F41.0 Panični poremećaj, epizodna paroksizimalna anksioznost

F41.0 Panični poremećaj, epizodna paroksizimalna anksioznost

Ljudi sa paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Napadi panike izazivaju doživljaj kao da će se osoba onesvjestiti, poludjeti ili doživjeti infarkt i umrijeti. Manifestira se lupanjem srca, nelagodom ili bolom u grudima, znojenjem, drhtanjem, zažarenošću ili trncima po dijelovima tijela, suhim ustima i doživljajem gušenja, strahom od umiranja i gubljenja kontrole, doživljajem nestvarnosti, itd. Često se javljaju sa agorafobijom – strahom da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći, te se takva mjesta izbjegavaju. Uzroci se nalaze duboko u podsvijesti kao potisnuta sjećanja koja naizgled bez razloga izlaze na površinu.

Dijagnoza paničnog poremećaja postavlja se na temelju postojanja paničnih ataka (napadaja) ili epizoda jake anksioznosti ili straha koje počinju naglo i bez povoda, svoj maksimum dostižu za nekoliko minuta i spontano prolaze za nekoliko desetaka minuta pri čemu moraju biti prisutna najmanje 4 od prvih 14 u kliničkoj slici dolje navedenih anksioznih simptoma, a od toga barem 1 vegetativni.

Simptomi:

vegetativni ili autonomni:
01. palpitacije, lupanje srca ili tahikardija,
02. znojenje,
03. drhtanje ili osjećaj treperenja,
04. suha usta kad nisu posljedica uzimanja lijekova ili dehidracije;

abdominalni i torakalni:
05. teškoće u disanju,
06. osjećaj nedostatka zraka ili otežanog disanja;
07. bol u prsima ili nelagoda,
08. mučnina ili abdominalni distres (npr. kruljenje crijeva),

mentalni:
09. osjećaj vrtoglavice, nestabilnosti, omaglice ili gubitka kontrole,
10. osjećaj derealizacije ili depersonalizacije,
11. strah od gubitka kontrole, ludila ili nestanka,
12. strah od smrti;

opći:
13. napadaji topline ili hladnoće,
14. osjećaj obamrlosti ili bockanja po tijelu

Panični poremećaj


Iza fasade paničnog poremećaja kriju se osobe koje svemu u životu prilaze sa strahom i zabrinutošću, socijalno su nesigurne i stalno sumnjaju u svoje sposobnosti

Priča Marine K.
Do svoje dvadesetdruge godine bila sam normalna djevojka koja se nakon završene srednje škole zaposlila i upisala fakultet. Bez obzira na to što sam radila i studirala, mnogo sam izlazila van. Bila sam komunikativna i otvorena osoba. No, događaj koji je uslijedio promijenio je mene i moj život.
Sve je počelo jednog vikenda kad su roditelji otišli na more. Bila je subota i društvo se skupilo kod mene. Popila sam pola čaše bambusa i kako je bilo marihuane, iz čiste radoznalosti povukla sam dva dima. Nisu prošle niti dvije sekunde, a ja sam se počela osjećati nestvarno. Javio se upravo nepodnošljiv strah, lupanje srca i tako jako gušenje da sam bila sigurna da umirem. Imala sam osjećaj da su mi duša i misli odvojeni od tijela. Zatim sam osjetila pritisak u glavi, u rukama kao da su mi se žile stiskale, suhoću u ustima i jaku žeđ. Počela sam hodati, stalno piti vodu i govoriti da se sa mnom nešto događa, da osjećam pritisak, ne mogu disati, neka zovu Hitnu pomoć. Strah je bio neizdrživ, a osjećaj bliske smrti i ludila neopisiv. Trajalo je samo 20 minuta, ali nakon toga više nisam bila ista osoba. Cijeli dan prestrašena očekivala sam da ću poludjeti, uostalom, kao i sljedećih mjeseci.
Navečer su se vratili roditelji i sve sam im ispričala. Nisu me ozbiljno shvatili, ali su me ipak odveli liječniku opće prakse, koji me poslao na pretrage krvi i štitnjače. Naravno, svi su nalazi bili dobri, premda sam na neki način molila Boga da mi nešto nađu samo da se riješim tih misli i osjećaja.
Stalno sam imala jake strahove i osjećaj da ću dobiti infarkt. Bojala sam se svake svoje misli i svega što sam vidjela. Ljude oko sebe nisam registrirala, sve oko mene bilo je rasplinuto. Osjećala sam samo strašnu duševnu bol.
Ne možete zamisliti kako je to kad vlastite misli bole. Smršavjela sam 10 kilograma i izgledala anoreksično. Nikud se nisam mogla samostalno kretati, a nisam mogla ni zamisliti da sama uđem u tramvaj ili autobus. Uvijek su roditelji ili dečko morali biti pored mene. Nisam mogla sama ostati kod kuće. Strah da mi se može nešto strašno dogoditi, a da nikoga neće biti da pozove Hitnu potpuno bi me blokirao. Povukla sam se u sebe, nisu me zanimale teme koje su zanimale moje prijatelje, osjećala sam se kao robot, bezvoljno, tužno i puna loših misli.
Moja je želja riješti se toga do kraja, jer živjeti s tim nije lako niti jednostavno. Već se dugo mučim s bolešću, skupila sam kilogram nalaza, ali se i dalje osjećam samo napola živom. Ipak, ne gubim nadu da i za mene ima pomoći.

Priča Marine K. slična je priči mnogih ljudi koji su oboljeli od paničnog poremećaja. U prošlosti se točna dijagnoza paničnog poremećaja rijetko postavljala, već se tražila tjelesna bolest. Bolesnici su često dolazili s hrpom nalaza, najčešće štitnjače i srca, a prava dijagnoza je izmicala. A odgođeno i nepotpuno liječenje paničnog poremećaja može dovesti do kronificiranja i razvoja depresije. U teškim slučajevima, bolesnici su potpuno nesposobni za samostalan život.
Srećom, danas je situacija drukčija. Panični poremećaj je definirano stanje i na njega se misli pri svakom stanju u kojem lupanje srca i jaki strah izbezume pacijenta. Rana dijagnoza i energična terapija poboljšali su prognozu bolesti. Terapijska praksa znatno se poboljšala i naglasak stavlja na antidepresive. Nije rijetkost da bolesnici već nakom dva do tri mjeseca potpuno ozdrave. To još uvijek ne znači da je liječenje gotovo. Ono mora trajati mnogo dulje jer je bolest sklona vraćanju.

Simptomi koji prate napade straha...

Osnovno obilježje su napadi straha ili užasa s iznenadnim početkom, praćeni osjećajem nadolazeće propasti. Napadi se mogu javiti iz čista mira, ali su češći nakon konzumacije pića s kofeinom, marihuane i drugih droga. Uz te napade prisutni su i sljedeći simptomi:

- lupanje srca i ubrzan puls
- bol u prsištu i gušenje
- drhtanje
- vrtoglavica i nesigurnost
- osjećaj nestvarnosti (derealizacija)
- osjećaj odvojenosti od sebe (depersonalizacija)
- mučnina
- strah od ludila i gubitka kontrole
- strah od nagle smrti
- navale topline, hladnoće, strujanja ili bockanja.

Naznake već u djetinjstvu

Iza fasade paničnog poremećaja leže osobe koje svemu u životu prilaze sa strahom i zabrinutošću, socijalno su nesigurne i stalno sumnjaju u svoje sposobnosti. One već u djetinjstvu imaju strahove, neurovegetativne simptome i znakove. Najčešće su to crvenjenje lica, znojenje dlanova, lupanje srca, osjećaj kao da će pasti u nesvijest, nelagoda u društvu starijih i autoritativnih ljudi. Tijekom djetinjstva kod njih se može javiti enureza (noćno mokrenje), noćni strahovi, spastični kolon, migrena, astma, alergije ili povišena reaktivnost autonomnog živčanog sustava. Jače je izražen strah od odvajanja, koji se najčešće očituje kao fobija od škole. Ponašanjem dominira pasivnost i izbjegavanje svih situacija koje mogu izazvati strah. Pokazuju sklonost sanjarenju, idealiziranju, nemaju takmičarski duh i ponašanje. Njihova percepcija drugih ljudi pomalo je naivna jer ne mogu procijeniti skrivene namjere loših ljudi. Stalno su razočarani, ali ne mijenjaju ponašanje. Neki od njih nemaju sposobnost pratiti svoje psihološke procese i uvjereni su da boluju od tjelesne bolesti. Tek kad im krene nabolje uvjere se u suprotno.

Antidepresivi - temelj liječenja

U liječenju se najuspješnijim pokazao integralni model, u kojem se sukcesivno primjenjuju svi postupci koji su se u dosadašnjoj praksi pokazali uspješnima.

Temelj današnjeg liječenja su antidepresivi, a anksiolitici se upotrebljavaju kraće vrijeme. Liječenje lijekovima učinkovito otklanja napade panike, ali ne djeluje na izbjegavajuće ponašanje. S druge strane, psihoterapija ne djeluje na učestalost i snagu paničnih napada, ali je učinkovita u liječenju izbjegavajućeg ponašanja. Znači, potrebno je oboje.
Psihijatar koji se drži integrativnog modela primjenjuje ove postupke u određenom slijedu, korak po korak. Prvo se intenzivnim psihofarmakološkim liječenjem uklanja napade panike, a zatim intenzivira psihoterapija, kojom se pacijenta osposobljava da pobijedi strah od straha i počne se samostalno kretati. Za takav postupak potrebno je dosta vremena i strpljenja jer je oporavak spor, a požurivanje i preveliko očekivanje često vode do zastoja u liječenju i pogoršanja.

Strpljivim radom s pacijentom ohrabrujemo svaki napredak i stimuliramo da ide korak dalje. Korak po korak i pacijent će doći u stanje u kojem će i bez pomoći psihijatra raditi sve ono čega se bojao: izlaziti sam na ulicu, čekati u redu u banci ili pošti, voziti se tramvajem i autobusom, sam voziti auto...

Marina je danas dobro. Radi puno radno vrijeme, a uskoro planira i udaju. Izbjegava kofein i nikotin, marihuana joj više ne pada na pamet i nastoji živjeti zdravim i sadržajnim životom. Rijetko joj se javljaju ružna sjećanja, ali je naučena živjeti u sadašnjosti. Sve više razmišlja o materinstvu i u tome ima punu podršku psihijatra.

Izvor: Vaše zdravlje

PANIČNI POREMEĆAJ - Prava bolest ili umišljeni osjećaj

Panični poremećaj je prisutan u oko 2% populacije, sa većom učestalošću kod žena. Procjenjuje se da čak 2,5 milijuna Amerikanaca pati od ovog poremećaja.

Prvi panični napadaj se obično događa između 18. i 24. godine života i često je isprovociranom stresnom situacijom ili nekom novom situacijom kao što je npr. trudnoća ili razdoblje nakon poroda.

Samo trajanje ove bolesti je individualno, kod nekih osoba traje svega nekoliko mjeseci dok kod nekih traje godinama.

Pacijenti sa paničnim poremećajem su često neshvaćeni od okoline i liječnika, obično se smatraju osjetljivim osobama pretjerano zabrinutim za svoje zdravlje.

Što je u stvari panični poremećaj?

Panični poremećaj se karakterizira napadima paničnog straha, koji nastaju spontano, iznenada i udruženi su sa tjelesnim simptomima (npr.lupanje srca). Ono što je važno je da oni nikada nisu uvjetovani životno opasnim situacijama, ni prisustvom drugih psihijatrijskih ili tjelesnih bolesti. Može se javiti osjećaj gubitka kontrole, strah od smrti ili ludila. Napadi panike obično prestaju spontano unutar 30 minuta.

Tipičan pacijent koji pati od paničnog poremećaja kontinurano vrši raznovrsne liječničke i dijagnostičke pretrage pokušavajući otkriti razloge napadaja straha. Zbog tjelesnih simptoma koji su često prisutni u vrijeme napadaja kao što je lupanje srca ili otežano disanje, većina pacijenata je uvjerena da ima neku bolest ili zdravstveni poremećaj.

No, većina tih pretraga obično ne otkrije nikakve objektivne znakove bolesti, što kod tih osoba izaziva dodatan osjećaj nerazumijevanja, nepovjerenja i straha. Ukoliko liječnik ne prepozna da se radi o paničnom poremećaju, pacijent može godinama bezuspješno ići odo liječnika do liječnika pokušavajući otkriti razloge svojih napada.

Iako prave tjelesne bolesti nema, panični napadaji su vrlo stvarni i vrlo traumatični za pojedinca, opisani često kao najgore iskustvo u životu. Nakon samog napada osoba često zapada u stanje depresije i bespomoćnosti.

Osim traume samog paničnog napada, takve osobe počinju živjeti u strahu kada i gdje će se ponovno javiti napad. Često počinju manje izlaziti van, družiti se sa prijateljima pa čak i prestaju raditi. Ovakvo stanje se naziva agorafobija.

Također mnogi od njih često koriste mnoge lijekove, pogotovo sedative i anksiolitike.

Tipičan opis napadaja panike:
Počelo je iznenada. Osjećao sam se kao da me preplavljuje val straha i užasa, nešto tako snažno kao nikada dotad u životu. Osjetio sam preznojavanje, vrtoglavicu i strašnu slabost. Srce mi je počelo jako lupati kao da će iskočiti iz mene.Toliko sam se uplašio da nisam mogao doći do zraka. Mislio sam da je sa mnom gotovo, da umirem.


Simptomi paničnog poremećaja

Osoba koja pati od paničnog poremećaja osjeća preplavljujući osjećaj straha i nemira koji započinje naglo i bez pravog povoda i uzroka. Osjećaj straha je vrlo jak i sam napadaj se zove panični napad ili panična ataka.

Panični napadaji se mogu dogoditi bilo kad i bilo gdje i najčešće su bez prethodnog upozorenja. Vrlo često se događaju upravo na mjestima gdje boravi mnogo ljudi kao što su supermarketi, tramvaji ili kina.

Osobe vrlo često nakon paničnog napada osjećaju stalni strah od ponovnog napada i prestaju izlaziti na mjesta na kojima se napad dogodio ili prestaju uopće izlaziti iz kuće. Osobe također iskazuju želju da brzo pobjegnu s bilo kojeg mjesta gdje se napad javlja.

Ovaj poremećaj je ozbiljan zdravstveni problem jer iako ne nosi zdravstvene rizike ili objektivne znakove bolesti ostavlja teške posljedice na kvalitetu života pojedinca.


Tipovi paničnih napada

Postoje tri karakteristična tipa paničnih napada s različitim odnosima između početka napada i prisutnosti ili odsutnosti situacijskih okidača:

• Neočekivani (bez povoda) panični napadi - u kojima početak paničnog napada nije praćen situacijskim okidačem tj. pojavljuje se spontano.
  
• Situacijski ograničeni (s povodom) panični napadi - u kojima se panični napad pojavljuje neposredno po izlaganju određenoj situaciji ili okidaču.(npr. ako osoba ugleda zmiju ili psa, to je uvijek okidač za trenutačni panični napad).
  
• Situacijski predisponirajući panični napadi - koji se češće javljaju nakon izlaganja osobe određenoj situaciji ili okidaču, ali nisu nepromjenjivo vezani za situaciju i ne javljaju se obavezno trenutačno po izlaganju osobe situaciji (npr. napadi će se vjerojatno javiti tijekom vožnje, ali se događa da osoba vozi, a ne dogodi se panični napad ili se dogodi pola sata poslije vožnje).
  

Liječenje paničnog napada

Nažalost, većina osoba koje pate od paničnog poremećaja ne traži liječničku pomoć.

Današnja istraživanja su pokazala da se suvremenim lijekovima i metodama psihoterapije može postići izlječenje u čak 90% slučajeva.

U liječenju paničnog poremećaja najviše se koriste metode bihevioralne i kognitivne psihoterapije koje u stvari pokušavaju promijeniti način na koji naš mozak reagira. Optimalno trajanje tretmana je individualno, preporučuje se najmanje 8 mjeseci, a neki autori predlažu i 18 mjeseci.

Od lijekova se najviše koriste antidepresivi i to novija generacija antidepresiva tzv. selektivni inhibitori povrata serotonina (SSRI). Ovi antidepresivi zbog svog selektivnog učinka imaju manji broj nuspojava, niže su toksičnosti i duljeg djelovanja.

Također, važno je da osoba sama sebi aktivno pomaže u izliječenju.
Osoba mora prihvatiti da ne boluje od nikakve ozbiljne bolesti te se ne smije stalno osvrtati na napad panike koji se dogodio u prošlosti. Prisjećanje na napad samo će povećati zabrinutost i strah.

Izvor: CardioNet.hr

5% svjetske populacije ga ima. (skinut tekst)

Panični poremećaj.

Po sebi da mjerim, ne znam točno kad su mi počeli panični napadi. Prije godinu, dvije, maksimalno. Gadan osjećaj, ali malo po malo, skužila sam da je to zaista panični napad, ne srčani napad, epilepsija, gušenje, padavica, tako da sada znam razlučiti psihosomatski dio od fizičkih tegoba. I bitna je stvar da i mala pomoć, prijateljska, ljubavnička, roditeljska, puno pomaže, jer nisu svi ljudi za psiho terapiju jer nekada najbolji slušači i jesu ljudi koji nisu profesionalno povezani sa psihologijom. Kod napada je specifično što uvod može duže trajati, ali sam napad ne duže od 10 minuta jer tijelo ne može predugo biti pod utjecajem adrenalina i stanja u kojem misliš 'da ćeš poludjeti'.

Dosta sam o tome raspravljala i s Anuk, kojoj se prije par tjedana dogodio prvi. Našla se u jednoj novoj situaciji, život joj se promjenio preko noći, i par dana kasnije se našla kako u sitne sate šeće oko kvarta, jer da je otišla nazad u krevet čula bi svoje srce kako lupa 1oo na sat, a nije mogla razaznat jel netko kuca na vrata, ili ona odlazi k'vragu. Prepala se. Znam da se prepala jer joj se to još nikad nije tako dogodilo, pa je htjela nazvati Vix koja je definitivno stručnjak po tom pitanju.

Stvar u vezi tih paničnih napadaja, je što ih ljudi skrivaju. Ja osobno znam razlog mojih. Trigger je uvijek psihološki. Mislim, naravno da neće biti fizički: 'e joj, sinoć sam pojela rotkvice, nadam se da danas neću imat napad panike'. No, neosvještenost o samom paničnom napadaju je nešto što ljude totalno isparanoizira. 5 posto populacije ga ima svaki dan, znači svaki dan na
redovitim bazama.

Ali drugo je imati panični poremećaj od paničnog napada. Kod poremećaja se događa da je kontinuiran, i u biti vi samo razmišljate kad će slijedeći doći i mora se liječiti kod psihologa na određenoj terapiji, dok panični napad većina populacije doživi jedanput u životu, i možda više nikad ne, kod nekih se javlja, ali ne toliko učestalo da bi se nazao poremećajem. I uopće nije stvar u tome što je netko jak, manje jak, stvar je što će svaka osoba tijekom života osjetiti napad tjeskobe odnosno anksioznosti (koji čovjeka može držati cijeli dan, ali to nije panika) ili napad panike koja ima svoj početak, vrhunac i
kraj, mada u varijacijama koje ne moraju biti jake, ali će se osjetiti, i većini ljudi neće ni pasti na pamet da je to za neke stvarno problem.

Skara me neki dan nazvala. Kaže, se sjećaš kad sam ono prošle godine imala problema s tlakom? Govorila sam ti da se osjećam malaksalo, da ne mogu disati, prebacivala sam to sve na lošu ishranu, buran život, pms, zajebancije s obvezama. E pa krećem s psihoterapijama, otkrili su mi da imam panične napadaje, bogme me strah za sebe, jer ih trenutno imam 5/10 dnevno. Nisam se mogla nego suosjećati s njom.

Ako ćemo iskreno, jer ne želim da se dobije dojam da je to izoliranost i da je tabu tema, da je netko mentalno u kurcu, psihički nestabilan, ali u posljednje vrijeme od desetak osoba s kojima sam pričala, njih više od pola mi je priznalo da ima simptome, a da ne razumiju o čemu se radi. Razumijem kako im je. Zato što se ljudi ne bave samim sobom, i ako se bave negiraju si stvari, i onda odjednom puf, tijelo te izda sa fizičke strane, dok je uzrok psihološki, a simptomi panike su stvarno upečatljivi.

Panični napad nije najgore što se čovjeku može dogoditi, ali dok traje definitivno sruši sva mišljenja o tome, pa sam s ovim postom htjela dokazati da je to stanje u kojem se svatko može naći, i ako se nađe, jer vidim oko sebe da ljudi nisu upućeni, da se malo educirate o toj temi, i da ako se ikad nađete u toj situaciji, da vam ostane negdje izmemorirano da ipak 'ne ludite', samo eto proživljavate panični napad.

I da se o tome SMIJE pričati, i da vas NE treba biti SRAM što ga imate, jer sve je ljudski, nismo mali zeleni pa da i o ovom ne možemo ili ne smijemo biti educirani.

Samo nemojte biti neuki!

Panični napad je zastrašujući, ali srećom fizički bezopasan (ma koliko se osobi koja ga prolazi činio da nije). Pojavljuju se nasumično, ili nakon što je osoba izložena određenim situacija koje ga mogu ‘upaliti’. Vrhunac je vrlo intenzivan, i povlači se bez ili sa medicinskom pomoći.

* Ljudi koji prolaze panične napadaje se boje da umiru, da se guše, ili da imaju srčani napad. Mogu si izazvat osjećaj da totalno lude, i redovno bježe iz situacije u kojoj su se trenutno našli.

* Nekim ljudima počne tako da počnu disati vrlo ubrzano govoreći ''da im srce toliko skače da će im ispasti iz prsnog koša''. Nakon, otprilike sat vremena, svi simptomi završe. Sam vrhunac traje 10 minuta i može se dogoditi i tijekom sna.

* Udruga psihologa ga opisuje kao ''period intenzivnog straha i neugode'' u kojem se pojavljuju ovi simptomi koji će kulminirati u roku od 10 minuta:
- osvještenost o jakom kucanju srca i fokusiranost na taj osjećaj ritmičkog udaranja koji se zbog panike počinje naglo pojačavati.
- znojenje
- jaka drhtavica
- osjećaj neodstatka zraka i kratko naglo udisanje da bi se mozgu dalo do znanja da prima kisik
- osjećaj gušenja
- bolovi u prsima
- mučnina i bolovi u želudcu
- osjećaj nesvjestice, pomračenja, momentalno gubljenje percepcija
- osjećaj gubitka kontrole ili osjećaj da ludimo
- umrtvljenost određenih dijelova tijela (jagodice na prstima, ruke, brada, rame) ili određena peckavost na tim dijelovima (uvjetovana živcima)
- osjećaj umiranja
- hladni ili topli fleševi, valunge
- osjećaj da će se nešto strašno dogoditi, a da mi nismo u mogućnosti to spriječiti
- osjećaj da ćemo se osramotiti

* Napad isto tako može biti toliko jak, da potpuno disbalansira čovjeka koji će biti potpuno nesposoban objasniti drugima što mu se događa. Panični napad može biti drugačiji kod muškaraca i žena, gdje će se kod žena prije pojaviti u respiratornom obliku: početak će u većini slučajeva biti duboko, ubrzano disanje koje uzrokuje vrtoglavicu.

* Može se liječiti lijekovima, mada su tehnike opuštanja vrlo bitan faktor pri rješavanju tog problema. Može se dogoditi da adolescenti koji ga osjete u tom razdoblju, poslije stvore suicidalne misli koje se mogu okrenuti prema depresiji, koja se mora liječiti lijekovima.

* Jako puno ljudi odlazi na Hitnu za vrijeme paničnog napadaja, jer misle da prolaze srčani napad. Vrlo je bitno da se doktor prema vama ne odnosi sa stavom ''ništa ozbiljno'', ''sve ti je to u glavi'', ''nemaš se o čemu brinuti''. I kao što sam napisala, iako se čine vrlo fizički ozbiljni, panični napad nije nešto od čega se može umrijeti, jer ne šteti organima.

* Panični napad je prirodni fizički alarmni sistem. Sustav mentalnih i fizičkih mehanizama, koje omogučavaju čovjeku da na svoj način reagira na prijetnje, i zato se javlja nepovezano sa situacijom u kojoj se čovjek nađe, da mu kaže da se problem još nije riješio. Znanstvenici ne znaju zašto se netko bolje, odnosno lošije snosi s tim problemom. Napad ima veze s krvnom vezom, znači nasljeđuje se genetski, ali i jako puno ljudi koji nemaju te predispozicije tijekom života osjete panični utjecaj. Trigger je vrlo često stres, izbjegavanje odnosno odlaganje problema.

* I vrlo je bitno znati da se panični napad općenito javlja u nekom određenom prijelaznom, tranzicijskom razdoblju: diploma, zapošljavanje, osobni gubici (mada su oni više povezani s procesom tugovanja), osnivanje bračne zajednice, selidba.

* Nemojte ga negirati! Daleko od toga da ste sami u tome. Statistike govore potpuno drugačije, samo što na prvu vjerovatno
nećete znati što se s vama događa, ali uvijek ima rješenja.

Neka od njih su: oduzimajte unatrag 3 brojke od 100. S time si okupirate mozak, jer će vas špica tako i tako držati 5-10 minuta, zašto joj onda olakšati tutanj kroz vaše tijelo? Iskreno, ma koliko se činilo banalno, najbolje je, ako ste sami, rješavati matematičke zadatke napamet. Jedan od glavnih simptoma je da ljudi žele pobjeći glavom bez obzira, ali vanjski utjecaji ne vrše pritisak na vas, vi sami to sebi radite. Stoga, kako vam se tijelo rapidno puni adrenalinom i diže vam sve funkcije do vrhunca koji će eskalirati u tih desetak minuta, za vas bi bilo najbolje da odete van, prošećite, uzmite bicikl, trčite, jer tijelo vam svejedno radi punom snagom, iskoristite tu mogućnost i dajte mu povoda da onda nešto i radi, umjesto da sjedite na krevetu i molite boga da više prestane, jer ako prestane vi ćete sutra otići na misu, pokositi travu, otić do banke... ma radit ćete kompromise s Onim Gore u svakom slučaju...

Najbitnija stvar je da vi to ne prolazite sami, jer kad se ogradite u sebi, onda i jeste samo fokusirani na sebe, i zato vam treba netko da s vama popriča.
Vjerujte mi, vama se ništa ne može dogoditi, nećete umrijeti, ali napad mora proći.

Sad znate, ali i nemojte zabrijati previše, da se statistika ne bi povećala.

Post je objavljen 16.05.2006. u 08:30 sati.

Mostar, ne znam odakle si skinuo ovaj gornji post, ali moram priznati da je to jedan od najboljih i najkvalitetnijih tekstova koji sam pročitala vezano uz panične napade i poremećaj. Opisuje apsolutno sve, a svega u par redaka. Bravo za autora i veliko hvala tebi što si nam ga proslijedio.

Znaš koji je okidač bio kod mene (u nekoliko navrata)? Nagli prestanak djelovanja stresnih okolnosti. Radila sam punom parom i pod vrlo stresnim okolnostima, nagomilala adrenalina i ne znam čega sve ne, i kad sam otišla na godišnji, sve je to eksplodiralo.
A i točno je ovo da tu momentalnu navalu viška adrenalina treba što prije potrošiti, prije nego što dođe do paničnog napada - ja sam znala hodati k'o profesor Baltazar, gore-dolje, samo da se što više fizički izmorim.

Renči (iliti Admin)

Joj Renči.ja se u svakoj dijagnozi mogu naći.
Ja imam svačeg nečeg kod sebe u svojoj glavi.Najviše tome je doprinjelo,najzad sam skontala,to što ne može uvjek sve biti kako ja hoću.Iz bijesa,ljutnje,neka mi ga sad bude izrodilo mi se niz nekakvih poremećaja.Dobro potvrđen je samo somotof.ali kad sam to gore pročitala,shvatila sam da mi se nekad slično dešava.Ne tako izraženo,ali tjeskoba,gubitak daha,uznemirenost.To mi se dešava samo kad sam jaaako ljuta.
Šta misliš,možda ću jednom skroz puknuti?!Malo se šalim ,a malo i ne

Draga... šta da ti kažem...
Bila ja prošli tjedan kod svog doktora opće prakse u PON, uzela neke recepte itd. E, onda mi je klinka dobila temperaturu (neka prehlada ili tako nešto, bezveze) pa sam morala opet doći k njemu u ČET po ispričnicu za školu.
I pazi sad, šta me doktor pita: "A ti? Treba li tebi još nešto?"
Ja: "Ne, pa bila sam tu nekidan."
On (dr.): "Pa ne znam ja, možda se još nešto izrodilo u međuvremenu..."
Ja: "... Pa jel' ne mislite da već imam dovoljno 'F' dijagnoza?"
I onda smo oboje prasnuli u smijeh. Toliko o mom pronalasku u ostalim šiframa i njihovim simptomima.


A jednom sam pitala psihićku da mi kaže koja je točno moja dijagnoza, pa nije bila sigurna je li to depresija, anksioznost ili panični napadi. Uglavnom, "Tu negdje plivate", bio je njen odgovor.
Kako si ti rekla, pukla sam

Napadi panike i panični poremećaj
Sven Molnar, dr. med.

Psihijatrijska bolnica "Sveti Ivan"
Zagreb, Jankomir 11


Riječ panika dolazi od grčkog termina panikon deima, a koji je označavao efekte iznenadne buke koju je proizvodio bog Pan na usamljene putnike. Korijeni današnjeg shvaćanja paničnog poremećaja nalaze se još kod Westphala (1872) i u konceptu iritabilnog srca koji je uveo Da Costa na osnovi zapažanja kod oboljelih u Američkom građanskom ratu. Freud je prvi uočio relaciju između paničnog napadaja i agorafobije.

Prije razmatranja paničnog poremećaja potrebno je razgraničiti panični poremećaj kao zasebnu dijagnostičku kategoriju od paničnih napadaja.

Po važećim psihijatrijskim klasifikacijama (DSM IV i MKB 10) najznačajnije obilježje paničnog poremećaja je prisutnost ponavljanih neočekivanih paničnih napadaja koji se javljaju najmanje jedanput mjesečno, zabrinutost oko mogućih posljedica paničnih napadaja ili značajno promijenjeno ponašanje povezano sa napadima.

Panični napadi nisu posljedica neposrednih fizioloških učinaka uzimanja psihoaktivnih tvari ili općeg zdravstvenog stanja, a ne mogu se bolje objasniti u sklopu nekog drugog duševnog poremećaja. Ovisno o tome jesu li zadovoljeni kriteriji za agorafobiju po DSM IV psihijatrijskoj klasifikaciji postavljamo dijagnozu paničnog poremećaja sa ili bez agorafobije. Panični napadi ne pojavljuju se samo u sklopu paničnog poremećaja i javljaju se i u kontekstu nekih drugih psihijatrijskih poremećaja, a kao najvažnije obilježje imaju kratkotrajno razdoblje intenzivnog straha ili nelagode koja je udružena sa najmanje 4 od 13 tjelesnih ili kognitivnih simptoma.

Napad počinje iznenada i razvija se brzo do vrhunca (obično za 10 minuta ili manje), te je često praćen osjećajem bliske ili nastupajuće propasti i osjećajem potrebe za hitnim bijegom. Trinaest tjelesnih i kognitivnih znakova paničnog napada su: lupanje srca, znojenje, drhtanje, osjećaj nedostatka zraka, osjećaj gušenja, bol ili nelagoda u prsima, mučnina ili želučane smetnje, vrtoglavica ili ošamućenost, derealizacija ili depersonalizacija, strah od gubitka kontrole ili strah da će se poludjeti, strah od smrti, trnci i navala osjećaja topline ili hladnoće. U razlikovanju paničnog napada od drugih poremećaja važno je uzeti u obzir kontekst u kome se panični napadi javljaju. Tako postoje 3 karakteristična tipa paničnih napadaja s različitim odnosima između početka napada i prisutnosti ili odsutnosti situacijskih okidača: neočekivani (bez povoda) panični napadi, u kojima početak napada nije praćen situacijskim okidačem, situacijski ograničeni (s povodom) panični napadi, u kojima se panični napad skoro bez varijacija pojavljuje neposredno nakon izlaganja određenoj situaciji ili okidaču (npr.osoba ugleda zmiju i to je uvijek okidač za trenutni panični napad) i situacijski predisponirani panični napadi, koji se češće javljaju nakon izlaganja osobe određenoj situaciji ili okidaču, ali nisu nepromjenjivo vezani za situaciju i ne javljaju se obavezno po izlaganju osobe situaciji.

Da bi se dijagnosticirao panični poremećaj panični napadi se, barem u početku razvoja poremećaja, moraju javljati neočekivano.

U SAD-u većina istraživača vjeruje da se agorafobija gotovo uvijek razvija kao komplikacija kod oboljelih od paničnog poremećaja. Termin agorafobija skovan je 1871. godine, a dolazi od grčke riječi agora koja označava javno mjesto i phobos koja označava strah. Najvažnije obilježje agorafobije je anksioznost koja se javlja na mjestima i u situacijama s kojih bi bijeg mogao biti težak ili u kojima pomoć ne bi mogla biti dostupna u slučaju situacijski predisponiranog paničnog napada. Izbjegavaju se situacije koje su izvan zone sigurnosti koju obično predstavlja bolesnikova kuća.

Meni je mojih paničnih preko glave..toliko sam izmorena, toliko sam na kraju snaga ..
sutra kroz jutro moram izaći vani, i to u bolnicu na jedan pregled kojeg čekam mjesecima..i ljuta sam na sebe, ljuta jer mi je već slabo.
Nema čega se ne bojim. Nema.a opet, kad zastanem, pogledam te strahove..čega se imam bojati?
Uništavam samu sebe.

evo me..u stanju u kojem ne želim i odbijam biti, ali sam u njemu..srce lupa kao ludo(preko 130), dijeli me još samo nekkih 20 min.do polaska, a ja još nisam ni otuširana ni ti znam šta ću obući..ne idem sama, i to me još više ljuti, šta bi bilo da idem..

Sunčice,nadam se da si dobro,nisam imala vremena ni da te ohrabrim,sutra mi dolazi PDV inspekcija ,ne  znam gdje mi je glava.Čuvaj mi se

Hvala ti, Arduana, hvala..evo me tek sada kući..PREŽIVJELA.
Koji korak naprijed. jednostavno, nisam htjela odustati, nisam smjela..bilo je loše, ali je prošlo..čak smo mama i ja uspjele prošetati do obližnjeg kafića da ona popije kavicu, a ja sokić..puno sam sretna, puno..ovo je veliki uspjeh za mene, jednostavno sam rekla .ideš, otuširalab se na brzinu, obukla haljinicu i..stigla. Ni u čekaonici satima se nisam dala da strah bude veći.A da sam propustila pregled..bilo bi i grižnje savjesti i tuge i osjećaja da sam stvarno za ništa. Hvala ti još jednom.

BRAVO CURO!!!
I ja isto tako, jutros do bolnice s malom, mene strah za umrijet, a ne smijem joj pokazati jer će me pitati čega me strah.
A odgovor niti znam, niti joj ga mogu objasniti. Strah me svega, izlaska iz kuće, čekaonice bez zraka, gužve u prometu, hodanja po otvorenom... To joj ipak ne mogu reći.
Ali, kao što si napisala, zato sad nemamo ni ti ni ja grižnju savjesti (ja sam čak ovaj put i zadnjih par puta otišla sama s njom, nisam tražila mamu da ide s nama), nego smo si lijepo obje happy i sretne i ponosne same na sebe! I šta ćeš više?

kako si me nasmijala, Renči..i kako mi je drago zbog tebe...i zbog mene
hvala vam, svima..
reci mi, draga Renči..nakon svih godina tvoje borbe, tvoje edukacije o ovom poremećaju..imaš li odgovor na pitanje ZAŠTO? ja se ne prestajem pitati zašto sam bolesna, ja uporno tražim odgovor u svom organizmu..gdje mi je zaštekalo, gdje "curim"..

Ne, draga, još nisam dokučila ZAŠTO
Idem na psihoterapiju, analiziram samu sebe i svoje postupke (ono što si čitala prije par dana) i ponekad mi se nekako čini da temeljni strah kod mene vuče porijeklo od nekog "straha od roditelja": što će reći na moj neuspjeh? kako će reagirati na moje postupke?, hoće li vikati na mene i opet me vrijeđati? (to im je, naime, glavna opsesija: moje loše strane i postupci)
To može biti točno, ali i ne mora. Nisam još o tome stigla prodiskutirati sa svojom psihijatricom, ali planiram to na slijedećem terminu.
A u međuvremenu - treba živjeti. Ako ikada i dokučim razlog, trebat će još dosta vremena da uspijem eliminirati strahove. Baš sam nedavno razmišljala kako bi jednostavno bilo kad bi nam netko s viskom ili kartama (ili čarobnim štapićem, sasvim svejedno) mogao reći: muči te to i to, riješit ćeš se toga tako i tako. Ali izgleda da to baš i ne ide tako jednostavno.
S druge strane (one bolje) - ovo barem nije smrtonosno a učimo cijeniti male stvari koje drugi uzimaju zdravo za gotovo (npr. odlazak na pregled).

znaš, Renči, tvoje riječi su napisane iz srca..ravno iz srca.
Dopiru do mene, iako do mene ne može doprijeti puno jer sam se toliko začahurila i razočarala u puno toga, najviše u sebe. Iznevjerila sam sve svoje snove, stremljenja, nade, sve je to nekud otišlo ,nebu pod oblake se rasplinulo jer mi je bolest "ukrala" velik dio mene..ili sam ga bez borbe, do sada, predala?
Imam jako razvijenu intuiciju, i uvijek mi bude žao ako ne kažem što mislim i osjećam. Ti puno vrijediš. I ti to moraš osvijestiti. Ne ulazim u razloge tvoje bolesti, možda je to osjećaj krivnje koji ti roditelji na neki način postavljaju na leđa(iako apsolutno nemaju zašto).Možda je nešto skroz stoto. ALI TI IMAŠ POTENCIJALA, snage, hrabrosti, znanja, volje..bez obzira na to to su ti roditelji i što živiš pod njihovim krovom, daj im u lice reci da olade i da te počnu cijeniti jer ti to zaslužuješ!
joj, kako ovo vuče na loreal..

loreal... ahahaha baš si dobra!

Čuj, da si se ti "predala" (citiram te), ne bi sad bila ovdje, kao ni ja, prema tome... To da smo uskraćene za jedan dobar dio užitaka je činjenica, ali ako na jednu stranu staviš sebe a na drugu bolest i objaviš joj rat, onda si na dobrom putu (a čini mi se da upravo to radiš). I ne grizi se ako koji put i posrneš, pa vidiš da svi imamo takve situacije, i ja imam svoje žute minute, nije mi svaki dan isti. Ali kad sam dobro, taj dan iskoristim maksimalno, kako bi "prikupila" što više pozitivne energije i pozitivnih misli za one "mračne" dane, pa ih tako, sjećajući se kako sam "jučer mogla" hrabrim kako ću "moći i sutra", samo mi "danas" treba kratak predah. Funkcionira (za sad)
A to sa starcima... oni su konstanta i nepromjenjivi, tako da mi jedino preostaje da ili oguglam ili ih ignoriram ili se preselim ili ih naprosto prihvatim, no ništa od toga ne ide preko noći. Idemo polako, korak po korak. Tako idi i ti. Danas si bila u bolnici i na kavi, nemoj sutra opet zasjesti kod kuće, izađi barem do trgovine, tako da ti svakodnevni izlasci postanu rutina i slijedeći odlazak do npr. doktora će ti biti puno lakši. Nisam te pitala radiš li, izlaziš li kamo?

Da, lijepo si to napisala i slažem se s tobom. Ne, nisam u radnom odnosu.
Izlazim rijetko, ali sve više.,jedno sam vrijeme sebi dala godišnji..nisam se borila.
Ali u zadnjih godinu se mijenjam, shvaćam da nije normalno da ne mogu do dućana.

Bravo, još jednom, BRAVO!
I ja sam trenutno nezaposlena, ali forsiram svakodnevne izlaske i vrijeme si organiziram na način da si u stolni kalendar unaprijed upišem po jednu obvezu dnevno (npr. odlazak na informacije u školu, odlazak kod liječnika, na psihoterapiju, na Zavod za zapošljavanje... svašta, što god mi padne napamet, pa čak i odlazak u knjižnicu) jer toliko mogu podnijeti. Dvije obveze (izlaska) su mi tako-tako a tri su mi već previše.
Ovdje možeš vidjeti primjer jednog od mojih napornijih tjedana: https://psihijatrija.forumhr.com/banana-day-f12/je-li-svijet-doista-crno-bijeli-t324.htm
Naravno, povremeno si i ja priuštim "slobodan dan" ili, kako ti to zoveš, godišnji, i mislim da je to OK. Ipak se moraš malo i odmoriti, jedino što to drugi ljudi, koji nisu probali, teško razumiju. Čak me i moja psihijatrica čudno pogledala kad sam joj rekla ovo što sam upravo napisala (o broju izlazaka na dan).
Ha, šta ću vam ja, mislim si. To je moj način kako da "steknem kondiciju" izlascima. Naravno, ne fizičku kondiciju već psihičku, što je puno, puno teže, ali to znamo ti i ja (i eventualno ljudi koji su s nama tu, na forumu plus par onih koji još nisu skupili dovoljno hrabrosti ili snage da se registriraju i otvore dušu).
I, naravno, i ja imam loših dana, kad moram otići po cigarete, a koljena klecaju. Šta ćeš, stisnem zube i odjurim do najbližeg kioska. I svaki put preživim, i svaki put se vratim kući. Smiješno, zar ne? A istodobno toliko bolno istinito.
S druge pak strane, imam dana kad šećem gradom i osjećam se izvrsno, opušteno i tako zdravo. E, to su dani koje iskoristim 110% i odem na nekoliko mjesta, izađem i po nekoliko puta, i to je način na koji punim svoj "akumulator", o čemu sam već pisala.

Samo malo po malo, korak po korak, stisni zube, popij lijek (ako ti je propisan) i guraj. Kad osjećaš da si umorna, stani, odmori, uzmi par dana "slobodno" i budi kod kuće (meni su obično dovoljna dva dana) i onda guraj dalje, budi uporna i tvrdoglava, ne daj da te svladaju nekakvi šašavi hormončići koji se ne vide niti pod mikroskopom. Tko je veći? Tko je jači? MI, naravno!

U "one dane" ovo ćeš vjerojatno zaboraviti, ali i to je u redu, i to je dio našeg života. Nakon dan-dva ćeš se opet prisjetiti ovog posta i on će ti (opet) dati snage da kreneš dalje i odeš do drugog po udaljenosti dućana. Samo ne odustaj!
Pusa!

Zaboravila sam dodati:

Svaku svoju, pa i najmanju, pobjedu zapiši ovdje (ili negdje drugdje, kako god ti odgovara) tako da povremeno možeš baciti oko na svoja postignuća.
To će ti također dati malo zaleta i potaknuti te da nastaviš.
Nema veze ako je to odlazak do kioska, pročitaj ovo
http://anksioznost123.blog.hr/2006/07/1621315075/korak-po-korak.html
i ostale moje postove pod Osobna iskustva na tom blogu.
Shvatit ćeš o čemu pričam

Što se posustajanja tiče, jednu rečenicu sam davno negdje pročitala:

NIJE VAŽNO KOLIKO PUTA PADNEŠ, VAŽNO JE KOLIKO PUTA PONOVNO USTANEŠ.

Iz knjige Kako svladati napetost možeš naučiti puno o paničnom poremećaju (naći ćeš link za download u dijelu Edukacija).

Renči, hvala ti..beskrajno ti hvala.

Ma draga, za takve stvari se ne zahvaljuje
Samo da se mi nekako skrpamo i osposobimo za normalan život, pa ćemo se poslije zahvaljivati jedni drugima.

Uostalom, i Balašević je jednom u jednoj prelijepoj pjesmi rekao: "Neko to odgore vidi sve"

Ljubomorna sam na vas dvije,pričate li pričate,a ja se cijeli dan bakćem sa inspektorom .Umorna sam...A noćas će me Dragi (sinoć sam izbjegla)tražiti seks.Poludjeću,čak razmišljam da prestanem raditi.Prenaporno mi je,posao prezahtijevan,dođem kući dijeca,kuća,svekrva ,svekar.I onda kad sve završim,kad bih legla,odmorila se,gledala televiziju,čitala,jednostavno malo disala,hajde seks.Hebe mu mater,meni TO nikako ne treba!HEBEM TI SEKSDrago mi je zbog vas dvije,samo napred.Vidite da svi mi imamo nekih kočnica.Niste jedine i nemoj se Sunce pitati zašto,jer svako ima nešto.Zamisli neko,nema vida-živi,nogu-živi,neko nema nikog bliskog u životu,čak ni hrabrosti za ovaj forum.Ti imaš mali problem,kao i ja.Moj (Renči,možda ja imam neki hronični umor,ali samo uveče),problem je bio osijećaj fizičke boli ,koja je u stvari bila izmišljena,toga sam se skoro riješila,ali nervoza,napetost,strah da nešto nisam dobro napravila,rekla ostao je.I živim s tim.Guram.Hoću da to prevladam (ne mogu sama,bez ansilana),pa onda najveći problem,nemam želje za seksom.To me ubija.To najslađe ukrade mi ova boleština ,al šta ću.On (Dragi),što je normalno ima potrebu za tim,još on ima nekakvu ludu potrebu da to radi svaku drugu noć.Iskreno,najljepše mi je kad imam mengu.Deset dana (tri sebi produžim),rahat.Vidiš Sunčice,svi mi imamo nešto što ne štima.Neki ljudi nikad ne priznaju ni sami sebi.

Čuj, draga, hoćeš mijenjat seks za paniku? Iako ti paniku baš ne bih rado preporučila, meni bi malo seksa bi mi bilo sasvim OK
Aj' šalji dragog nama , nema veze ako ne uzmeš paniku, nećemo se mi ljutit, jel'da Sunčice?
Cure, evo vam

hahahahahahaha
toliko se smijem..
Draga Arduana, prvo bih te pitala kakav je to lijek Ansilan? A što se tiče tog kroničnig umora, ja ga imam kao posljedicu paničnih napada, koji mi izrazito djeluju na mišiće, poremetili su mi se elektroliti i svaštanešto još..Znaš šta mi je malo pomoglo? Koenzim Q10. Probaj i sa magnezijem, vidjet ćeš, bit ćeš bolje, a sigurna sam da će ti i muž biti zadovoljniji.

Ansilan sam dobila uz Starcitin (liječi somotoformni por.,kojeg ja imam),ansilan mi je za smirenje,kao Leksaurun,Diazepam,samo što je mislim blaži.Mene baš dobro smiri.A Renči bi vam ga malo poslala da ga izmorite.Znaš kod nas Muslimana je kao dozvoljeno imati tri žene,ja njemu kažem da dovede jednu za seks (al da bude ružna,da ne spava na njegovom ramenu).Puno vas pozdravljam i šaljem pusu jer smajlići mi neće 

hvala ti na odgovoru..
ovo mi se sviđa..da ne spava na njegovom ramenu..to je meni uvijek bio dokaz kako sam zaljubljena u svog muža..
I ja tebe pozdravljam, simpatična Arduana.

Citat :

S jednog foruma:
-----------------------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Imam 28 godina, a prije 5-6 godina pojavila mi se strepnja, tjeskoba, uznemirenost uz povremenu pojavu napada intezivne strepnje, straha, panicnih razmijera a sve to je praceno intenzivnim somatskim tegobama, lupanja srca, gusenje u grudima, itd. a sve to je izazvalo pad raspolozenja, bezvoljnost, nesanicu itd. Sada i dalje imam osjecaj treme, strepnje i napetosti uz povremene napade panike. Doktor mi je odredio dijagnozu "objektivno psihicku-anksioznost koja povremeno poprima panicne razmjere uz pad osnovnog raspolozenja i nagonsko - voljnih dinamizama. Dg. Anksiozni poremecaj (panicna forma).
Zelio bih znati da li se to cesto ponavlja i kako se moze to izljeciti i sta prouzrokuje da dodje do takvog stanja. unaprijed zahvaljujem.
----------------------------------------------------------------------------------------------------------------
Život ispunjen brigama i stalnim stresom, koji je relativno dugotrajan, dovodi do anksioznog poremećaja. Svi mi nekako se više ne znamo opustiti i predahnuti u svakodnevnoj jurnjavi kroz život. U takvim uvjetima, neprekidni živčani podražaji kod osjetljivijih jedinki, jednostavno poremete centre za lučenje “hormona stresa” u mozgu, te se oni počinju lučiti i u stanjima i situacijama koje nisu stresne. Tako se “iz čista mira” javi stanje koje Vi opisujete, a broj osoba sa sličnim tegobama iz dana u dan sve je veći. Terapija koja se propisuje (lijekovi-anksiolitici – simptomatska su terapija; oni neko vrijeme mogu otklanjati simptome, ali ne mogu ukloniti uzrok. Uzrok tom poremećaju možemo tražiti u uvjetima života koje sobom nosi stresogeno poslijeratno vrijeme u kojem živimo, u kojem smo neprekidno uznemireni i nemoćni pronaći točku mirovanja u sebi i oko sebe. Umijeće opuštanja (i stalna samoanaliza) jedini su izlaz iz tegoba koje opisujete. Pokušajte se upisati na yogu, koja će Vas naučiti tehnikama opuštanja, te ćete kad ovladate njima, postupno vratiti narušenu duševnu ravnotežu. Ako ste vjernik, moći ćete u razgovorima (ali samo) s misaonim i darovitim svećenikom, kojem se možete povjeriti, dosegnuti mir koji u sebi nosi vjera u Boga. Uspjeh u samoizliječenju ovisi o Vašoj upornosti da radite na sebi kako biste opet postigli duševnu ravnotežu. Boravak u prirodi, umjerena tjelovježba, smijeh, kao i radost koju pokušajte pronaći u malim stvarima, u svakom slučaju mogu Vam ojačati oslabljeni živčani sustav i panični će napadaji postepeno nestajati. Lijekovi sami to ne mogu trajno riješiti.

KAKO POBIJEDITI NAPADAJ PANIKE

Srce vam počinje jako lupati, puls se ubrzava, znojite se,
drhtite i osjećate strah? Sve se događa iznenada i bezrazložno?
Iskusili ste napadaj panike. Postoji li pomoć?

Irena (25) iz Sesveta bila je studentica kad joj je prvi put pozlilo. -
Dok sam putovala autobusom na fakultet, iznenada mi je počelo tući
srce, dlanovi su mi se oznojli, a disanje mi se ubrzalo. Izašla sam na
idućoj stanici i pješice otišla kući, kaže. Vozeći preko zagrebačkog
Mosta slobode prije četiri godine, 32-godišnju je Sabinu spopao
neobuzdan strah da će izgubiti kontrolu nad vozilom i sletjeti s mosta.

* Zaustavila sam auto uz ogradu i nazvala prijatelja da me odveze kući.
Nakon tog iskustva više se ne usuđujem sjesti za upravljač - tumači.
Obje žene pate od paničnog poremećaja. On pogađa između tri i pet posto
stanovnika industrijaliziranih država, a dvaput češće žene nego
muškarace. Obično se javlja u trećem i četvrtom desetljeću života, kod
muškaraca nešto ranije nego kod žena.

Prvi napadaj lako je pobrkati sa srčanim udarom jer tjelesni simptomi
uključuju ubrzani puls i disanje, gušenje, bol u prsima, nalete vrućine
ili groznice, znojenje, vrtoglavicu i drhtavicu. Te doživljaje često
prati osjećaj intenzivnog straha, strepnje, čak i gubljenja razuma.
Nepostojanje stvarne prijetnje razlikuje napadaje pri paničnom
poremećaju od naleta panike u doista opasnim situacijama kao što su
požar, potres ili nasilje.

POKVARENI ALARM

* Zamislimo automobilski alarm koji se povremeno uključuje sam od sebe
- tumači dr. Thomas Wernersson iz Bolničkog kliničkog centra u
Goeteborgu. I čovjek je opremljen alarmnim uređajem, centrom za stres,
koji obuhvaća hipotalamus i amigdalu, strukture u mozgu. Kod nekih se
ljudi centar za stres aktivira spontano i uzrokuje simptome paničnog
napadaja.

Kod drugih se žrtava panični napadaj javlja kad se suoče sa situacijom
koje se jako boje, primjerice, sa skupinom nepoznatih ljudi, obavezom
javnog. Kako i zašto nastaje panični poremećaj? Sigurno je da u nastupu
panike sudjeluju stresni hormoni poput adrenalina, koji se kod zdravih
ljudi luče samo prilikom stvarnih opasnosti. Kod “paničara” postoji
kvar u stresnom mehanizmu koji uključuje bez vidljivoga vanjskog uzroka
ili od malih vanjskih podražaja.

PMS POGORŠAVA PANIKU

Taj bi kvar mogao biti nasljedan, kao što je pokazalo istraživanje na
Medicinskom fakultetu u Richmondu, u Virginiji. Od 2163 para
blizankinja, u 35 posto slučajeva obje su sestre imale poremećaj, što
je sedam puta više od uobičajenog postotka žena koje obole u životu.
Nasljedni faktor vjerojatno je samo dio priče jer je 80 posto
dijagnosticiranih “paničara” uoči nastanka poremećaja pretrpjelo
ozbiljniji stres kao što su nesreća, razvod, gubitak bliske osobe,
problemi na poslu ili sudski proces.

Neke žene obole od paničnog poremećaja pod utjecajem hormonalnih
promjena, primjerice, za trudnoće ili odmah nakon poroda. Od dva do tri
tjedna nakon mjesečnice mnoge se “paničarke” osjećaju dobro, a napadaji
im više prijete u tjednu prije iduće menstruacije. Znanstvenici
pretpostavljaju da s time veze ima hormon progesteron i njegova veza s
ugljikovim dioksidom u tijelu. Kad se količina progesterona smanji, kao
nakon poroda i uoči menstruacije, raste razina ugljikova dioksida koji
u osjetljivih žena izaziva lažan alarm da se guše.

RIJEČ STRUČNJAKA: VJEŽBANJE, TERAPIJA, PA I VJERA

Dobra je vijest da i kod panike možemo primijeniti izreku da jedna
lasta ne čini proljeće. Jedan panični napadaj ne znači uvijek panični
poremećaj, koji je kronična bolest. Međutim, tko trpi od uzastopnih
paničnih ataka, ima na raspolaganju tri vrste terapija, koje se mogu
provoditi istodobno. Od lijekova s učinkom na živčani sustav, koriste
se antidepresivi s djelovanjem na serotoninski sustav. Oni ostvaruju
terapijski učinak postepeno, ali temeljito te ne izazivaju ovisnost. Uz
njih se mogu prema potrebi uzimati sredstva za smirenje. Drugi je oblik
terapije redovna tjelesna aktivnost. Njena je svrha pružiti pacijentu
sigurnost da je u stanju podnositi tjelesne napore i da je s njegovim
organizmom sve u redu. Učinka imaju i psihoterapijske tehnike,
ponajviše kognitivnobihevioralna. Uz to valja napomenuti da nekima
pomaže i vjera i sve ono što im daje naslutiti zaštićenost iz nekog
višeg izvora. (Dr. Robert Torre, psihijatar KB Sestre milosrdnice)

Izvor: mojhej.com

hallo ekipa¨!

ja sam ode nova!

e ovo je zbilja super! full sam odusevljena :-)

naime, kaze moja psihicka da imam f41.

pijem zoloft 4 mjeseca jos moram 4.. ne idem kod šrinkija jer nemam para a u bolnici sam na redu cca svako 2 mjeseca...

ali dosta sam se educirala, ostavila decka( nesigurnost i te spike) i citala citala citala... vrtoglavica mi bila uzas.. onda bi raspalila mjuzu i vrtila se sama oko sebe po sobi da skuzim da od vrtoglavice nije bas lako umrit(osim ako ne padnes i ne zviznes glavom - hehe)

ima jedna super knjiga panic away... jos nisam dovoljno procackala ali ako niste citali preporucam...

malo me frka vata jer mi palo na pamet da cu se za 4 mjeseca skidat sa zolofta.. u proljece a tada mi je sve i pocelo.. pa jel ima neko neka iskustva sa skidanja sa zolofta... jesam li dovoljno sebe osnazila? jesam li se dovoljno educirala? dal trebam jos ili ne? nekako me zadnjih dana neka frka uvatila pa reko umisto da panicarim idem malo pitat ljude koji su bili di i ja :-) I NE VRATILI SE VISE :-)

Samo 8 mjeseci, pa to je sitnica....ni blizu navlakuši, a ti lipa moja, nabavi pasa i laganini sa njin u prirodu....i odmaraj dušu svaki dan bar po ure....
Ne moraš se bojati, prekid neće biti nagli rez, već će se lagano smanjivati, eto ja prošao jednu takvu promjenu baš zadnja dva tjedna.....i doveo si psa za razonodu....istina beba od 2 mjeseca, a ima već 5 kila....samo hrabro, proljeće je vrijeme kad se budi priroda i život, kažu najljepše godišnje doba, i ne opterećuj se time što bi, kad bi....uživaj punim plučima.....

ajme spasila bi se da imam pasa.. imala sam macu malu ali eto student sam pa gazdarica ne da zivotinje... ali ima smisla to sa opustanjem... ja se opustam tako da raspalim mjuzu i cistim po kuci i urlam iz sveg glasa :-) bas me briga ko slusa... malo po malo... ma bit ce sve super.. ne sumnjam... a odmarat dusu svaki dan i radim... bas me briga vise za sve:-)

cak si mislim nekad da mozda sam i mogla proc bez tableta... nisam imala neke nuspojave kad sam ih pocela pit i nisam nista drukcija nego prije sto se emocija tice ali nemam one slabosti koje sam imala s panikom... samo me to i muci.. sto ako sam se mogla rijesit svega bez tableta... nakon razgovora s psihijatricom kad vise nisam imala zivaca zivit sama u sebi mi je dala zoloft.. razgovor je trajao 15 minuta... napadaji nisu bili toliko cesti i jako kao strah i slabost fizicka i vrtoglavica... tada sam previse radila uz fax pa me to dodatno izbacilo iz takta.... ma imas pravo ne razmisljat o tome sto bi bilo kad bi bilo :-) zivot ide dalje !

positivo3007 je napisao/la:

...ali dosta sam se educirala, ostavila decka( nesigurnost i te spike) i citala citala citala... vrtoglavica mi bila uzas.. onda bi raspalila mjuzu i vrtila se sama oko sebe po sobi da skuzim da od vrtoglavice nije bas lako umrit(osim ako ne padnes i ne zviznes glavom - hehe)

ima jedna super knjiga panic away... jos nisam dovoljno procackala ali ako niste citali preporucam...

super radiš, samo tako nastavi i drž' se!

Evo ljudi da vas pozdravim.
Nova ovdje, pronašla vas sasvim slučajno i svidjelo mi se jako

Napadi panike, sad već 8 godina. Bilo je perioda kada ih uopće nije bilo, kada su bila blagi i ja sam ih ignorirala, kada su bili jaki i ja ih bez straha rješavala, ali i perioda kada su bili katastrofalni i ja nisam mogla ništa protiv njih.
I sad su mi se opet uvukli u život, totalno neželjeni, ne pozvani, čak mi nisu ni na vrata pokucali.

Najviše me zanima ZAŠTO? Nitko mi ne zna odgovoriti.

Pozdrav, Juca i srdacna dobrodoslica!

Ha, bas mi je pala jedna glupost na pamet. Umjesto psovke, ponekad bi moglo sasvim dobro posluziti i nesto poput: "Dabogda te panicni spopao", mislim da je zesce od bilo kakve druge psovke. God, forgive me... morala sam ovo ispaliti

A sad, natrag na temu. Lijecis li se, tablete, psihoterapija... bilo sto?

Ja već mislila ovdije nema nikoga.

Liječim se (helex i cipralex) idem na psihoterapiju ako je to to. Razgovor s psihijatrom kako se osjećam.

Do nedavno nisam voljela pričati o svom problemu, ali sam skontala da mi je puno lakše ako ljudima koji me pitaju jasno i glasno kažem da imam napade panike i da se nosim s tim, da je bilo grozno, da je bilo teško. ali da sam ja sve bolje i bolje.

i eto guram, dan za danom

Ajde, super, dakle mogu zakljuciti da si zadovoljna lijecenjem i psihoterapijom. Istina, to se zna razvuci i na par godina (psihoterapija) ali se svakako isplati, na duzi rok. Drzim fige!

Admin je napisao/la:

Ajde, super, dakle mogu zakljuciti da si zadovoljna lijecenjem i psihoterapijom. Istina, to se zna razvuci i na par godina (psihoterapija) ali se svakako isplati, na duzi rok. Drzim fige!

e sad da li sam zadovoljna ili ne ne znam ni sama
ima dana kada sam super a ima dana kada bi odustala od svega, sva sreća pa su ti rjeđi

vodim ja bitku već 8 godina
ali sad mi je najveća frka jer razmišljam ponovno o trudnoći i ne znam kako ću opet to sve preživljavati i da li ću uspjeti, brine me i kako će reagirati sin kojem je sad već 5 godina, i kako će reagirati suprug od kojeg inače imam punu podršku

da li je itko bio pod terapijom dok je bio trudan???

Da, procackaj malo po forumu, mislim da su cure spominjale Fevarin (Nada, ako se ne varam). Pogledaj pod LIJEKOVI - ANTIDEPRESIVI - U TRUDNOCI (tako nekako je naziv topica).

Evo i linka

https://psihijatrija.forumhr.com/antidepresivi-f9/antidepresivi-i-trudnoa-t241.htm

Pozdrav!

Evo mene prvi puta na forumu uopće bilo kakvom, ali sasvim slučajno sam nabasala na ove teme i evo imam potrebu podijeliti s vama svoje iskustvo sa paničnim poremećajem!

Prvi atack sam dobila prije 4 godine i taj dan sam dobila 2 napadaja i otišla na Hitnu jer sam isto kao i svi ovdje mislila da ću umrijeti...najgore iskustvo u životu...drugi dan mi je dr.opće medicine dala antidepresive Seroxat i Helex...i dok sa ih pila par mjeseci bilo mi je super ali problem nisam riješila jer kada sam se skinuli, opet se sve vratilo.
Tada sam odlučil potrežiti pomoć psihologa i PREPORUČAM SVAKOM!! bio je skup 300 kn sat, ali kvaliteta života i zdravlje zaista nemaju cijenu!!!
Bila sam skeptična na početku, ali psihologa me naučio niz metoda kako se sam boriti protiv ataka!
Najbitnije je znati da vam se ništa neće desiti- nećete poludjeti, umrijeti, ugušiti se, glava eksplodirati i slično tada da se nemorate bojati napadaja, to je samo neugodna senzacija koja će proći sama od sebe kroz 20 min taman da i ništa ne poduzimate!

Dakle stisnut zube i trpit!

Meni je jako pomoglo tzv. skretanje pažnje. Npr kad bi osjećala da mi dolazi ja bi sa suprugom otišla na trčanje oko ulice ili brzo hodanje, bitno je ne prepustiti se i čekati da vas preuzme onda je samo teže...kad vi Vam napisala da bi počela pjevati i plesati kad bi osjećala da bi dolazi...ČOVJEK STVARNO SVAŠTA RADI U OČAJU... no pomoglo je!
I ne misliti "JOJ NE SAMO DA GA NE DOBIJEM" već "PA KAJ NEKA SAMO DOĐE TAK I ONAK MI NIŠTA NE MOŽE BITI I TO ĆE PROĆI"

Uglavnom htjela sam napisati da panični napadaj nisam, imala već dvije godine, pijem deprozel antidepresive pola tablete dnevno, jedino se toga nisam uspjela riješiti ali i to je smješna doza, više radi nekog placeba...

Tako da ako ikoga išta zanima slobodno neka pita..jer ja sam izašla kao POBJEDNIK!!!



...sigurna sam da ćete i vi...

Pozdrav svima. Prvi put sam i ja na nekom od foruma. I ja htedoh da podelim ovaj moj problem,i nadam se da cu ga se brzo i resiti. Naime,moj problem se pojavio pre 6 godina,kada sam pocela da povracam neprestano.Receno mi je da je to sigurno zbog nervoze zeluca jer sam isuvise osetljiva i tako to.Godine su prolazile i ja sam takvo stanje trpela jer nisam smela gutati sondu da vide sta bi mogao bit uzrok pov.Trpela sam dok mi je wise bilo prekoo glawe jer sam pocela bit jako uznemirena,uplasena, u bedaku.Onda da zlo bude jos vece odem kod naseg psihijatra( inace sam iz male sredine-gde su lekari jako losi),davao mi lekove protiw nerwoze zeluca.Swe mi je biwalo gore a ja swe uplasenija i nerwoznija.I jos sam imala pored swe muke da idem u skolu i ja inace uwek sam bila super ucenik.Na kraju kad sam postala toliko nerwozna i tuzna izwadim krw i utwrde mi da sam alergicna na gluten.Ok,swe ja to prihwatim bas lako,i predjem na tu dijetu,sa njom je swe ok.Ali u glawi nije jos ok.Bas je lose.Jer sam preopterecena strahom,mislima da cu se razboletii uwek me to prati.Posto wise ne smem da idem kod psihijatra owog kojeg jedino imamo,kad se osetim bas lose uzmem nesto na swoju ruku,i uwecawam problem.Tako zbog prewise stresa,straha i obaweza na faxu imala sam taj napad panike za koji nisam znala ni sta je dok nisam nasla na netu.Otad na fax idem kao na giljotinu jer se meni usadilo u glawu da cu se tamo,pogotowu na ispitima osecati katastofa.Izbegawam da idem na ispite,odugowlacim ,sto inace nije moja osobina.Sad ce mi ispiti i ja moram da idem,sta cu kad moram .Jer ja ne bih dok potpuno ne ozdrawim,ali to porodica zahtewa.I sad me swe boli od pomisli da cu se osecati kao kad sam imala taj napad kad bukvalno nisam mogla da ustanem a mozak kao da nije bio moj.Sad mi je bolje malo jer su mi prof.izasli u susret i rekli da mogu samo dolaziti na ispite,ali ja se tooliko plasim uopste da budem u ucionici i da cu se osecati grozno a jos moram to polagati.Ja izneh celu istoriju,i nadam se da mi neko moze pomoci oko toga koji lek(bez glutena) bi mi mogao pomoci da se ne plasim toliko,a narawno da nije bas jak da me uspawljuje jer moram uciti,ne samo spawati.Hvala unapred...ako se neko usudi da procita ovoliki post,al sta cu kad sam toliko zabrinuta a ispiti za deset dana :(nema carobnog i to sam procitala,al bar za priwremeni boljitak.

pozz bella!

pročitala sam tvoj post...
sasvim normalno je da kada dobiješ napadaj panike na određenom mjestu i situaciji da ga povežeš sa istim i počneš izbjegavati to mjesto i situaciju!

nrp. ja sam jednom dobila kada sam se vozila autom po planinskom području pa su mi se uši začepile od pritiska, a ja sam počela brijati da će mi glava eksplodirati i tako dobila napadaj...i od tada naravno počela izbjegavati vožnju autom di je visoka nadmorska visina da mi se ne bi isto desilo ili bi jednostavno popila tabletu kad bismo išli na more i kada bi morali proći Velebit ili slično...

nažalost, moram ti reći da je IZBJEGAVANJE NAJGORE ŠTO MOŽEŠ UČINITI kada imaš takvih problema...

PUT KA IZLIJEČENJU JE PUT BORBE...idi na faks, pa šta ako i dobiješ napadaj, ništa ti se ne može desiti, osim što je odvratan osjećaj, ali vjeruj mi da kada odeš jednom, svom mozgu ćeš poslati poruku da ti ta situacija više ne predstavlja prijetnju!

možda ne uspiješ od prve, ali ne smiješ prestati pokušavati!

E hvala ti puno na odgovoru. Da znam da se moram suociti i da cu tako najbolje se otarsiti straha. Ali onako fizicki se osecam bas slabo,i svesna sam ja toga da sve sama sebi pravim.Puna sam nervoze i strepnje mnogo vise od ovog mog stanja nego uopste od ispita.Nekako kad idem na ispit uopste mi glawa ne funkcionise,samo su mi tu misli,o ewo ga opet,o ne mogu wise,sta ako mi se sad ukoci ruka,sta ako hocu da odem usred ispitiwanja,a prof,reci Sta li joj bi,pa da ce i drugi wideti da nesto nije u redu sa mnom,odmah ce reci luda ,sto ja znam da nije ali kad me spopadnu owa razmisljanja,tesko se bas izvlacim.Dobro da je to neka druga situacija gde i ne moram se naprezati da budem dobro cak iako nisam, mnogo je lakse suociti se sa njom nego owako.Posto od toga imam najweci strah a ja bas moram odjedamput tamo gde se najwise plasim,mozda bi mnoogo lakse bilo oslobadjati se postepeno,ali ja nemam izbora.Prosle god.na ispitima i moja sestra je sedela sa mnom u klupu i tako mi je bilo lakse.qq gora sam nego neka beba.Kod nas nema niko sa slicnim problemom,ja kazem nekom da imam strah,on odmah odwrati da sam ja razmazena,da se foliram,jer je to jako neuobicajeno za moju okolinu da neko ima owakwu wrstu problema.Al widim da ima puno ljudi koji su imali owo grozno iskustwo i odmah mi je lakse sto mogu uzeti neki sawet.Ono je swe lakse owako dok pisem ali wec znas posto si iskusila kakvi su osecaji po glavi,i odmah me boli od razmisljanjai imam osecaj pritiska i zacepljene usi.I sta mislis ti,koji lek da uzimam a koji nece stvoriti bas neku zavisnost dok ovo moram da zavrsim?a onda da nadjem nesto cime cu se zanimati i predstavljati mi zadovoljstvo jer lekovi znam da samo priremeno pomognu.Tebi je lakse jer popijes tabletu pa zaspis ili zaboravis dok prelazis preko visoke nadm,visine a ja na faxu moram bit dugo,pa jos ako bi mi se ne daj Boze desio napad istrpela bih ga tako sto bih izasla odatle i otisla negde u prirodu i sl.i ne bih dolazila duze jer iscrpi fizicki i psihicki. Znam da je izbegavati najgore,ali kad odem tamo gde se osecam lose swe me zaboli.

Ciao Bella!

Što se lijekova tiće meni su pomogli antidepresiv Seroxat mislim 20 mg, ja sam pila pola dnevno i tablete Helex 0.25 mg, ali to moraš otići dr. opće med. da ti napiše recept.
Tablete su ti ok da te malo osnaže i podignu da se lakše prihvatiš borbe sa panikom!

Što se tiće tvojih odlaska na faks koji traju i bojiš se da ćeš usred ispita ili slično izletit van pa će svi mislit da si luda HE HE...isti obrasci ponašanja i kod mene...KOMIČNO

ja sam radila kao sud. vježbenik u svovoj najgoroj fazi...i kad sud. rasprava počne, nema micanja, nisam mogla izać van ili slično...pa onda kaj će drugi mislit...
a sve bezveze...kaj mi može odlazak van iz sudnice pomoć realno gledajući...pa da i izaćem van iz sudnice kada je puna stranak i odvjetnika...nitko neće sigurno pomislit da sam luda...prije da mi je sila na wc

Dakle odi dr. da ti prepiše neke tabletice ako misliš da će ti biti lakše u borbi...ali na faks moraš ići...i svaki tvoj odlazak će te činiti snažnijom!

Ako ti dođe kriza i počne te hvatati panika usred ispita kaj je najgore što se može desiti?

da izletiš van iz prostorije: moraš na wc
da se srušiš u nesvijest: pao ti je šečer
da prekineš ispit u pola: doći ćeš ponovno

a ako netko i pomsli da si luda...profači na faksu još luđi

i zato nedaj se bella, bori se!!!!

Joj znam da se moram boriti,ali prosto kad mi tako dodje ja nemam uopste snage a ni razumewanja za stanje u kome sam,moji misle da nisam spremila ispit ((a extra sam student i to ne moze da mi se desi pa muka jooos weca.Samo se sekiram i ne znam dokle cu moci,a sekiram se zbog toga sto nisam potpuno zdrawa da bih to otisla i dala odmah te ispite.Samo placem,i istrazujem sta bi mi bilo od pomoci.Najbolje mogu sama sebi pomoci ali kad se nawrzu misli samo nawiru i jedna tegoba na drugu.A tako kad mi je prosle godine bila kriza uzela sam neke tablete na swoju ruku nasla isto po netu i od njh se bila komirala,samo spawala i uznemirena jos wise.Plasim se i sad da ne uzmem neke da mi tako deluju.Owe sto si ti uzimala jesu li bile mnogo jake?Bojim se od tih nuspojawa.Kad je sestra bila widela da sam uzela tablete i kakwa sam od njih ona ih pobacala .Od tada nisam uzimala nista sama se borim nekako i islo mi je dosta dobro dok se ne priblizise ispiti,i ja bih da ne upadnem bas u neko ocajno stanje uzela neke tablete slabije da mi pomognu .Ti si samo uzimala owe gore?Owe nekoliko sto sam ja bila uzela zwale su se riwotril i nesto na p neke,perzen tako nesto nisam sigurna.

ništa ne uzimaj na svoju ruku!

neka ti dr. opće medicine propiše neke antidepresive! Seroxat, Deprozel...

oni nemaju uspavljujući učinak, sasvim suprotno, oni razbuđuju i razdrmaju cijeli organizam, ja kada sam ih počela piti imala sam osjećaj da sam popila 10 kava i ruke su mi se tresle...zato nije loše u početku, dok se tijelo ne privikne kombinirati antidepresive sa nekom od tableta za smirenje npr. Helex, Misar...

meni su antidepresivi pomogli da se izvučem iz koma stanja, osim anksioznosti i panike, nastupila je i sekundarna depresija, samo sam plakala po cijele dane i nisam se mogla zaustaviti... oni su me malo "osnažili" da se mogu krenut boriti...

pozdrav BELLA.citala sam o tvom problemu.ja pijem rivotril po potrebi to mi je lekar prepisao.bila sam i na antidepresivima godinu dana i bilo mi je bolje od njih,posle toga mi se panika vratila opet i sad se trudim da se izborim bez lekova.skrecem misli i uvek e trudim da radim nesto da nemam slobodnog vremena za razmisljanje.samo pozitivno i bice bolje.ako te sta interesuje slobodno pitaj,pozdravljam te puno

Hvala ti puno Sanja,naravno da je najbolje zanimat se nesto i ne misliti na to.I ja sam tako radila i stanje mi se poboljsalo bez lekova i bez icega.Ali se meni taj prvi napad desio na faxu i ja sam mislila da cu umreti,nisam znala sta je to.Kad sam ovo iscitala znam sad da to moram trpeti i nadam se da ce proci jednog dana.Samo se mnogo brinem da li ce me biti mnogo strah da odem na ispite i od same zabrinutosti i razmisljanja ja sebe dovedem u lose stanje