfliktima. Neki se počinju plašiti da ne učine nešto nažao upravo onima koje najviše vole, te se, kada osjete napetost ili agresivni poriv u sebi, na kraće ili duže vrijeme odvoje iz obitelji. Mnogima od njih se čini da bi im pomoglo ponovno uključivanje u neki rat. Ovakvim ponašanjem izazivaju ljutnju i još veće udaljavanje od obitelji. Veteranov doživljaj neshvaćenosti od obitelji prelazi u osjećaj odbačenosti, te se oni doista počinju osjećati bolje izvan obitelji u društvu drugih veterana ili sami. Veterani sebe vide kao žrtve. Nameću se obitelji kao nemoćna i bolesna djeca, čiju zločestoću, zbog njihove bolesti, mora tolerirati i njegovati ih. Ako veterani oboljeli od PTSP-a ne uspijevaju niti nakon dužeg vremena zadovoljiti očekivanja od žene i djece dolazi do sve većih poremećaja u obiteljskim odnosima, koji se ne mogu srediti bez stručne pomoći. (Gregurek i Klain,2000)



2.6 PTSP KAO POSLJEDICA NASILJA U DJETINJSTVU

Većina istraživanja o PTSP-u bavi se raširenošću i liječenjem PTSP-a kod odraslih. Novija istraživanja dječjih psihičkih reakcija pokazuju da djeca, izložena traumatskim događajima, mogu razviti simptome karakteristične za PTSP.

Podaci govore da se u gotovo 50% obitelji događa neki oblik nasilja. Postoje razni oblici nasilja koji se unutar obitelji isprepliću i utječu na funkcioniranje obitelji. Emocionalno zlostavljanje obuhvaća destruktivno ponašanje odraslih prema djeci. Osnovni oblik je odbacivanje djeteta i njegovog izostavljanja iz obiteljskih aktivnosti. Takvo ponašanje ruši samopoštovanje, osobni dignitet i identitet. Roditelji najčešće nastoje utjecati na dijete zastrašivanjem koje rezultira zastojem u procesu odrastanja, agresijom, identifikacijom s roditeljem zlostavljačem i poremećenim odnosom s okolinom. Jedan vrlo rašireni oblik emocionalnog zlostavljanja je manipuliranje djetetom, njegovim osjećajima i potrebama. Posljedice fizičkog zlostavljanja nad djecom su tjelesna oštećenja i razorni učinak na psihički razvoj djeteta, zbog toga se iz ove skupine razvija velik broj budućih zlostavljača. Spolno zlostavljanje u djece velik je društveni problem i ono se događa kad odrasli ili adolescenti koriste djecu za zadovoljavanje svojih seksualnih potreba. Procjene govore o 150000 do 200000 novih slučajeva godišnje. Svaka treća žena i svaki šesti muškarac doživjeli su spolno zlostavljanje u djetinjstvu. Istraživanja koja su provedena na odraslim osobama koje su bile zlostavljane u djetinjstvu pokazuju visoku razinu duševnih teškoća, uključujući depresiju, anksioznost, upotrebu alkohola i droga, sklonost samoubojstvu, spolnu nemoć i teškoće u međuljudskim odnosima. Istraživanje zlostavljane djece pokazalo je da postoji pozitivna korelacija između zlostavljanja i PTSP-a. Isto istraživanje je pokazalo da su dječaci imali više smetnji ponašanja nego djevojčice. Također, djeca koja su fizički zlostavljana od muškaraca imala su više poteškoća nego ona koja su zlostavljana od žena.(Kezić, 2003) Budući da spolno zlostavljanje ne uključuje uvijek vidljive nasilne i zastrašujuće postupke, PTSP ne mora biti primarna dječja reakcija na zlostavljanje. Pri određivanju spolnog zlostavljanja upotrebljavaju se različiti načini, ovisni o dobi. Starija djeca su spremnija odgovarati na izravna pitanja dok se mlađa djeca bolje sporazumijevaju neverbalno. Kod mlađe djece je mnogo teže utvrđivanje i liječenje PTSP-a. Simptomi PTSP-a se mogu utvrditi izravnim ispitivanjem ili promatranjem djeteta u igri, ali također, vrlo je važno prikupiti podatke od roditelja koji poznaje djetetovo ponašanje. Kliničko iskustvo pokazuje da neka mlađa djeca, žrtve nasilja, upotrebljavaju disocijaciju kao oblik izbjegavanja pri suočavanju sa spolnim zlostavljanjem. Takvi simptomi se najčešće pojavljuju kod vrlo teškog zlostavljanja pri čemu je dijete jako uplašeno. Kod liječenja dječjih žrtava terapija je tako planirana da djeci pomogne razumjeti traumu koju su proživjela i učinke tih iskustva. Tretman bi trebao pomoći djeci da lakše progovore o svom iskustvu i da se smanji jačina i učestalost simptoma. Kad se smanje ti simptomi tretman završava i dijete bi tad moralo biti sposobno razgovarati o sadržajima povezanim sa zlostavljanjem uz minimalnu emocionalnu nelagodu i moralo bi imati jasnu sliku o tome da nije krivo ni odgovorno za zlostavljanje. (Foy,2000)

3.1 ZAKLJUČAK

Ritam života današnjeg čovjeka je ubrzan i mnogi ne obraćaju pozornost na vlastito psihološko stanje. Posljedica toga je nakupljanje traumatskih ili stresnih događaja u ljudima. Stres ili trauma tumači se kao događaj izvan uobičajenog ljudskog iskustva. Jedan oblik bolesti koji se u vezi s time javlja je PTSP. U novije vrijeme sve više se pozornosti obraća toj bolesti i pronalaze se različiti načini kako ljudima pomoći. No, čovjek se nikada ne može u potpunosti riješiti traume koju je doživio, ali mu različite metode liječenja i terapije mogu omogućiti da kvalitetnije proživi svoj život. Liječenje se provodi farmakoterapijom, individualnom i grupnom psihoterapijom, socioterapijom, obiteljskom i bračnom terapijom i raznim savjetovanjima. Ukoliko se PTSP uoči u ranijoj fazi, liječenje će biti uspješnije i oboljeli ima relativno dobru prognozu za «zdraviji» život. Računa se da u općoj populaciji oboli oko 20% ljudi, a oko 5% ima teže simptome.

2.4 TIJEK I LJEČENJE BOLESTI

Tijek PTSP-a određen je intenzitetom i trajanjem traume, osobinama ličnosti, stanjem psihičke zrelosti i stabilnosti prije traume i postojanjem suprotnog sistema u okolini nakon izlaganja traumi (obitelj, sredina). Što je traumatski događaj bio teži, što je dulje trajao, ponavljao se ili se radilo o istovremenoj i sustavnoj izloženosti različitim traumatskim događajima to su i psihičke posljedice dugotrajnije, ozbiljnije i brojnije. Tijek poremećaja ovisi i o liječenju i u kojem stadiju poremećaja ili bolesti je ovo započelo. Kod velike većine ovih pacijenata, intenzitet simptoma je takav da oboljeli uglavnom minimalno pati i više-manje uredno funkcionira. U manjem broju slučajeva tijek bolesti je nepovoljan. Prisutnost simptoma zbog kojih pojedinac pati i koji ga ometaju u urednom funkcioniranju i preuzimanju obveza je stalna. Socijalno i radno funkcioniranje oboljele osobe osim o simptomima ovisi i o premorbidnoj strukturi ličnosti. Suicid je najtragičniji ishod PTSP-a.

Cilj liječenja je ponovno uspostavljanje ranije psihičke ravnoteže. Ono se najčešće provodi kao individualna psihoterapija, grupna psihoterapija koja se može raditi u više formi, obiteljska i bračna terapija, savjetovanje u Centru za psihosocijalnu skrb, farmakoterapija – koriste se različite vrste antidepresiva, anksiolitika i drugih psihofarmaka i socioterapija (metoda liječenja koja se provodi u grupi s naglaskom na vježbanje interpersonalnih vještina i razvijanja boljih mehanizama prilagodbe za život u svakodnevici). Kombinacijom navedenih načina liječenja postižu se najbolji rezultati. Liječenje se može provoditi u bolnici, dnevnoj bolnici i izvan bolnice, ali preporuča se izbjegavati bolničko liječenje kad god je to moguće.

2.5 POSTTRAUMTSKI STRESNI POREMEĆAJ KAO JEDAN OD ODGOVORA NA RAT U HRVATSKOJ

Svi građani RH bili su, za vrijeme Domovinskog rata, psihološki traumatizirani na direktan ili indirektan način. Intenzitet traumatiziranja ljudi u Vukovaru, na prvoj crti bojišnice i invalida ne može se mjeriti s traumatizacijom nas ostalih. Intenzitet, kvalitet i trajanje traumatskog iskustva svih su vrlo različiti. Agresija na Hrvatsku pružila je nažalost legitimitet destrukciji, nasilnom odvajanju i, što je najopasnije, osveti. Osveta u sebi objedinjava mnoge osjećaje, kao na primjer: mržnju, krivnju ako se ne izvrši, te je vrlo primitivna u svojim očitovanjima. Potreba žrtve da se osveti, jedan je od najtežih udaraca koji žrtvu pogode od strane progonitelja i mučitelja, jer na taj način ona postaje slična njemu. Žrtva živi za osvetu, što dovodi i do psihičkih i do tjelesnih poremećaja kada ne uspije osvetu realizirati, ali i onda kada uspije.

Vrlo značajno u nastajanju psihotraume u ovom ratu je i nedefiniranost neprijatelja. Rat nije nikome objavljen. Neprijatelj je svugdje, to su članovi uže i šire obitelji, kolege na poslu i tako dalje. Prijetnja je bila u nama i svuda oko nas.

Važna posebnost žrtava našeg rata su i takozvane multiple psihičke traumatizacije. Postoje ljudi koji su izbjeglice, ratni veterani, invalidi, članovi obitelji nestalog, otac, odnosno brat poginulog. Pet uloga u jednom čovjeku, a svaka od njih je dovoljna za tešku psihotraumu. Danas se od ovih ljudi regrutiraju vrlo teški psihički pacijenti.

Nakon rata - posttraumatski stres

Čak i kad ne uzrokuje fizičke posljedice, ratni stres kod vojnika i ratnih veterana može dovesti do napada panike, alkoholizma, uzimanja narkotičnih sredstava, a u nekim slučajevima i do kriminaliteta. Neki vjeruju da su vojni resursi toliko razvučeni da se ne mogu nositi s neizbježnim psihološkim traumama. Aktivisti vojnih veterana pokrenuli su niz akcija kako bi o ovom problemu obrazovali vojnike, obitelji i šire zajednice.

Kad se narednik Michael Lemke u kolovozu vratio iz Iraka imao je užasne snove - pred očima su mu se pojavljivali ratni prizori, a patio je i od bola u prsima koji su liječnici dijagnosticirali kao srčani udar: "Svaki vojnik s integritetom reći će vam da se bojao. To nije nešto što možete otresti i reći – sve je u redu kad oko vas pršti i vidite raskomadane ljude."

Naredniku Lemkeu dijagnosticiran je post-traumatski sindrom. Do njega dovodi posvemašnja nemoć u opasnoj situaciji, tvrdi neurolog Bob Scaer, priznati stručnjak za psihološke traume. Na primjer, prometne nezgode, operacije pa i samo odvijanje nasilja pred nečijim očima povećavaju vjerovatnoću da bi stres mogao oštetiti nervne centre u mozgu i dovesti do post traumatskog sindroma.

Dr. Scaer kaže da ozbiljnost situacije ovisi djelomično i od broja te intenziteta takvih slučajeva: "Rat je prvi po uzrokovanju trauma jer je – gotovo neizbježno – iznimno nasilno iskustvo koje zaokuplja sva osjetila. Tu su zvukovi, mirisi i intenzivni prizori. Druga su stvar međuljudski odnosi. Oni su, možda, i najznačajniji čimbenik."

Ratne napetosti mogu dovesti do alkoholizma i uzimanja narkotičnih sredstava. Stres, također, povećava vjerovatnost da će sudionici u borbama biti skloniji kršenju uvriježenih ratnih pravila uključujući zlostavljanje zatvorenika.

Marcus Kurek iz Centra za oporavak od trauma iz Bouldera u Coloradu kaže: "U većini slučajeva ljudi koji nanose drugima bol i sami su pretrpjeli bol ili su na neki način bili žrtve."

Gospodin Kurek dodaje da bi se boljim nadgledanjem vojnika možda mogla spriječiti zlostavljanja koja imaju korijene u psihičkoj traumi. On dodaje da će s nastavkom rata sve više vojnika iskazivati znakove traume kao što su napadi panike, zlostavljanja zatvorenika ili nasilje u obitelji. Kako bi se to pokušalo spriječiti američka vojska planira pojačati nadgledanje zatvora, uputiti u Irak više stručnih ekipa za nošenje s traumom te osigurati provođenje posebnih programa za veterane koji se vraćaju u Sjedinjene Države.

Posttraumatski stresni poremećaj
SAŽETAK

Posttraumatski stresni poremećaj psihički je poremećaj koji je prije nešto više od dvadeset godina definiran kao takav, a do prije desetak godina bio nepoznat stručnoj javnosti. PTSP nastaje kao odgođeni i/ili produženi odgovor na stresni događaj ili kobnu situaciju. Tijek te bolesti određen je intenzitetom i trajanjem traume, osobinama ličnosti i stanjem psihičke zrelosti i stabilnosti prije traume. Simptomi su ponovno proživljavanje traume, simptomi izbjegavanja i pojačane razdražljivosti. Liječenje se sastoji od psihoterapije bez ili u kombinaciji sa farmakoterapijom i socioterapije. Kombinacijom tih načina liječenja postižu se najbolji rezultati i u oko 70%slučajeva dovode do sanacije psihičkih tegoba.

KLJUČNE RIJEČI: PTSP, stres, trauma, nasilje, rat

1.1 UVOD

Posttraumatski stresni poremećaj psihički je poremećaj koji se javlja od početka civilizacije, ali je kao takav definiran tek prije nešto više od dvadeset godina. Odavno je prihvaćena činjenica da teške katastrofe ili osobna tragična iskustva mogu prouzrokovati mučne psihičke simptome koji kasnije tijekom cijelog života muče pojedinca koji ih je proživio.

Jednim od prvih stručnih opisa PTSP-a može se smatrati Freudova studija o ratnoj neurozi iz 1921 god. u kojoj on opisuje dva stupnja neuroze :

1. neposredni (kao reakcija na stres u borbi)
2. odgođeni (koji bi mogao odgovarati PTSP-u)

Sustavno i obuhvatno istraživanje dugoročnih psihičkih posljedica borbe poduzeto je nakon Vijetnamskog rata. Poticaj za proučavanje potekao je iz organiziranih napora vojnika koji su bili protiv ratovanja. Veterani protivnici rata organizirali su, kako su ih sami nazvali, «pričaonice». Na tim sastancima ljudi s jednakim iskustvima prepričavali su i ponovno proživljavali traumatične ratne doživljaje. Sredinom desetljeća, organizirane su stotine neformalnih pričaonica. Krajem desetljeća, politički je pritisak veteranskih organizacija urodio zakonskom obvezom da se organizira psihološka pomoć. Studija o ostavštini Vijetnama ocrtala je sindrom posttraumatskog stresnog poremećaja ne ostavljajući nikakav prostor za sumnju u njegovu izravnu povezanost s izloženošću borbi. Godine 1980. karakteristični sindrom psihičke traume prvi je put usvojen kao ˝prava˝ dijagnoza. Te je godine Američka psihijatrijska udruga u svoj službeni priručnik duševnih poremećaja uvrstila novu kategoriju nazvanu «posttraumatski stresni poremećaj».

2.1 DEFINICIJA I UZROCI

Svjetska zdravstvena organizacija je uvrstila PTSP u svoju desetu Klasifikaciju bolesti i ozljeda MKB-10.

«Poremećaj nastaje kao odgođeni i/ili produženi odgovor na stresni događaj ili situaciju (bili kratkotrajnu, bilo dugotrajnu) izuzetno opasne ili kobne prirode, što bi vjerojatno izazvalo duboku tjeskobu gotovo kod svakog (npr. prirodne ili neprirodne katastrofe, borba, teška nesreća, prisustvovanje nasilnom umorstvu, stradanje kao žrtva mučenja, terorizma, silovanja ili drugog kažnjivog dijela). Ukoliko su prisutni predisponirajući faktori, poput crta ličnosti (npr. kompulzivne, astetične) ili prethodna povijest neurotične bolesti, mogu spustiti prag za razvijanje poremećaja ili pogoršati njegov tijek, međutim nisu ni dovoljni da bi se objasnila pojava poremećaja.»(Kezić, 2003; 30)

Iako se u prijašnjim definicijama stresnog događaja insistiralo na činjenici da stres mora biti «izvan uobičajenog ljudskog iskustva» studije u općoj populaciji pokazuju da su takva iskustva zapravo relativno česta. Smatra se da je učestalost PTSP-a u općoj populaciji manja od 1%. Smatra se da će u današnje doba otprilike 1/3 opće populacije tijekom svog života barem jednom biti izložena stresnom događaju bilo kao žrtva/svjedok agresije ili ozbiljne povrede; da će joj biti zapriječeno smrću, silovanjem ili da će pak biti upletena u prirodnu katastrofu. Pripadnici nekih profesija svakodnevno imaju znatno veću mogućnost da budu izloženi katastrofičnim situacijama ili značajnim stresnim događajima, npr. policajci, vatrogasci, vozači hitne pomoći, koji su redovito izloženi po život opasnim događajima ili grotesknim scenama, ali i zaposlenici koji rade direktno s ljudima. Jedan od uzroka nastanka PTSP-a je i tzv. kućno nasilje. Navodi se da ono postoji u 16% svih brakova godišnje, odnosno u 50-60% svih brakova tijekom njihovog cjelokupnog trajanja. (Gregurek i Klain,2000) U današnjem društvu sve veći broj ljudi svakodnevno sudjeluje u prometu i podložan je epidemiji prometnog (pretežno cestovnog) traumatizma, a posredno tome izložen je i većem riziku od pojave PTSP-a.

2.2 EPIDEMIOLOGIJA

Postoji više razloga što unatoč stalnom istraživanju još nema pouzdanih podataka o proširenosti posttraumatskog stresnog poremećaja u populaciji. Jedan od razloga leži u samoj činjenici da je koncept PTSP-a razvijen nedavno i da još nije potpuno zaokružen. Epidemiološka istraživanja provođena su najčešće na ograničenim, ciljanim, unaprijed definiranim skupinama. Možemo ih podijeliti na ona koja se odnose na prevalenciju PTSP-a u općoj populaciji i na ona koja se odnose na prevalenciju PTSP-a u pojedinim rizičnim skupinama, najčešće onima koje su prošle neke stresove (ratnici, prognanici, silovane i seksualno zlostavljane žene, muškarci, djeca i adolescenti). (Kezić, 2003)

U DSM-IV klasifikaciji navodi se da se prevalencija PTSP-a tijekom života u općoj populaciji kreće 1 do 14 % ovisno o metodama prikupljanja podataka i uzroku. Prema istim podacima navodi se da se prevalencija PTSP-a za rizične skupine (npr. vojni veterani, žrtve vulkanskih erupcija, kriminalnog nasilja, itd.) iznosi od 3 do 58 %. (Gregurek i Klain,2000) Iako će svaka osoba reagirati drugačije na stresnu situaciju, ipak posebni događaji kao npr. rat ili prirodne katastrofe, skloniji su izazvati slične reakcije i dramatično povećati stopu bolesti. U ratnih veterana nalazi se viša stopa PTSP-a, koja po studijima može iznositi i do 67%, prosječna stopa nakon prirodnih katastrofa iznosi do 30%, a u slučajevima silovanja stopa varira između 57-80% ovisno o istraživanju.

2.3 SIMPTOMI BOLESTI

Simptomi i potpuno razvijena klinička slika PTSP-a mogu se pojaviti odmah nakon stresnog događaja, ubrzo nakon njega ili nakon više godina. Katkad su potrebne godine da se razvije potpuna slika PTSP-a.

Osnovna značajka PTSP-a je stalno ponovno proživljavanje traume . Trauma (stresni događaj praćen snažnim emocijama najčešće straha) se ponovno proživljava kroz traumatska sjećanja i u javi i u snu ili se osoba ponaša i osjeća kao da ponovno proživljava događaj. Događaju se u obliku naglih, živih sjećanja praćenih bolnim osjećajima i potpuno obuzimaju pozornost osobe. Sjećanje može biti toliko jako da osoba misli kako upravo ponovno proživljava traumu ili je vidi kako se događa pred njenim očima.

Kod osoba koje obole od PTSP-a javljaju se i simptomi koji se nazivaju – simptomi izbjegavanja . Osoba stalno izbjegava poticaje vezane za traumu – nastoji izbjeći misli, osjećaje ili razgovore, mjesta i osobe koje podsjećaju na traumu, ima zamjetno smanjen interes i smanjeno sudjelovanje u važnim aktivnostima, ima osjećaj odvojenosti ili otuđenja od drugih osoba.

Simptomi pojačane pobuđenosti su: smetnje sna, prekomjerna napetost i preosjetljivost, smetnje koncentracije, reakcije pretjeranog straha. Osobe s PTSP-om mogu često postati naglo razdražljive i eksplozivne s nekontroliranim i prenaglašenim ispadima ljutnje. Imaju otežano usnivanje ili održavanje sna, teško se koncentriraju i na neznatne vanjske podražaje mogu nastati prenaglašene reakcije uzbuđenja praćene sa strahom i uznemirenošću.

Često se mogu javiti napadi panike kod svih navedenih grupa simptoma. Simptomi PTSP-a praćeni su sa sveukupnim padom psihofizičke kondicije, može se pojaviti veća zaokupljenost oboljelog fizičkim tegobama i posljedicama na planu socijalno-radnog funkcioniranja. Smanjuje se kvaliteta života jer se smanjuje raspoloživi kapacitet osobe; psihološki, tjelesni, društveni i materijalni. Kada se s vremenom povuku ili ublaže simptomi PTSP-a mogu zaostati različiti simptomi bolesti koji se mogu različito dijagnosticirati, Kada traumatski događaj nije uspješno prevladan i kada su se razvili i komorbidni poremećaji govorimo o kroničnim (dugotrajnim) posljedicama traume koje zahvaćaju različite razine funkcioniranja osobe.

POSTTRAUMATSKI STRESNI POREMEĆAJ (PTSP)

Književnik William Shakespeare prepoznao je simptome traumatskog stresnog odgovora kod svojih suvremenika te u drami Henrik IV. opisao psihopatološke pojave koje su u svojoj biti istovjetne onim koje su obuhvaćene u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za duševne poremećaje Američke psihijatrijske udruge iz 1995. g.: ponavljajuće intruzivne misli o traumatskom doživljaju, stalno izbjegavanje misli i osjećaja vezanih uz traumu i povećane pobuđenosti u vidu razdražljivosti ili ispada ljutnje. Na temelju opisa simptoma koje je zapisao u svom dnevniku, osnovano se može pretpostaviti da je Samuel Pepys bolovao od psihičkog poremećaja sličnog PTSP nakon što je doživio i preživio Veliki požar u Londonu 2. rujna 1666. godine. Kao nozološka jedinica PTSP je konceptualiziran 1980. g. kada je prvi put i uvršten u prethodno spomenuti Dijagnostički i statistički priručnik.

Temeljna je etiopatogenetska značajka posttraumatskog stresnog poremećaja pojava psihopatoloških simptoma nakon što je osoba bila izložena djelovanju traumatskih stresora koji svojom kakvoćom i intenzitetom nadilaze uobičajeno ljudsko iskustvo. U traumatskom događaju i doživljaju osoba je izravno ili potencijalno bila ugrožena smrću ili ranjavanjem ili je na drugi način bila ugrožena njezina tjelesna cjelovitost; pristustvovala je smrti, ranjavanju ili ugrožavanju fizičke cjelovitosti druge osobe; saznala o iznenadnoj ili nasilnoj smrti, ranjavanju, smrtnoj ugroženosti člana obitelji ili bliske osobe. Reakcija na događaj mora sadržavati intenzivan strah, osjećaj bespomoćnosti i užasnutost. Posljedica pak izloženosti traumi odnosno djelovanju ekstremno snažnih fizikalnih i/ili psihosocijalnih stresova su karakteristični simptomi odnosno klinička slika čije su sastavnice stalno proživljavanje traumatskog doživljaja, stalno izbjegavanje misli, osjećaja ili razgovora sadržajem vezanih uz traumatske događaje kao i aktivnosti, situacije ili osobe koje pobuđuju sjećanje na traumu, otupljenost opće reaktivnosti što uključuje smanjenje interesa ili udjela u prijašnjim aktivnostima koje je osoba voljela i trajne simptome povećane pobuđenosti u vidu anksioznosti, nesanice noćnih mora, razdražljivosti i izljeva bijesa. Navedena klinička slika mora trajati dulje od mjesec dana, te mora izazvati značajne smetnje ili oštećenje u socijalnom, radnom i drugim oblicima funkcioniranja oboljele osobe.

Traumatski događaji koji su neposredno doživljeni obuhvaćaju rat, nasilje (seksualno nasilje, fizički napad, pljačku), otmicu, teroristički napad, mučenje, zatočeništvo vojnih zarobljenika u koncentracijskim logorima, prirodne katastrofe (požari, potresi, poplave), teške automobilske nesreće i dijagnosticiranu po život opasnu bolest. U događaje koji su viđeni spadaju među ostalim promatranje teškog ranjavanja ili nasilnu smrt druge osobe, nesreće, rata, katastrofe ili pogled na leševe ili dijelove tijela. Događaji koje su preživjele emocionalno bliske osobe a o kojima pojedinac saznaje su: nasilje, teška nesreća, teška ozljeda člana obitelji, bliskog prijatelja ili saznanje o infaustnoj bolesti vlastitog djeteta. Poremećaj može biti osobito težak ili dugotrajan ako je stresor prouzrokovao čovjek (npr. mučenje, silovanje). Vjerojatno za pojavu poremećaja može se povećavati porastom intenziteta stresora i fizičke bliskosti stresoru.

Posttraumatski stresni poremećaj je akutan ako je trajanje simptoma kraće od tri mjeseca, kroničan ako simptomi traju 3 i više mjeseci, te s odgođenim početkom ako je prošlo najmanje šest mjeseci između traumatskog događaja i pojave simptoma.

Posttraumatski stresni poremećaj
Prof. dr. sc. Vera Folnegović Šmalc, dr. med.

Psihijatrijska bolnica Vrapče
Zagreb, Bolnička cesta 32

Uvod | Epidemiologija | Etiologija | Klinička slika i dijagnoza | Tijek bolest | Liječenje | Radna sposobnost | Prikaz slučaja

Uz postojanje verificiranog traumatskog događaja potrebno je postojanje simptoma ponavljajućih intruzivnih sjećanja na traumatski događaj, ponovna proživljavanja traumatskog događaja u budnom stanju ili snovima, a često je izbjegavanje događaja, koji podsjećaju na preživjelu traumu, jaka vegetativna stigmatiziranost, gubitak samopouzdanja, povlačenje iz društva, nesanice i izrazito sniženi prag na frustracije. Čest je razvoj alkoholizma, depresije i suicidalnosti, ali i niza somatskih bolesti.

Klaster simptoma koji upućuju na visoki rizik od suicida osoba oboljelih od PTSP-a čine:

* depresivnost
* osjećaj bezvrijednosti
* osjećaj bezizlaznosti
* gubitak smisla za životom
* anhedonija
* disforičnost
* osjećaj krivnje
* agresivnost
* precjenjivanje teškoća aktualnih situacija
* distorzija realiteta
* gubitak vjere i povjerenja
* izoliranje iz okoline i od prijatelja
* seksualni poremećaji
* gubitak vitalnih nagona

Uz ovaj klaster kliničkih simptoma potrebno je dodati i klaster socijalnih rizičnih čimbenika, među kojima su najčešći:

* socijalna izolacija
* maritalni sukobi
* konfliktuoznost
* gubitak posla
* zakazivanje u obiteljskim i prijateljskim kontaktima
* egzistencijalna ugroženost

Obje recentne klasifikacije dovode pojavu PTSP-a u svezu s izrazito intenzivnim stresogenim događajem, no prisutne su izvjesne razlike u definiciji stresnog poremećaja, koje razlike međutim u kliničkoj praksi ne čine većih problema. Daleko više razlika među tim dvjema klasifikacijama nalazi se u opisu i kvantifikaciji simptoma i znakova, a glavne razlike su u činjenici da američka klasifikacija navodi jednu dijagnostičku kategoriju i za akutni PTSP i za kronični (F43.1), dok MKB-10 navodi dvije dijagnostičke kategorije: PTSP pod šifrom F43.1 i Trajna promjena ličnosti nakon katastrofalnog doživljavanja pod šifrom F62.0. Iako se klinički ponekad nalaze opravdanja za razlikovanje kliničke slike akutnog PTSP-a od kronificiranog stanja s izmijenjenom i kliničkom slikom i intenzitetom simptoma te trajnošću i ireverzibilnošću simptoma (F62.0), nužno je da se u slijedećoj klasifikaciji značajno poboljša operacionaliziranost dijagnostičkih kategorija i uskladi ih s kliničkim slikama većine oboljelih.

Primjer "prelaska" jedne dijagnostičke kategorije u drugu kao prirodni tijek nije čest u psihijatriji, i jedva da nalazimo nekoliko primjera (npr. prelazak shizofrene slike u Restzustand njemačkih autora), pa je vjerojatno i zbog toga u kliničkoj praksi "prijelaz" PTSP-a u trajne promjene ličnosti nakon katastrofalnog doživljaja teško prihvatljiv. Vrlo često u rutinskoj kliničkoj praksi nalazimo na istom dokumentu i u isto vrijeme navedeno obje dijagnoze, i F43.1 i F62.0, što dakle prema izričitoj preporuci nije moguće. Slijedeći razvoj kliničke slike PTSP-a u kliničkoj praksi vidimo dosta često promjenu pojedinih simptoma, njihov razvoj ali i transformaciju, koje su promjene uvelike ovisne o liječenju oboljeloga, njegovim premorbidnim crtama ali i stavu okoline i situacijama u koje oboljeli ulazi.

Slijedeći preporuke MKB 10 u praćenju bolesnika s dijagnozom PTSP-a moguće ih je "izgubiti" na slijedeća dva načina:

* one koji su izliječeni
* oni koji su "prešli" u dijagnostičku kategoriju trajnih promjena ličnosti (F62.0)

U usporedbi s DSM-IV klasifikacijom "gubljenje" neizliječenih bolesnika je jedna od najvećih razlika. DSM-IV je više operacionalizirana klasifikacija i klasifikacija s višim stupnjem validnosti, daje jasnije odrednice za postavljanje dijagnoze i jasnije definira dizabilitet kao nužni simptom za postavljanje dijagnoze, što kod MKB -10 nije eksplicitno navedeno. Prednost MKB-10 je u većoj mogućnosti uvrštavanja i klinički ne sasvim tipičnih kliničkih slika, jer ta klasifikacija više vodi računa o vrsti simptoma, dakle na kliničkim odrednicama, a DSM-IV kao što joj i ime kaže, na statističkim odrednicama. U nastojanju lakšeg snalaženja i otklanjanja postojećih razlika, izrađen je veći broj priručnika, no ni u njima nema jasnih objašnjenje kako premostiti razlike u kriterijima za PTSP između MKB-10 i DSM-IV.

Prema podacima praćenja osoba s PTSP-om oko 30-35 posto ih prelazi u dijagnozu trajne promjene ličnosti što znači svaki treći. Već samo taj podatak govori o velikim mogućim razlikama u prevalenciji tog poremećaja, ali i nizu drugih relevantnih pokazatelja, kao npr. učinkovitosti pojedinih metoda liječenja, smrtnosti i slično. To upućuje na potrebu usklađivanja dijagnostičkih kriterija i mogućnost usporedbi samo onih istraživanja, u kojima se primjenjuje jedna od klasifikacija.
Mjerne skale

U kliničkoj praksi u postavljanju dijagnoze i ocjene psihičkog stanja često može biti od koristi primjena mjernih skala, među kojima se u nas najčešće primijenjuju slijedeće: TOP-8, CAPS, CGI-S, CGI-I, Davidson Trauma Scale (DTS), Medical, Outcomes Survey Short Form-36 (SF-36). Te se skale rutinski primjenjuju u klinčkim farmakološkim studijama u cilju evaluacije učinkovitosti pojedinih terapijskih metoda mjereći intenzitet pojedinih simptoma i nivo socijalnog funkcioniranja oboljelih.

Moguć lijek protiv PTSP-a?!

Chicago, 16.02.2009., 11:48 | D.Š.

Najnovija istraživanja o sklonosti stresu i posttraumatskom sindromu od kojih obolijevaju vojnici i žrtve katastrofa, utiru put novim mogućnostima liječenja, ocjenjuju istraživači koji su proteklog vikenda predstavili svoje radove.

Genetska istraživanja o ovom sindromu također ulijevaju nadu da će se proizvesti lijek

'Neke osobe, i kada su izložene jakom stresu, ostaju neobično mirne, a njihova je hormonska slika jedinstvena', rekao je Deane Aikins, psihijatar na sveučilištu Yale, u Connecticutu, na godišnjoj konferenciji Američkog društva za unaprjeđivanje znanosti održanoj proteklog vikenda.
Za razliku od većine pojedinaca u takvoj situaciji, razina kortizola, hormona koji se kod stresa pojačano izlučuje u krv, bila je kod njih niska, ali je razina peptida, koji ublažavaju stres, bila visoka, dodao je taj profesor psihijatrije. Predstavio je rezultate istraživanja provedenih među skupinom američkih vojnika i pripadnika specijalnih postrojba, koristeći simulatore kako bi ih izložio različitim situacijama krajnjeg stresa.
'Pokušavamo utvrditi kako je moguće raspoznati koji pojedinci imaju takav hormonski profil da mogu ostati mirni u svakoj situaciji', rekao je, dodajući kako se u ovoj fazi pitaju je li moguće pripremiti ljude na stres povećanjem razine antistresnog hormona DHEA-e, koje se, među ostalim, postiže meditacijom.
Američko ministarstvo obrane pokušava usto steći nove spoznaje o posttraumatskom sindromu koji pogubno djeluje na vojnike koji su sudjelovali u borbama. Procjenuje se da od njega obolijeva 20 posto vojnika koji se vraćaju iz Iraka. Ova istraživanja koja su se provodila na Novom Zelandu među odraslima i djecom, pokazuju da genetski i socijalno-kulturni čimbenici utječu na sklonost pojedinaca da obole od tog sindroma, osobito siromaštvo u djetinjstvu i depresivnost majke.
Genetska istraživanja o ovom sindromu također ulijevaju nadu da će se proizvesti lijek koji će djelovati preventivno, rekla je Karestan Koenen, profesorica javnog zdravstva na Harvardskom sveučilištu. Jedno drugo istraživanje predstavljeno ovog vikenda u kojemu su sudjelovali veterani iz Vijetnama pokazuje da vojnici koji su pretrpjeli oštećenja određenog dijela mozga nisu oboljeli od posttraumatskog sindroma, rekao je Jordan Grafman s američkih Nacionalnih instituta za zdravlje.

to ne bu prešlo za mog života!

Ajde, ajde, to se donedavno mislilo i za HPV i gripu, pa su se našla cjepiva, a i s AIDS-om danas, uz lijekove, možeš poživjeti prilično dugo.
Imaj malo optimizma

Kaj misliš da neko ne zarađuje dobro na nama?

a sta mislite o svinjskom gripu???jeli to neki fazon vezan za politiku??

Eto, ja sam na novoj terapiji.....
Alventa 150 ;1,0,0
Arvind 50 ;0,0,1
Xanax SR1 ; 2,0,2
Arvind 25 ;0,1,0
Calixta 15 ; 0,0,1

Kod Alvente je djelatna tvar venlafaksin kao i kod Velafaxa

http://lijekovi-lijecenje.blog.hr/2009/03/1626023065/velafax-venlafaksin.html

PTSP nasatje kad stres nadiđe misli. Ovdje imate dobar članak o tome kako nastaje i kako ga liječiti.

Molim Vas, ako itko može pomoći.

Završila sam na bolovanju zbog ozljede na radu, među ostalom (F. 43.0. akutna reakcija na stres), prošli mjesec sam završila u bolnici, na otpusnici piše glavna: F43.1 PTSP, i sporedna F 32.2 velika dep. epizoda). U međuvremenu sam dobila otkaz (naravno), a liječnica mi je sama od sebe zaključila bolovanje, to mi nije bila ni javila, tako da je bio prošao rok za žalbu, a u razgovoru s kontrolorom, morala ga je produžiti barem još neko vrijeme dok ne istekne zakonski rok od mjesec dana od otkaza.

Na doznakama je napisala da je uputna dijagnoza F. 43 i da je zaključna dijagnoza F 43. bez da je u obzir uzela ovo što piše u otpusnici iz bolnice. I da oprostite na izrazu, odjebala me.

Ono što me zanima, može li ona tako, ne uzimati u obzir ovo što se u međuvremenu događalo, ovo iz bolnice i slično, i imam li se pravo žaliti, i kome.

Stanje se nije mijenjalo, a ona tako bez slanja mene na komisiju ili vještačenje, samoinicijativno zaključila bolovanje, jer, kao ona baš ne priznaje te psihičke poremećaje i poteškoće.

Što? Gdje? Kako? Molim vas za komentar, pomoć, bilo šta.

nitko, ništa?

Daj ti malo prouci Zakon o radu - ako je bila, kao sto kazes, OZLJEDA NA RADU:

Zabrana otkazivanja ako je privremena nesposobnost uzrokovana ozljedom na radu ili profesionalnom bolešću

Članak 74.
(1) Radniku koji je pretrpio ozljedu na radu ili je obolio od profesionalne bolesti te je privremeno nesposoban za rad zbog liječenja ili oporavka poslodavac ne može otkazati ugovor o radu u razdoblju privremene nesposobnosti za rad zbog liječenja ili oporavka. - dakle, ako si dobila otkaz dok si bila na bolovanju, on je nezakonit

(2) Zabrana iz stavka 1. ovoga članka ne utječe na prestanak ugovora o radu sklopljenoga na određeno vrijeme.

Takodjer provjeri koliko ti je max bolovanje za tvoju dijagnozu:

https://psihijatrija.forumhr.com/vazne-informacije-f19/trajanje-bolovanja-t53.htm

Nije mi jasno kako ti je doktorica zakljucila bolovanje bez tvog znanja?! Zar nisi isla na kontrole, po uputnice, po lijekove, po doznake?? Pretpostavljam da si se s otpusnicom trebala javiti u njenu ordinaciju... Prije toga ti nije mogla zakljuciti bolovanje.

Naravno, ako ti psihijatar napise u povijest bolesti da te smatra nesposobnom za rad, onda te tvoja doktorica MORA slati na komisiju! I sto ti uopce pise na otpusnici iz bolnice? Neka preporuka za daljne lijecenje? Nesto trece? Daj jos malo informacija, pliz.

kada se probudim hvata me drhtavica u predjelu stomaka, a ponekad ruka i nogu.Nasuprot tome tokom noći mirno spavam.Vodim dosta zdrava zivod nepijem i ne pusim mada mi je posao cesto stresan.Zna li neko o kakvom se moze poremecaju raditi.

radovan10 je napisao/la:

kada se probudim hvata me drhtavica u predjelu stomaka, a ponekad ruka i nogu.Nasuprot tome tokom noći mirno spavam.Vodim dosta zdrava zivod nepijem i ne pusim mada mi je posao cesto stresan.Zna li neko o kakvom se moze poremecaju raditi.

Radovane, dobrodošao!
Budući da se tvoje pitanje nalazi u dijelu PTSP, znači li to da ti je već dijagnosticiran neki poremećaj ili...?