PSIHONEUROZE

Psihoneuroze su blaži psihički poremećaji kod kojih nema poremećaja mišljenja, već se simptomi iskazuju u području čuvstvenog reagiranja. U psihoneuroze spadaju:

1. ANKSIOZNOST (uključujući PTSP);
2. IRACIONALNI STRAHOVI (fobije);
3. DEPRESIJA.

DEPRESIJA

U psihičkom životu „depresivne“ osobe sve je sivo, usahlo; bolesnik nije u stanju da doživi bilo kakvu radost. Tako izmijenjen život utjece na sve ostale psihicke funkcije, prije svega na volju, mišljenje pa i opažanje. Također se odražava i na izgled bolesnika (on je skrušen, usporenih kretnji i govora, gubi na težini itd.).
Raspoloženje je obično depresivno, razdražljivo i/ili anksiozno. Bolesnik se doima jadnim, namrštenog čela, spuštenih uglova usana, pognuta držanja, slabog kontakta očima i oskudnog govora. Ovo bolesno raspoloženje može biti praćeno zaokupljenošću krivnjom, samopodcjenjujućim idejama, smanjenom sposobnošću koncentriranja, neodlučnošću, smanjenim zanimanjem za uobičajene aktivnosti, socijalnom povučenošću, bespomočnošću, beznadežnošću i ponavljajućim mislima o suicidu i smrti. Česte su smetnje spavanja. Kod nekih je bolesno raspoloženje tako duboko da postoji nesposobnost doživljavanja emocija, uključujući tugovanje, radost, ugodu te je prisutan osjećaj da je svijet postao bezbojan, beživotan i mrtav.

FOBIJE

Fobija je osjećanje straha (iracionalno) koje za same bolesnike, i za njihovu okolinu, ne izgleda opravdano, niti su oni svjesni njegovog podrijetla. Ponekad to osjećanje straha postaje tako intenzivno da onesposobljava bolesnika u socijalnom smislu. U većini slučajeva fobija je vezana samo za jedan objekt ili samo za jednu situaciju ali je sasvim moguće da u jednoj istoj poremećenoj osobi postoji više vrsta fobija.

Bojim se vožnje avionom. Da li sam bolestan?
Normalno je da čovjek osjeća nelagodnost pa i strah od nesvakodnevnih događaja i vanjskih prijetnji. To može biti potencirano viđenim u medijima. O fobiji je riječ ako ta situacija ili podražaj izaziva trajnu, nerealnu tjeskobu koja je potaknuta izlaganjem toj specifičnoj situaciji – letu avionom. Ubraja se u specifične fobije. Tipično se razvija kasnije u životu. Često je dovoljno izbjeći takvu situaciju. Kada je liječenje indicirano, terapija izbora je ekspozicijska terapija.

Što je anksioznost?

Anksioznost je osjećaj tjeskobe. Anksiozni poremećaji mnogo su češći od svih drugih psihijatrijskih poremećaja, ali se često ne prepoznaju i ne liječe. Anksioznost može nastati iznenada ili postupno kroz više minuta, sati ili čak dana. Tjeskoba može trajati od nekoliko sekundi do nekoliko godina; duže trajanje je povezano s anksioznim poremećajima. Prema intenzitetu se kreće od jedva primjetne nesigurnosti do potpune panike, njenog najizraženijeg oblika. Ako tjeskoba izaziva veliku ojađenost, ometa funkcioniranje, spontano ne prestaje unutar nekoliko dana, radi se o anksioznom poremećaju koji zahtjeva liječenje.
----------------------------------------------------------------------------------
Anksioznost je neugodna psihicka napetost, kod koje su prisutni osjecaji neizvjesnosti, neugodno predosjecanje i zabrinutost. Vrlo cesto ti osjecaji nemaju jasnog povoda, pa se tako anksiozne osobe mogu neugodno osjecati ne znajuci što je izazvalo takvo stanje. Reakcije anksioznih osoba su obicno neprimjerne situaciji u kojoj se nalaze.

Anksioznost



Tjeskoba (anksioznost) tj. tjeskobnost je stanje koje se očituje osjećajem tjeskobe, ustrašenosti, straha sve do panike, uz psihomotornu (tjelesnu) napetost i unutrašnji nemir, te postojanje osjećaja kao da će osoba "eksplodirati". Najčešće je nemotivirana i nije vezana za objekt ili osobu. Psihijatri dijele tjeskobu u tri glavne vrste:
- opća tjeskoba
- fobije, i
- panični poremećaj

U skupinu anksioznih poremećaja spada većina poremećaja koji su desetljećima bili poznati pod nazivom "neuroze". One obično ne podrazumijevaju izrazite poremećaje psihičkog funkcioniranja kakvi se sreću kod psihoza; sposobnost razlučivanja fantazije i realnosti, tzv. testiranje realiteta očuvano je, za razliku od psihoza. No, uz to se mogu javiti značajne teškoće u obrascima ponašanja i međuljudskih odnosa. Učestalost anksioznih poremećaja kreće se od 0,05% (opsesivno-kompulzivni poremećaj - OKP) do 5% (generalizirani anksiozni poremećaj). Određene značajke pojedinih anksioznih poremećaja zapravo su dosta česte, a o poremećaju govorimo onda kada te smetnje predstavljaju za osobu značajno ograničenje u njenom svakodnevnom socijalnom i radnom funkcioniranju. Općenito se češće javljaju kod žena.

1. Izvor tjeskobe
2. Uzroci
3. Simptomi
4. Tjelesni simptomi
5. Podjela anksioznih poremećaja
5.1 Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)
5.2 Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)
5.3 Panični poremećaj
5.4 Post traumatski stresni poremećaj (PTSP)
5.5 Poremećaj socijalne anksioznosti
5.6 Fobični poremećaj
5.7 Specifične fobije


1. Izvor tjeskobe

Ona se javlja u svim psihijatrijskim poremećajima, a kao primarni simptom javlja se u anksioznim poremećajima. To su poremećaji karakterizirani jakom tjeskobom koju osoba nastoji nesvjesno razriješiti na različite načine, korištenjem raznih mentalnih mehanizama. Izvor tjeskobe može biti unutarnji nesvjesni konflikt ili situacijski faktor poput traumatskog iskustva, stresa ili gubitka. Ako postoji neka posebno teška i problematična situacija na poslu ili kod kuće, stres koji nastaje kao reakcija na takvu situaciju može se preliti na druge segmente života i tako stvoriti tjeskobu. Anksioznost je najčešći emocionalni poremećaj, koji se javlja kod mlađih i starijih osoba. Reakcija je na stvarnu situaciju opasnosti, u kojoj se javlja strah, a zatim primjerena reakcija koja je manje efektna što je strah veći. Može se razviti kao kombinacija čimbenika rizika, uključujući životne događaje, karakteristike osobe, genetiku, kemijske procese u organizmu. Prirodno anksioznost se osjeća kada su osobe suočene sa prijetnjom, opasnošću ili kada su pod stresom. Javlja kada se duže apstinira od seksualnog odnosa. Obično se ovaj poremećaj javlja tokom rane adoloscencije ili ranog odraslog doba.


2. Uzroci

Uzrok anksioznih poremećaja leži pretežito u psihološkim čimbenicima, premda postoje dokazi o genetskom utjecaju (osobito kod OKP) i neurofiziološkoj podlozi. Emocionalni stres često može biti dodatni faktor koji uzokuje tjeskobu (ugroženost, promjene u međuljudskim odnosima). S druge strane, simptomi su anksioznosti izravne manifestacije pobuđenosti perifernog autonomnog živčanog sustava, nastale zbog zastrašujućih nesvjesnih fantazija, impulsa i osjećaja. Ako nesvjesni psihološki mehanizmi ne uspijevaju kanalizirati anksioznost, osoba će iskazivati sliku opće generalizirane tjeskobe na najmanji povod ili će stanja tjeskobe doživljavati u obliku napada panike. Ako psihološki mehanizmi obrane usmjeravaju anksioznost na određene vanjske objekte ili situacije koje simboliziraju početni, pravi uzrok anksioznosti, to omogućava premještanje i vezivanje anksioznosti na neki vanjski simbol poput lifta, tunela i sl., a ta se situacija može izbjegavati. U tom slučaju govorimo o fobičnom poremećaju. Ako osoba koristi obrambeni mehanizam izolacije neprikladnih, obično agresivnih, nesvjesnih želja i time odvaja poriv od ideje, pojedinac će doživljavati samo nametnutu misao, bez svijesti o želji za realizacijom ideje i izvoru skrivenog impulsa. Takav mehanizam u podlozi je opsesivno kompulzivnog poremećaja.

Strah je afekt koji ima motornu i osjećajnu reakciju. Neurotična anksioznost je slična strahu, ali se javlja kada nema vidljive opasnosti, kroz opću zabrinutost, predosjećaj opasnosti ili kroz vezanost za određenu situaciju - fobija.

Fobije se dijele na:
a) racionalne - refleksni odgovor na moguću opasnu situaciju.
b) iracionalne.
Nova teorija anksioznosti odbacuje libido, naglašava ulogu ega koji nema dovoljno energije, što upozorava organizam na opasnost. Nema realne opasnosti, ali se organizam u razvoju susretao sa opasnostima. Opasnost koja upozorava organizam kreće od osjećaja bespomoćnosti. Kao korijen anksioznosti Sigmund Freud uzima motorne reakcije na rađanje i situacije uskraćivanja ljubavi u ranom djetinjstvu. Organizam je ranjiv zato što je bespomoćan, što izaziva da u kasnijem životu reaguje anksioznošću. U ovoj teoriji Freud se oslanja na socijalnu realnost. U teoriji anksioznosti vidljiv je i strukturalni model (strukture id i ego).


3. Simptomi

• lak gubitak strpljenja
  
• poteškoće s koncentracijom
  
• očekivanje najgoreg mogućeg ishoda neke situacije
  
• stalno razmišljanje o najgorem mogućem ishodu
  
• poteškoće sa spavanjem
  
• depresivost
  
• preokupiranost oko neke stvari, ili opsesivnost
  

4. Tjelesni simptomi

• pojačani osjećaj žeđi
  
• nervozni "trbuh"
  
• puštanje vjetrova
  
• učestalo mokrenje
  
• nemogućnost reagiranja na seksualnu stimulaciju
  
• stezanje u prsima
  
• periodi nastupanja uzlupanog srca (palpitacije)
  
• bolovi u mišićima
  
• glavobolje
  
• smetenost
  
• tremor (drhtavica)
  
• ženama mogu izostati menstruacije ili mogu biti jako bolne
  

5. Podjela anksioznih poremećaja

Anskiozni poremećaji dijele se na: generalizirani anksiozni poremećaj, opsesivno-kompulzivni poremećaj, panični poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaj socijalne anksioznosti i specifične fobije.

5.1. Generalizirani anksiozni poremećaj (GAP)

Glavna je značajka GAP-a kronična tjeskoba koja traje danima, tjednima i mjesecima. Kod odraslih usmjerava se oko tema kao što su zdravlje, novac ili karijera. Pored kronične zabrinutosti, prisutni su drhtanje, grčenje mišića, nesanica, napetost u abdominalnom predjelu, vrtoglavica, povećana iritabilnost. Bolesnici su stalno zabrinuti, brinu ih i najmanje sitnice i izrazito su nesigurni u vezi s budućnosti. Oni osjećaju opću napetost, sklonost trzanju na minimalni podražaj poput iznenadnog zvuka, nelagodu i nervozu u radu s ljudima. Sve to može biti praćeno kroničnim umorom, glavoboljama, nesanicom i brojnim subakutnim autonomnim simptomima. Iako sindrom nije u potpunosti onesposobljavajući, bolesnik osjeća kroničnu nelagodu prilikom obavljanja svakodnevnih aktivnosti i u međuljudskim odnosima, a radna je sposobnost umanjena kroničnim umorom i teškoćama koncentracije.
Panični poremećaj spada među najbolnija životna iskustva. Može se ponavljano javljati tijekom vremena i može biti izrazito ograničavajući za osobu. Obično traje od nekoliko minuta do 1-2 sata, a napadaj doseže najjači intezitet već nakon par minuta. Bolesnik osjeća užas koji nastaje bez vidljivog povoda, prijetnju skore smrti, što privremeno onemogućuje racionalno mišljenje. Za vrijeme takvih napada često ima osjećaj da će umrijeti, osobito stoga što su prisutni brojni tjelesni simptomi poput "lupanja srca", povremene prijevremene srčane kontrakcije ("srce preskače"), boli u prsištu koja se opisuje kao vrlo oštra ili probadajuća. Često se javlja drhtanje, vidljivi fini tremor, znojenje, nemir u želucu, opća motorna slabost, vrtoglavica, mučnina i proljev. Često se javlja "glad" za zrakom koja vodi u hiperventilaciju, a ona može rezultirati grčenjem mišića, osjećajem bockanja oko usta i u prstima. Nakon prvih napada, bolesnik se počinje bojati ponovnih takvih stanja i možemo reći da razvije "strah od straha".
Zbog kardioloških manifestacija, panični napadaji mogu se zamijeniti s infarktom miokarda. To je i razlog što ti pacijenti često budu upućivani na brojne pretrage nakon kojih se obično "ne nađe ništa".

5.2. Opsesivno-kompulzivni poremećaj (OKP)

OKP je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom ponavljajućih ideja i fantazija (opsesija) i ponavljajućih impulsa ili radnji (kompulzija) koje bolesnik smatra bolesnim i protiv kojih postoji unutarnji otpor. Anksioznost je središnja odlika, ali u suprotnosti s fobijama (kada je bolesnik anksiozan prilikom suočavanja s vanjskim opasnostima i smatra da je njihova pasivna žrtva), anksioznost nastaje kao odgovor na nesvjesne unutarnje misli i porive kojih se bolesnik boji i koje mora ostvariti suprotno svojoj volji.
Tipične misli su zabrinutost oko infekcija i zaraženosti ili strah od neadekvatnog ili nasilnog ponašanja. Opsesivne misli mogu voditi ka izvođenju rituala kao što su pranje ruku ili ponavljanje fraza. Cilj je oslobađanje od opsesivnih misli.
Opsesije (obuzetosti) predstavljaju ideje, riječi i slike, obično nepovezane s onim što pojedinac radi; uporno, jako i neodoljivo mu se nameću i skreću pažnju. Često su obojene agresivno ili seksualno, što pojedinac doživljava potpuno stranim (npr. misao majke da će kuhinjskim nožem ozlijediti svoju djecu).
Kompulzije (prisile) i kompulzivne radnje isto su autonomne kao i opsesije, ali se radi o preplavljujućoj potrebi da se učini neka radnja (npr. da mora brojiti prozore idući ulicom, da se mora pet puta prekrižiti ulazeći u stan). Prisila može biti i vrlo agresivna, ružna ili opscena. Kao i kod opsesija, bolesnik doživljava anksioznost, uočava apsurd poriva i odupire mu se. Međutim, često ne može a da ne započne ponavljajući obrazac u obliku kompulzivnih radnji i rituala.

5.3. Panični poremećaj

Ljudi sa paničnim poremećajem pate od ozbiljnih napada panike bez očiglednog razloga. Napadi panike izazivaju doživljaj kao da će se osoba onesvjestiti, poludjeti ili doživjeti infarkt i umrijeti. Manifestira se lupanjem srca, nelagodom ili bolom u grudima, znojenjem, drhtanjem, zažarenošću ili trncima po dijelovima tijela, suhim ustima i doživljajem gušenja, strahom od umiranja i gubljenja kontrole, doživljajem nestvarnosti, itd. Često se javljaju sa agorafobijom – strahom da će se doživjeti napad panike na mjestima sa kojih bi bilo teško pobjeći, te se takva mjesta izbjegavaju. Uzroci se nalaze duboko u podsvijesti kao potisnuta sjećanja koja naizgled bez razloga izlaze na površinu.

5.4. Post traumatski stresni poremećaj (PTSP)

Tjeskoba kao posljedica kroničnog stresa, (engl. PTSD) Obično slijedi nakon izloženosti osobe traumatskom događaju kao što su promatranje smrti druge osobe, seksualno zlostavljanje, iznenadna smrt bliske osobe ili prirodna katastrofa. Tri su osnovne manifestacije PTSP-a: „oživljavanje” traumatskog događaja (noćna mora), izbjegavajuće ponašanje (izbjegavanje mjesta povezanih sa traumom), te emocionalno udaljavanje od drugih i psihološka uznemirenost.

5.5. Poremećaj socijalne anksioznosti

Socijalna fobija karakterizira se izuzetnom anksioznošću vezanom za procjenu drugih ili ponašanje koje bi moglo dovesti do ismijavanja i osramoćivanja. Ovakva intenzivna anksioznost može voditi izbjegavajućem ponašanju. Fizičke manifestacije povezane sa ovim poremećajem su lupanje srca, ubrzano disanje, crvenjenje i znojenje.

5.6. Fobični poremećaj

To je neurotski poremećaj karakteriziran prisustvom neracionalnog ili pretjeranog straha od objekata ili situacija koji nisu stvarno opasni i nisu opravdani izvor anksioznosti, npr. strah od vožnje liftom, strah od pasa, strah od izlaska na ulicu i sl.
Obično je sama pomisao na objekt fobije dovoljna da izazove anksioznost, a kako bolesnik u zbilji postaje bliži fobičnom stimulusu, anksioznost dosiže razinu paničnog napadaja. Bolesnik osjeća strah bez obzira na to što je svjestan njegove iracionalnosti. On stoga izbjegava situaciju koje se boji, što često vodi k onesposobljenosti u svakodnevnim aktivnostima i smanjenoj mogućnosti normalnog funkcioniranja (mora pješke na visoke katove, ne može sam/a na posao ulicom i sl.). Agorafobija (strah od otvorenih, javnih mjesta ili gužve) najčešći je fobični poremećaj. Aktivnosti pojedinca bitno su umanjene; u krajnjem slučaju ne može uopće izlaziti iz kuće i napustiti sigurnost svoga doma. Često, agorafob može izaći na ulicu samo ako je u pratnji neke bliske osobe i ta osoba postaje "obvezni pratilac".
Mogu se razviti i specifični strahovi (npr. od pasa, insekata, zatvorenih prostora poput lifta - klaustrofobija ili visine - akrofobija). Ako su objekti neobični ili ako se lako izbjegavaju, ne javlja se ozbiljna nesposobnost. Međutim, mogu se javiti značajna funkcionalna oštećenja, npr. kada se fobija od aviona razvije kod poslovnog čovjeka, a posao zahtijeva često letenje.

5.7. Specifične fobije

Osobe sa specifičnim fobijama pate od intenzivnog straha od specifičnih situacija ili objekata (zatvoren ili otvoren prostor, visina, pauci, psi, itd.). Izraženost straha je neadekvatna u odnosu na situaciju i osoba je prepoznaje kao iracionalnu. Specifične fobije mogu dovesti do izbjegavanja uobičajenih, svakodnevnih situacija.

Izvor: Wikipedija

Anksiozni poremećaji

Anksiozni poremećaji (AP) predstavljaju skupinu različitih medicinskih stanja u kojima dominiraju zabrinutost, strah, tjeskoba, strepnja, napetost ili nemir. Psihofarmakoterapija predstavlja temelj uspješnog liječenja anksioznih poremećaja, ali bez psihoedukacije pacijenta i njegove obitelji, te kognitivno-emocionalno-bihejvioralne terapije i promjene životnog stila i bazičnih uvjerenja pacijenta često je nemoguće postići izlječenje. U aktualnom članku pročitajte više o klasifikaciji, epidemiologiji, patofiziologiji, dijagnozi i liječenju anksioznih poremećaja.

Definicija i klasifikacija

Anksiozni poremećaji (AP) predstavljaju skupinu različitih medicinskih stanja u kojima dominiraju zabrinutost, strah, tjeskoba, strepnja, napetost ili nemir. Ovdje se ubrajaju tzv. primarni anksiozni poremećaji kao što su: fobični anksiozni poremećaji (agorafobija - F40.0, socijalna fobija - F40.1, specifične fobije - F40.2), zatim panični poremećaj (F41.0), opći anksiozni poremećaj (F41.1), obuzeto-prisilni poremećaj (F42), akutna reakcija na stres (F43.0), posttraumatski stresni poremećaj (F43.1), poremećaj prilagodbe (F43.2), te sekundarni anksiozni poremećaji kao što su anksiozni poremećaj zbog općeg zdravstvenog stanja (F06.4) i anksiozni poremećaji prouzročeni psihoaktivnim tvarima. Katkada je nemoguće odrediti pravu prirodu poremećaja pa govorimo o nespecificiranom anksioznom poremećaju (F41.9).

AP imaju veliko medicinsko, socijalno i ekonomsko značenje zbog svoje velike učestalosti, negativnog utjecaja na kvalitetu života, radno i socijalno funkcioniranje, te velikih indirektnih i direktnih troškova.

Epidemiologija

Prevalencija AP varira u različitim sredinama. Za agorafobiju (AF) navodi se životna prevalencija oko 1-2%, za specifične ili jednostavne fobije (JF) oko 10%, za socijalne fobije (SF) oko 13%, za panični poremećaj (PP) oko 3.5%, za generalizirani ili opći anksiozni poremećaj (GAP) oko 5%, obuzeto-prisilni poremećaj (OBP) oko 2.5%, posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP) od 1-14%.

Patofiziologija

Dokazana je uloga genetskih čimbenika u nastanku primarnih anksioznih poremećaja. Velika važnost pridaje se predispoziciji ili sklonosti neke osobe ka anksioznom reagiranju u stresogenim životnim situacijama. Psihoanalitičke teorije pretpostavljaju nesvjesni intrapsihički konflikt koji je u svezi s neprihvatljivim seksualnim ili agresivnim impulsima.

Najpoznatije psihoanalitičke teorije su:

1. teorija o transformaciji libida u anksioznost (neiskorištena seksualna energija),
2. signalna teorija anksioznosti (upozorenje na nesvjesne impulse i opasnost),
3. teorija o porođajnoj traumi kao prototipu anksioznosti,
4. separaciona teorija anksioznosti (strah od odvajanja).

Bihejvioralne teorije pridaju važnost hipersenzibilizaciji i kondicioniranju kada dolazi do vezivanja reakcije straha i anksioznosti tijekom nekog neugodnog i traumatskog iskustva na prethodno neutralne stimuluse. Prema kognitivnim teorijama anksiozni poremećaji uzročno su povezani s negativnim mislima ili bazičnim uvjerenjima pacijenta o sebi i/ili svijetu. Biologijske teorije anksiozne poremećaje dovode u svezu s poremećajem u neuronalnoj komunikaciji i disbalansom ekscitacijskih i inhibicijskih neurotransmitorskih sustava. Zanimljiva je hipoteza o pomaku senzitivnosti benzodiazepinskih receptora, te pretjeranom stvaranju anksiogenih tvari, odnosno smanjenju endogenih anksiolitičkih tvari u mozgu. Važna uloga se pripisuje i disfunkciji lokus ceruleusa i noradrenergičnih struktura (tzv. teorija lažnog alarma), ali i nukleus rafe i serotoninergičnih struktura (terapijski učinak selektivnih inhibitora ponovne pohrane serotonina - SSRIs).

Klinička slika

Anksiozni poremećaji mogu se očitovati u vidu kontinuirane anksioznosti (GAP, PTSP, ASP), ili epizodične (paroksizmalne) anksioznosti u bilo kojoj situaciji (PP, PTSP), ili samo u određenim situacijama (JF, SF, AF,) kao i miješanim slikama (PP s AF, GAP s PP). Razlikujemo akutne od kroničnih anksioznih poremećaja.

Raznovrsni su simptomi psihičke (osjećaj strepnje, unutarnjeg nemira, tjeskobe, zabrinutosti, napetosti, nervoze, neugodnog iščekivanja) i somatske anksioznosti i straha što se javljaju u anksioznim poremećajima u vrlo različitim kombinacijama

vegetativnih ili autonomnih:
01. palpitacije, lupanje srca ili tahikardija,
02. znojenje,
03. drhtanje ili osjećaj treperenja,
04. suha usta kad nisu posljedica uzimanja lijekova ili dehidracije;

abdominalnih i torakalnih:
05. teškoće u disanju,
06. osjećaj nedostatka zraka ili otežanog disanja;
07. bol u prsima ili nelagoda,
08. mučnina ili abdominalni distres (npr. kruljenje crijeva),

mentalnih:
09. osjećaj vrtoglavice, nestabilnosti, omaglice ili gubitka kontrole,
10. osjećaj derealizacije ili depersonalizacije,
11. strah od gubitka kontrole, ludila ili nestanka,
12. strah od smrti;

općih:
13. napadaji topline ili hladnoće,
14. osjećaj obamrlosti ili bockanja po tijelu,

mišićno-tenzionih:
15. napetost ili bol u mišićima,
16. nemir ili nemogućnost opuštanja,
17. osjećaj kao da je na rubu,
18. osjećaj knedle u grlu ili otežanog gutanja;

i drugih nespecifičnih simptoma:
19. pretjerane reakcije ili prepasti na mala iznenađenja,
20. poteškoće koncentracije ili osjećaj praznine u glavi zbog briga i anksioznosti,
21. perzistentna razdražljivost,
22. otežano usnivanje zbog briga.

Anksioznost može biti povezana i s neugodnim, neželjenim i samonametajućim mislima i prisilnim radnjama i ritualima kao što je to slučaj u obuzeto-prisilnom poremećaju. Prisilna zamišljanja zastrašujućih scena (ubojstva, samoubojstva, bizarni seksualni odnosi i druge radnje) mogu izluđivati oboljele. Najčešće prisilne radnje koje su usmjerene na smanjenje ili neutraliziranje tjeskobe koje izazivaju prisilne misli su čišćenje i pranje, provjeravanje nečega, brojanje, skupljanje i gomilanje različitih predmeta, dodirivanje, itd.

Dijagnoza

Dijagnoza se postavlja na temelju dogovorenih kriterija prema Međunarodnoj klasifikaciji bolesti (MKB-10) Svjetske zdravstvene organizacije (SZO) ili DSM-IV Američkog psihijatrijskog udruženja (APA).

Prema MKB-10 dijagnostički kriteriji za agorafobiju su strah ili izbjegavanje najmanje 2 od situacija kao što su mnoštvo ljudi, javna mjesta, putovanja i odlazak od doma pri čemu moraju biti prisutna i najmanje 2 od anksioznih simptoma navedenih u kliničkoj slici barem u jednoj od fobičnih situacija.

Dijagnoza socijalne fobije postavlja se na temelju straha ili izbjegavanja različitih socijalnih situacija jer pacijent vjeruje da će biti u centru pažnje ili da će se obrukati, posramiti ili ispasti glup (jedenje u restoranima, nastup na javnim mjestima, zabave, sastanci, itd.) pri čemu moraju biti prisutna još najmanje 2 od sljedeća 3 simptoma: crvenjenje ili tresenje, strah od povraćanja i nagon na mokrenje ili defekaciju ili pak strah od njih.

Dijagnoza jednostavne fobije postavlja se na temelju straha ili izbjegavanja nekih specifičnih situacija ili objekata pri čemu su prisutni simptomi anksioznosti navedeni u kliničkoj slici.

Dijagnoza paničnog poremećaja postavlja se na temelju postojanja paničnih ataka (napadaja) ili epizoda jake anksioznosti ili straha koje počinju naglo i bez povoda, svoj maksimum dostižu za nekoliko minuta i spontano prolaze za nekoliko desetaka minuta pri čemu moraju biti prisutna najmanje 4 od prvih 14 u kliničkoj slici navedenih anksioznih simptoma, a od toga barem 1 vegetativni.

Dijagnoza generaliziranog anksioznog poremećaja postavlja se na temelju postojanja izražene napetosti, strepnje i zabrinutosti oko svakodnevnih životnih situacija i problema u trajanju od najmanje 6 mjeseci i uz prisustvo najmanje 4 od navedena 22 simptoma.

Dijagnoza obuzeto-prisilnog poremećaja postavlja se na temelju prisustva opsesivnih misli i kompulzivnih radnji tijekom većine dana u razdoblju od najmanje 2 tjedna. Prisilne misli izazivaju tjeskobu, kao i ne izvršavanje prisilnih radnji i rituala.

O akutnom stresnom poremećaju radi se kada se simptomi anksioznosti pojave odmah nakon traume, traju najmanje 2 dana i povlače se unutar 4 tjedna. Kada simptomi traju dulje od 4 tjedna postavlja se dijagnoza posttraumatskog stresnog poremećaja ako su prisutni simptomi ponovnog proživljavanja psihotraume u snovima ili na javi, izbjegavanje svega što podsjeća na traumatsku situaciju i stanje pojačane pobuđenosti.

Diferencijalna dijagnoza

Anksioznost može biti prisutna kao simptom ili sindrom u cijelom nizu različitih primarno tjelesnih i neuroloških bolesti i značajno utjecati kako na stupanj patnje bolesnika tako i na ishod liječenja. S druge strane primarno anksiozni poremećaji mogu imitirati različite primarno tjelesne ili neurološke bolesti i potaknuti na obavljanje brojnih skupih pretraga.
Panični poremećaj može imitirati srčani infarkt, tranzitorne ishemične atake mozga, pulmonalnu emboliju, paroksizmalnu supraventrikularnu tahikardiju, tzv. parcijalnu epilepsiju, hipoglikemične epizode, feokromocitom, mastocitozu, karcinoidni sindrom, hipertireozu. Panične atake mogu biti posljedica zlouporabe različitih droga, npr. kokaina, amfetamina, itd., ali i marihuane i alkohola. Isto tako pretjerano uzimanje kofeina može dovesti do paničnih ataka. Mogu biti i simptom sustezanja od alkohola.
Neprepoznati i neliječeni anksiozni poremećaji često dovode do alkoholizma i tabletomanije.

Liječenje

Psihofarmakoterapija predstavlja temelj uspješnog liječenja anksioznih poremećaja, ali bez psihoedukacije pacijenta i njegove obitelji, te kognitivno-emocionalno-bihejvioralne terapije i promjene životnog stila i bazičnih uvjerenja pacijenta često je nemoguće postići izlječenje. Nekada se držalo kako je depresija primarna indikacija za primjenu antidepresiva, a anksiozni poremećaji za primjenu anksiolitika. Danas je taj stav posve promijenjen tako da antidepresivi, prije svega SSRIs predstavljaju temeljnu psihofarmakoterapiju anksioznih poremećaja, posebice u fazi stabilizacijske faze liječenja i prevencije novih epizoda bolesti.

Benzodiazepini imaju važnu ulogu ako se racionalno primjenjuju u liječenju akutne faze bolesti zbog svojega brzog i djelotvornog učinka na otklanjanje akutnih simptoma anksioznosti. Kada se nakon akutne faze kombiniranog liječenja antidepresivima i benzodiazepinima eliminiraju simptomi bolesti benzodiazepine treba postupnim smanjivanjem doze isključiti, a terapija održavanja i profilaktična primjena provode se antidepresivima. Niskopotentni benzodiazepini kao što je primjerice oksazepam djelotvorni su prije svega u stanjima kontinuirane anksioznosti, npr. generalizirani anksiozni poremećaj, akutni stresni poremećaj, itd., dok su u stanjima epizodične anksioznosti, prije svega za liječenje paničnog poremećaja djelotvorniji visokopotentni benzodiazepini (alprazolam, klonazepam, lorazepam). Oksazepam je zbog svoje specifične farmakokinetike anksiolitik jako dobre podnošljivosti, a posebice je prikladan za liječenje kontinuirane anksioznosti u osoba starije životne dobi, te u bolesnika s oštećenom jetrom.

U liječenju miješanih anksiozno-depresivnih poremećaja dobri rezultati postižu se i s primjenom maprotilina. Maprotilin se kao tzv. noćni antidepresiv zbog dobrog učinka na san može vrlo dobro kombinirati s dnevnim antidepresivima iz skupine SSRIs. Primjena maprotilina može omogućiti pacijentima s generaliziranim anksioznim poremećajem lakše skidanje s benzodiazepina.

Veoma važna zadaća liječnika primarne zdravstvene zaštite i obiteljske medicine jest u prepoznavanju i liječenju svih blago do umjereno izraženih anksioznih poremećaja, prije svega općeg anksioznog poremećaja, paničnog poremećaja, miješanog anksiozno depresivnog poremećaja i akutnog stresnog poremećaja.

Izvor: plivamed.net

GAP - generalizirani anksiozni poremećaj

Tjeskoba i strepnja

Ubraja se medu najčešće pshičke poremećaje. Oboljeli žive u napetom iščekivanju da će se nešto strašno dogoditi. Crne slutnje i zebnja guše radost življenja. Ipak, djelotvorna pomoć postoji!

Generalizirani ili opći anksiozni poremećaj očituje se slobodno lebdećim i neodređenim strahom, strašljivim iščekivanjem, tjeskobom i strepnjom, unutrašnjim nemirom, psihomotornom napetošću, hiperaktivnošću, autonomnog živčanog sustava i specifičnim oblicima ponašanja. Opći anksiozni poremećaj (OAP) je najčešći oblik straha koji spada i medu najčešće psihijatrijske poremećaje.

Tko oboljeva?

Prevalencija se procjenjuje na 2,3 - 6,4 %. Češće je zastupljen u žena u općoj populaciji. Početak bolesti obično je postupan. Najčešće se javlja u kasnim dvadesetim ili tridesetim godinama odnosno kasnim tinejdžerskim godinama.

Koji su uzroci?

Kako i zašto nastaje generalizirani anksiozni poremećaj nije još u potpunosti jasno. Velika važnost pridaje se predispoziciji ili sklonosti neke ososbe ka anksioznom reagiranju i stresogenim životnim događajima. Stresogeni životni događaji podudaraju se s pojavom generaliziranog anksioznog poremećaja u 50% pacijenata i igraju važnu ulogu održavanju ovog poremećaja. Dogadaji koji imaju značenje buduće opasnosti u velikoj mjeri izazivaju anksioznost.

Najpoznatije psihoanalitičke teorije koje objašanjavaju strah su:
- teorija o transformaciji libida u anksioznost (neiskorištena seksualna energija).
- signalna teorija anksioznosti (upozorenje na nesvjesne impulse i opasnost).
- teorija o porođajnoj traumi kao prototipu anksioznosti.
- separaciona teorija anksioznosti (strah od odvajanja)
Bihejvioralne teorije nastanak OAP objašnjavaju vezivanjem odgovora straha za prethodno neutralne stimuluse procesom kondicioniranja (traumatsko kondicioniranje straha). Prema kognitivnim teorijama OAP perzistira zbog načina na koji oboljeli razmišljaju o simptomima.
Biologijska istraživanja ukazuju na poremećaj u sustavu benzodiazeinski receptor – GABA – kloridni kanal (anksiogene tvari), zatim poremećaj u noradrenergičkom sustavu, itd. Dokazana je i uloga genetskih čimbenika.

Kako se poremećaj očituje ?

Očituje se doživljavanjem neodredenog straha koji preplavljuje oboljelog kao da ga potpuno obuzima i oboljeli kao da lebdi u njemu slobodno lebdeći ne znajući podrijetlo ni razloge straha. Strašljivo iščekivanje oboljeli opisuje kao neku strepnju da će se nešto strašno dogoditi. Opet sveprožimajući strah cini da su oboljeli potpuno paralizirani, osjećaju bespomoćnost i nesigurnost. Prisutni su još i razdražljivost, poteškoće u koncetraciji, smetnje u komuniciranju s okolinom, smetnje spavanja, košmarni snovi i sl. Simptomi psihomotorne napetosti očituju se osjećajem unutarnjeg pritiska, kao da će puknuti, kao da im nešto iznutra pritiska grudi, zatim podrhtavanjem pojedinih dijelova ili cijelog tijela, agitacijom, nemogućnošću da budu mirni, na jednom mjestu, bolovima u mišićima, brzim zamaranjem. Hiperaktivnost autonomnog živčanog sustava prepoznaje se po prisustvu simptoma kao što su površno disanje, osjećaj nedostatka zraka, palpitacije i tahikardija, znojenje, vlažni dlanovi, suha usta, vrtoglavica i osjećaj mutnoće, u glavi, mučnina, proljev, valovi vrućine i topline u tijelu, učestalo mokrenje, teškoće gutanja, osjećaj knedle u grlu. Oboljeli razviju i specifično ponašanje koje karakterizira pojačan oprez, nestabilnost, sumnjičavost, što sve upućuje na to da je osoba prožeta anksioznošću.

Dijagnostički kriteriji za generalizirani anksiozni poremećaj

A. Pretjerana anksioznost (zabrinutost, napetost, strahovanje ili bojažljivo iščekivanje) u vezi sa svakodnevnim aktivnostima i događajima prisutna većinu dana u posljednjih šest mjeseci.

B. Najmanje četiri od slijedećih dolje pobrojanih simptoma:

- plapitacije ili lupanje srca, ubrzan rad srca
- znojenje
- tresavica ili drhtanje
- suhoća usta koja nije poslijedica dehidratacije (manjka vode) ili uzimanja lijekova
- poteškoće u disanju
- osjećaj nedostatka zraka
- bol ili nelagoda u prsištu
- mučnina ili nelagoda u trbuhu
- osjećaj vrtoglavice, nestabilnosti, nesvjestice ili ošamućenosti
- osjećaj nestvarnosti okoline ( derealizacija ) ili vlastite ličnosti kao da nije tu ( depersonalizacija )
- strah od gubitka kontrole ili svijesti, strah od ludila
- strah od smrti
- osjećaj vrućine ili zimice
- osjećaj umrtvljenosti ili mravinjanja u tijelu
- napetost mišića ili bol
- uznemirenost i nesposobnost opuštanja
- osjećaj napetosti, na rubu živaca
- osjećaj grudve (knedle) u grlu ili poteškoće gutanja
- pretjerana reakcija na mala iznenađenja i reakcije prepasti
- poteškoće koncentracije ili mentalna odsutnost zbog zabrinutosti ili tjeskobe
- perzistentna razdražljivost
- poteškoće usnivanja zbog zabrinutosti

Izvor: zdravljeizivot.com

Anksioznost se prema Oxfordovom psihološkom rječniku definira kao stanje nelagode, u pratnji disforije i somatskih pokazatelja i simptoma napetosti, a usmjereno na pojavu mogućeg neuspjeha, nesreće ili opasnosti, a na hrvatski se često prevodi i uzima ekvivalentno značenje kao «tjeskoba».

Svi anksiozni poremećaji povezani su s već spomenutim osjećajem tjeskobe (npr. strahom, zabrinutošću, malodušnošću), kardivaskularnim smetnjama (povišen krvni tlak), a prisutne su i mučnina, teškoće s disanjem, poremećaji spavanja, osjećaj gušenja, drhtanje ruku, nogu.

Razlikovanje anksioznosti i straha često nije posve očito. Anksioznosti se od straha razlikuje u tome što kod straha obično postoji podražaj kojeg je moguće identificirati, a kod anksioznosti to nije uvijek slučaj. Dakle, anksioznost uključuje predviđanje manje ili više realnog prijetećeg podražaja, dok strah slijedi kao reakcija na zastrašujući podražaj.

Anksioznost je kvalitativno drugačiji doživljaj od straha i javlja se kad se osoba ne može suočiti s prijetnjom. Takva nesposobnost suočavanja s prijetnjom može se pojaviti i zato što osoba ne prepoznaje izvor prijetnje. Anksioznost se može javiti i onda kada točno znamo što je izvor prijetnje, ali osjećamo da ništa u vezi s tim ne možemo poduzeti. Ključni element je sposobnost suočavanja s ugrožavajućom situacijom, a ne činjenica je li uzrok poznat ili nepoznat.

Kada govorimo o anksioznosti razlikujemo anksioznost kao stanje i anksioznost kao osobinu.
Anksioznost kao stanje je individualni doživljaj u specifičnoj situaciji u specifično vrijeme. Kao primjer anksioznog stanja može se uzeti tzv. «ispitna anksioznost» - stanje uzbuđenosti, napetosti, osjećaja neugode i zabrinutosti koja se javlja u ispitnim situacijama, nakon njih i pri njihovom zamišljanju i anticipiranju. Vjerojatnost pojave anksioznosti ovisi o osobi, situaciji i vrsti «anksioznog odgovora».

Anksioznost kao crta (ili osobina) ličnosti je relativno trajna osobina ličnosti, tj. dispozicija da se bude anksiozan u mnogim različitim situacijama.

Ono što pogoduje razvoju anksioznosti kao osobine ličnosti obrasci privrženosti koji imaju središnju važnost u emocionalnom životu ljudi: Ono što je, vjeruje se, bitno za duševno zdravlje jest to da dijete već od najranije dobi osjeti toplu, blisku i trajnu vezu sa svojom majkom (ili stalnom zamjenom za majku...) u kojoj oboje nalaze zadovoljstvo i užitak. Također, obrasci koji mogu pridonijeti razvoju anksioznosti i depresije su prijeteće ponašanje i neprijateljsko, odbacujuće ponašanje. Smatrao je da su obrasci prijetećeg ponašanja, tj. ona ponašanja koja pokazuju da roditelj nije emocionalno ili fizički dostupan kad je to potrebno, karakteristika odnosa privrženosti koje su u djetinjstvu doživjele upravo anksiozne osobe.
Anksiozni poremećaji najučestaliji su od svih psihijatrijskih poremećaja. Oko 25% odrasle populacije u SAD-u ima ozbiljne probleme s anksioznošću u nekom periodu života dok u Velikoj Britaniji svake godine jedna od pet žena i jedan od deset muškaraca uzima lijekove protiv anksioznosti.

Dvanaest je različitih poremećaja anksioznosti, a najučestaliji su:

· fobije (te specifične fobije) – napadi straha koje izaziva izlaganje određenim objektima ili situacijama;
· panični poremećaj – nagli napadi izrazito jakog straha i vrlo jaki znakovi stresa (npr. gušenje, jako lupanje srca, plitko disanje);
· generalizirani anksiozni poremećaj (GAP; generalised anxiety disorder ili GAD) – kojeg obilježavaju stresne reakcije i vrlo jaki osjećaji tjeskobe koji se javljaju u odsutnosti bilo kakvog vidljivog podražaja;
· opsesivno-kompulzivni poremećaj - okarakteriziran nekontroliranim repetitivnim mislima (opsesije) koje uzrokuju snažan osjećaj tjeskobe i impulsima za određenim obrascima ponašanja (kompulzije);
· posttraumatski stresni poremećaj (PTSP) – koji se može javiti kao posljedica jake traume a prepoznaje se po povećanoj anksioznosti i simptomima povećane pobuđenosti, izbjegavanju podražaja vezanih uz traumu, otupljivanju emocionalnih reakcija i ponovnom proživljavanju traumatskog događaja;
· akutni stresni poremećaj – koji nastaje kao posljedica dugotrajnog stresnog razdoblja.

Najpotpunije istraživani efekti emocija na pažnju tiču se upravo anksioznosti: potvrđeno je da anksioznost sužava pažnju, odnosno anksiozne osobe se koncentriraju upravo na prijeteće podražaje.

Što se tiče pamćenja, anksiozne osobe češće zapamćuju „opasne“ sadržaje u okolini.
Anksiozne osobe također dijele neka slična uvjerenja, odnosno kognitivne sheme. Istraživanja pokazuju da anksiozni pacijenti vjeruju da je u slučaju opasnosti i rizika adaptivno brinuti se o tome (anksiozna zaokupljenost), da je potrebno biti kompetentan i u kontroli (osobna kontrola/perfekcionizam) i da je adaptivno zaobilaziti problematične situacije i izazove (zaobilaženje problema).
Pri objašnjavanju anksioznosti, kao istaknute značajke suvremenog doba, treba uzeti u obzir bar tri važna faktora: tempo suvremenog življenja, opći relativizam i nestanak konsenzusa o životnim vrijednostima i principima koji trebaju voditi ljusko djelovanje, i nivo socijalne alijenacije kojeg produbljuje postindustrijsko društvo.

Živimo i u dobu strašno brzih socijalnih i tehnologijskih promjena kao i rezultirajućih ekoloških, okolinskih promjena. Sve ovo rezultira nedostatkom temeljnog osjećaja sigurnosti u modernog čovjeka, te se socijalni kontekst također mora uzeti u obzir prilikom ulaženja u bit anksioznosti i drugih psiholoških fenomena, kako bi se izbjegle pogreške psihologiziranja i biologiziranja.

Izvor: centar-sirius.hr

Evo, neznam odakle da počnem il kako da počnem. Isto tako neznam ni u koju temu šta da napišen. Ja iman osjećaj ka da je sve moje šta se dešava više manje povezano sa svacim. i nemogu se odlucit di da pišem. Ja otkad znam za sebe uvik sam se plašila svega i svacega, i nikad se nisam pokušala rješit tih strahova. Sada iman 18 godina. travu sam počela pušit sa 16 jer sam bila puno depresivna osoba. Neznam ni ja sama tocno zbog cega, Al uvik sam bila tuzna puno, rizala sam se cak i nisan bas puno pricala s ljhudima. i bilo je sve super. Jednog dana mi se pocelo desavati da kad zapalim joint da je sve uzasn, Vise mi trava nije stvarala osjecaj ugode nego nelagode i straha. Pocela sam misliti da me svi oko mene mrze, da ce me neko ubit. Da sta god ja kazem da je krivo. Da što god neko kaze da je protiv mene. Cula san svakakve zvukove i cak i govor. kao da t aosoba koja stoji kraj mene nesto lose prica. nekad bi vidila stvari kojih nema. Nisan pricala o tome nikome, sve dok mi s vrimenom od trave nije postalo sve gore, te stvari su postrale gore i cak sam neko vrime bila takva cila paranoicna i bez da sam pusila. Pola godine nakon toga sam prestala pusit jer mi je stvarno postalo loše, i moje fobije su se raširile i ostale. Nekad se znam i bojat ljudi, komunikativna san i vesela osoba, iman dosta prijatelja, al samo 2 najbolje prije znaju kakva sam. Držim sve u sebi, nemogu nikad skoro reci sta mislin, u losim situacijama neznam reagirat, prepadnem se. Bojim se proc sama kraj ljudi. Bojim se skoro ista sama napraviti. Puno puno stvari. Još da napomenem da otkad sam prestala pusit travu pijem alkhohol jer sam jedino tada vesela i bez strahova. Znan da necu mod do kraja zivota pit alkohol i da nemogu svaki dan pit. I da cu se jednog dana rjesit svega toga. Al neznam sta da cinim. niko me nemoze svatit, ja im nemogu ispricat.. Sve sam više tužna jer iman osjecaj non stop da sve ide krivo,al baš sve, tu i tamo vidin neke stvari cujen .. i uvik mislim da svi lažu. Šta da radim. Bojim se rec svojim roditeljima, a i opet nemogu im rec zbog svojih fobija glupih i blokade mozga kad pokušan. Što mogu sama ucinit? Bojim se. I neznam tocno sta sam sad napisala jese teško izražavan, misli svoje i to!
Molim vas, Pomoć

hej, dobro je da si barem dosla na ovaj forum.
vidim, svjesna si toga da alkohol nije rjesenje, i nije.zelis ga se rijesiti kao i problema, sto je odlicno. prvi je korak to da znas sto te muci i da se zelis promijeniti.
imas osamnaest godina, mozes otici do svoje doktorice i ispricati joj ugrubo sto te muci kako bi te poslala psihijatru. roditelji za to ne moraju znati. punoljetna si, psihijatar ih ne mora ni obavijestiti (osim ako ne postanes opasna po okolinu, ali vidim da to nisi)

Uglavnom, alkoholom neces ubiti bol i osjecaje. moras naci nesto drugo (a da to nije porok). osjecas li krize?

A tribalo mi je necije mišljenje il nešto. Jer cu poludit više..
Jel mogu otic igdi drugo da bi došla do psihijatra. Il nešto.
Još ne radim i neman para za psihijatra ako bi se plača. Još je i problem
ka šta san i rekla teško se izražava, pisat mogu. Lakše mi je, a da ovo sve i plus milijun stvari idem nekom pricat nebi mogla...
A znam da mi alkohol nije spas, al trenutno je to jedina stvar koja mi prividno i bar neko vrime daje neki osjecaj "srece" i kad san bez straha.
Krize, neznam baš kako bi tribale izgledat krize.. Al mislim da nisam.
Jedino šta me muci nesanica vec duže vrime i to me još dodatno oslabi.

psihijatri su u sklopu gradske bolnice. odes do doktora opce prakse, zamolis za uputnicu za pregled psihijatru, on/ona ti da i ti odes. lječenje je ambulantno.

mislim da MORAŠ otici do psihijatra. pušenje trave/alkohol nije jednostavna stvar. imas zvucne halucinacije. moras dobiti ljekove, bilo kakve. ne moras ici nuzno na lijecenje, ali po ljekove moras. ljekovi se ne placaju jer ti neke oni daju a neke dobijes na recept bez placanja. 99.9% liječenja je besplatno. kosta te eventualno put do bolnice.

ako te nesto zanima slobodno mi javi privatnom porukom. :-)

Pozdrav ekipi!
Misfits, dobro nam dosla i hvala na iskrenosti i otvorenosti.
Slazem se sa Soshy, u svemu sto je napisala.
Svakako se javi svom lijecniku opce prakse i zatrazi uputnicu za pregled kod psihijatra. Ako bude potrebno, naruci se, i ispricaj psihicu sve ovo sto si nama napisala. Ako ti je lakse, mozes svoju pricu i isprintati i jednostavno procitati. Ponekad i ja to napravim kod svoje psihicke - ako izmedju dva psihoterapijska termina nesto istresem iz sebe na papir, ne libim se to isprintati i odnijeti joj, procitati, prokomentirati...
Vjerujem da ce ti, osim lijekova, preporuciti i psihoterapiju, a po mom misljenju i iskustvu, nemas sto izgubiti. Mozes samo bolje upoznati sebe, spoznati svoje reakcije i njihove razloge pa ce ti onda biti lakse i prihvatiti neke stvari u zivotu i lakse se nositi s njima.
Drzim fige i javi rezultate!