:: U kojim okolnostima Vaše tegobe postaju izraženije? Koji ih stresni faktori potenciraju?

Neplanirani i/ili nepredvidivi događaji, bez obzira koliko beznačajni bili.
Zatim promjena. Bilo kakva: dobra ili loša.

Ne reagiram dobro na iznenadne i nepredviđene promjene i ne osjećam se dobro u nepoznatim okolnostima i nepoznatom okruženju - osjećam se nesigurno.

Promjena može biti i sasvim banalna, poput planova za večeru kakve je spomenula Arduana, a da kod mene izazove nervozu i napetost.

Ima toga još, ali sve se zapravo svodi na PROMJENE, male ili velike, kratkotrajne ili dugotrajne, predvidive ili nepredvidive.

Hvala Renči...

ma na čemu? Pa ideja je bila tvoja

Tuga.
Osjećaj beznađa. Tupilo. Sivilo.
Nasuprot tome, jedan osmijeh, jedna topla riječ može mi pomoći da sve te tegobe koje su mi stalno prisutne( slabost u mišićima, bolovi u leđima, otežano disanje, lupanje srca)da se barem na tren izdignem i dobijem snagu za dalje..iako stojim još uvijek na mjestu.

Sunce,rekla si tuga,beznađe,tupilo,sivilo.Ali hajde potrudi se,sjetiti šta te najčešće dovede do tih osjećaja.Znam imaš osjećaj da dođu sami od sebe,ali ipak nešto,nešto se desi,pa da naše Sunce pokriju oblaci.

Da Renči ,bila je moja ideja ,ali ti si ta koja si je objeručke prihvatila i "uredila".U stvari,hvala ti što postojiš.Počevši čitati ovaj forum,pomirila sam se svojom bolešću i još mnogo toga,ali ovo nije mjesto za to,pa ti budem zahvaljivala u BRBLJAONICI.

Mislimo jednako o našoj Renči, draga Arduana.
Lijepo si mi pitanje postavila..šta me dovede do tih osjećaja..moje misli..ne mogu kontrolirati svoje misli.

Eto vidiš izvukla sam malo više od tebe,ej fakat će se onaj tvoj psihić izmoriti s tobom.Nego tvoji simptomi,sve to o čemu govoriš podsijećaju me na jednu,meni dragu osobu.Bila je toliko jaka,sretna,puna života.Nakon,hajde recimo mučne životne situacije,moram se tako izraziti jer nije bilo ništa ne riješivo (njoj se činilo tako),poslije toga postala je sasvim druga osoba.Odjednom nisam više vidjela sjaj u njenim očima,smijeh na usnama.Postala je tiha,nečujna.Imala sam osjećaj kao da želi da  je ne vidljiva.Govorila mi je slično kao i ti.Tuga,nije imala volje nizašta.Draga  SUNČICE,izgubila sam ju.To je bila moja starija sestra.Moj uzor.Seka kraj koje sam spavala,koja me šminkala.Mazala limunom da mi nestanu pjege.Izgubila sam je Sunčice i dan danas mislim da sam je mogla spasiti.Umirala je i kajala se zbog čina koji je učinila,umirala je mojoj mami na rukama i znala da je pogriješila.Sunce,poslije njene smrti mama je dobila SOMOTOFORMNI poremećaj,sestra PTSP,a ja najmlađa evo vidiš i sama.Sve je počelo tad-njenom smrću.U biti,najviše me zaboljelo što se nije htjela boriti.nije htijela psihijatru.Mama i ja smo ju molile.Džaba.Pobijedila ju je depresija.Shvatila je vrlo kasno da je život prelijep.Iza nje su ostale suze.I dan danas,kroz naše živote provlači se njena sjenka.Molim te nemoj učiniti nikom ono što je ona meni.Pobijedi tugu,bol.Pobijedi sve ružne misli.Meni za ljubav,molim te.Dopusti da pomognem tebi,kad nisam uspjela njoj.Hajde budi moja sestrica i slušaj me.

Draga moja Arduana..suze mi se slivaju niz obraze..jecam..kad se smirim pisat ću ti..žao mi je ako sam te podsjetila na tvoju tragedije, puno mi je žao..hvala ti što mi želiš pomoći..i ja znam da te tvoja sestra od gore gleda i da je ponosna na tebe..ti si jedna jako, jako dobra duša..puno ti hvala što si mi uputila tako tople i iskrene riječi..

E hebi ga,sad se i meni plače.A najviše mrzim plač!Nisam htijela da te rastužim već potaknem da razmišljaš drugačije.Ali hajde,nekad je dobro i isplakati se.Sad ću da te nasmijem.Kad sam se udala imala sam svoj auto,muž svoj.Nakon četiri zajedničke godine života kupili smo treće,bolje,zajedničko.Onda smo trebali prodati jedno od onih dvoje.Koje?!Dogovor je bio;za koje prvo naiđe kupac to ide.I neki seronja dođe i svidi mu se moj auto i kupi.Muž me pitao,ako  ne želim,nećemo prodati.Dogovor je dogovor.Prodajemo.Riješili smo to brzo.Isplata i te stvari.seronja odvezao auto.Moj auto!Moj smijeh i moju mladost,sva moja sijećanja.Zaključala sam se u kupatilo i plakala.Muž me jedva izvukao vani.Ja izišla.Kaže on ne plači,vratićemo auto.Rekoh, budale,pa ne plačem ja,jesi ti lud.I kao ubijedim njega da nisam plakala.Dugo me zezao zbog toga.

Plakati se treba..arduana..i smijati i plakati..od krvi smo i od mesa..zato te ovoliko volim, poštujem i cijenim..jer znaš i jedno i drugo..i sad si me nasmijala,ti si moj uzor od danas..
nisam ni bila svjesna da sam u depresiji..možda sam negdje duboko to u sebi sakrila..ali jesam..i to rekla bi ti hebeno dubokoj..
sve sam "pokrivala" paničnim..ali kako sam mislila i šta sam mislila, nakon ovoliko godina s njim..da neću biti u depresiji..ma kako da ne..nisam baš tolio niti posebna niti sam konj pa da izdržim sve to..moralo se to reflektirati..
hvala ti, pile moje..hvala..i ne brini, ja neću odustati...trebam naučiti zamjenjivati loše misli dobrima, trebam umjesto "ja to ne mogu" barem pokušati..

Tako je sad mogu mirno nastaviti sa obavezama koje me čekaju.Drago mi je što si razumjela i ono što je bilo između redova.Odavno sam skontala dio tvojih problema,čekala sam da i ti sama otkriješ isto.Možda si to i primjetila u mojim komentarima upućenim tebi,poticala sam te  na razmišljanje.Sve će biti bolje kad kreneš s nekom terapijom,vjaruj mi.Ja nisam imala snage čak ni da razmišljam više,kamoli posao i djeca ,tolika kriza me bila spopala.Sad evo nekoliko dana uzimanja nove terapije osjećam se fantastično.Ovo nije laž.Oživjela sam,udebljala već malo,dovoljno sam snažna da bih opet mogla roditi bebu,a bila sam pomislila da to neću moći.

Drago mi je zbog tebe, puno..samo mi nastavi jesti..pusa tebi i tvom sinčiću, a može i zgodnom zubaru

arduana je napisao/la:

Da Renči ,bila je moja ideja ,ali ti si ta koja si je objeručke prihvatila i "uredila".U stvari,hvala ti što postojiš...

Proslijedit ću starcima pozdrave

Cure moje... kakav ste vi ogromni "posao" napravile ovdje... ja vam se klanjam. Do poda.
Bravo za obje! Progovorile ste o stvarima o kojima je teško i čitati bez grča u želucu i suze u oku, a ne mogu ni zamisliti kako ih je tek teško proživljavati.
Ali vi ste borci, jer da niste, ne bi to napravile.
Divim vam se, iskreno.
Smrzla sam se čitajući Arduanine retke, ali mi je isto tako bilo "za naježiti se" kad sam pročitala tvoju reakciju, Sunči: "nisam ni bila svjesna da sam u depresiji..."

Ma moram to još jednom napisati: DIVIM VAM SE!

Cure moje BRAVO!!!Ima Boga...

Meni je stresna situacija koja mi onda "pomaže" da otklizim ka depresiji - umor, PMS, promjene vremena..., pad šećera u krvi...
Tek sad sve to skupa ipak više razumijem i prepoznajem te neke šeme koje me odvode ka depresiji... i uspijevam sve češće biti svjesna da se događa to što se događa i izabrati drugačije reakcije od onih ustaljenih...a i da imajući sve to u vidu - bolje "gospodarim" svojim vremenom, energijom i pazim da sam odmorna, da kvalitetno jedem, da vježbam i vodim računa i o fizičkoj kondiciji...

Arduana, moje poštovanje !

Bravo anajrim, ti si se ljepo organizirala...Ja se nikako nemogu izdresirat, nekako mi uvijek fali vremena... imaću ga kad uskoro ostanem bez posla hehe

E, Nado, baš si dobro to napisala: dresura.
Ja to zovem treningom, ali sve se zapravo uvijek svodi na isto: kontrola misli i reakcija.

Anajrim, samo pozdrav i izraz divljenja čvrstoj volji! (Meni sve to nekako ide osim što jedem sve i svašta a fizička kondicija mi je... khm.. khm... kao u puža)

Čvrsta volja je građena gooooooodinama! Iako je i ona relativno čvrsta i podložna oscilacijama raznim.... rekla bih - normalnim...

Imala sam probleme s depresivnošću i sličnim "stvarima" još od puberteta - pravu pomoć sam uspjela naći i dobiti tek u svojoj 40. godini - tek tad sam prvi put pila AD i osjetila pravu pomoć, a do tad je bilo - "uradi sam kako znaš i možeš" i u sklopu toga uradi sam - ponešto se i naučilo i sagradilo ...da bi se preživjelo...

A što se tiče vremena - e, tog već jako dugo imam jako puno...i makar je to nekada prednost, nekad je baš i nedostatak.. E, pa da - i puno slobodnog vremena može biti i otežavajući faktor... I opet dođoh do te vražje relativnosti...

Hahaha, relativnost, da. Hvala Bogu koji nam je podario Einsteina pa barem znamo definirati ove naše cirkuse

Ovim si me zadnjim postom potaknula da i ja malo više napišem o sebi i svojoj "povijesti" (kad narastem izdat ću autobiografiju ) ali, s obzirom da se baš ne uklapa u ovaj Topic, smjestila sam to u svoj SOS, na

https://psihijatrija.forumhr.com/sos-poziv-u-pomo-f5/sos-admin-reni-kronina-anksioznost-t411.htm

Jako malo, nimalo ima tekstova o zlostavljanju šutnjom. To je moj problem, više od 27 god. sam u braku sa takvim psihopatom. To je najpodmukliji način zlostavljanja.

Jel previše šuti ili teško dolazi do riječi
tugo, otvori se, i drugi imaju takvih problema ali šute i trpe.....nemoj biti jedna od njih....

Tugo...........evo ti samo tvoje mjesto................
https://psihijatrija.forumhr.com/sos-poziv-u-pomo-f5/sos-tuga-sutnja-mi-je-svakodnevna-bol-t498.htm#5189

tuga je napisao/la:

Jako malo, nimalo ima tekstova o zlostavljanju šutnjom. To je moj problem, više od 27 god. sam u braku sa takvim psihopatom. To je najpodmukliji način zlostavljanja.

Slažem se. Ustvari, čini mi se da se to formalno naziva "kažnjavanje šutnjom" (ako govorimo o istome). Npr. nešto se zakačiš s nekim u obitelji i onda taj danima ne želi razgovarati s tobom. Tako izgleda moje iskustvo. Zakačim se s mamom i poslije se pravi gluha na svako moje pitanje i pokušaj uspostavljanja bilo kakvog kontakta jer - "ne želim s tobom razgovarati". Naravno, sve dok joj ne zatreba neka moja usluga, onda se pretvori u med i mlijeko. Bljak.
Moj je stav da bez komunikacije i beskrajnih razgovora malo koji (međuljudski) problem možeš riješiti, ako možeš uopće.

Joj meni je to najgore kad neko ćuti.Hajd svađaj se samnom,vrijeđaj me viči,samo nemoj ćutati.

Citat :

Sugovornikova šutnja šteti i onome tko govori jer on osjeća krivnju ne znajući na čemu je. Tko je suočen s dugotrajnom šutnjom počinje patiti.
Što učiniti? Osobi koja šuti treba otvoreno reći neka konačno progovori jer uzrok njezine šutnje nije nemoć govorenja, nego nedostatak volje, skrivanje vlastitih slabosti ili kažnjavanje šutnjom ljudi s kojima živi. Je li uopće važno zašto netko šuti? Jedno je očito – ne želi podijeliti sebe s vama. Ne zaboravimo, kakvi god problemi iz prošlosti nagnaju nekoga na šutnju, vlastitim im riječima možete pokušati pomoći.
Nastavite se ponašati kako vam narav i osjećaji nalažu, dijeliti sebe govorom kao i svakom gestom. Izbacite iz sebe moguću patnju. Ako ne želi progovoriti ni nakon svih vaših pokušaja - neka slobodno zašuti zauvijek.

Isječak sa stranice http://blog.vecernji.hr/vera-cudina/2009/02/04/sutnja-nije-zlato-nego-mucna-slika-odnosa-u-zajednici/

bez teksta....

Hairy, začkomi

evo jesam

Hvala ti što si "uskočio" i otvorio topic za Tugu! I, šalila sam se, nemoj nikada "čkomiti", ali ti to već znaš, da ne piskaram sad tu bezveze.

Pa zakaj me imaš.....