HOMOSEKSUALIZAM
Iako se u zadnje vrijeme svim sredstvima pokušava nametnuti stav kako je homoseksualizam (oba spola) nešto normalno, postoje snažni protuargumenti za to. Zato samo nekoliko postavki, koje bi bilo najbolje pozicionirati u metodološki prostor, e da bi ovo sve imalo ikakvog smisla:
1. Prije svega valja odijeliti sami homoseksualizam od reakcije okoline, jer se ta reakcija dešava kad je već pojava homoseksualizma kod pojedinca nastala. Ako se vezujemo uz problem socijalne sredine, tada smo spoznajno zalutali, jer od tog trenutka više ne govorimo o psihološkom problemu već o demokratičnosti zajednice, što je nonsens u smislu temeljnog problema. Dakle, prvo treba utvrditi je li homoseksualizam psihološki poremećaj ili ne, a tek potom kako se zajednica u svemu tome postavlja.
2. Nadalje, treba odijeliti pojavu homoseksualizma kao mogućeg psihološkog poremećaja od osobnosti onih koji na to upozoravaju. Argumentacija da se oni koji "napadaju" homoseksualizam i sami njega boje jer su latentni "homoseksualci" je naravno pokušaj ušutkivanja onih koji žele nešto relevantno reći, pa ih je najbolje optužiti kako bi se otupila oštrica spoznaje koju zastupaju.
3. Konačno, treba odijeliti quasi-demokratičnost zajednice i tzv. prava na izbor, sve dotle dok se znanstveno ne utvrdi je li riječ o psihičkom poremećaju ili ne. U suprotnom, bavimo se, s pozicije psihologije, potpuno nevažnim stvarima i kontemplacijom o tome kako su socijalne zajednice danas jako napredovale i zato imamo velike slobode, što je sigurno očekivana, ali ne i potvrđena stvar. Zato i to treba odijeliti.
4. Konačno, treba odijeliti psiho i sociološke fenomene koji se produciraju kao integrativni i dinamički modeli i koji služe za pravdanje homoseksualizma u socijalnim dimenzijama, jer je to savršeni paravan za pravdanje mnogih poremećaja a posebno homoseksualizma.
5. Na istom fonu, apsolutno je navažno hoće li ili neće homoseksualci moći usvojiti dijete, jer ako se prethodno utvrdi da je to ozbiljan poremećaj, tada se to pitanje neće ni postavljati, baš jednako ako se utvrdi i da je to poželjna "stvar" za sve nas.
6. Treba trenutno prestati s lažnim anegdotskim prikazima kako su homoseksualci dobri, marljivi, pošteni i sl., baš kao i da su nemarni, monstrumi, bolesnici isl., dok se ne utvrdi je li riječ o psihološkom poremećaju. U istom kontekstu trenutno prestati s argumentacijom tipa: ako homoseksualaca ima xxx % tada to znači da je to Ok i važno, jer je to totalna nebuloza i krah znanstvenih spoznaja. Isto vrijedi i za crkveno učenje, koje se ionako mijenja "kako vjetar zapuše".
Naravno, nitko nije otok sam za sebe, pa to nije niti jedno jedino živo biće, a time ni homoseksualci/ke, ali kad se govori o mogućem poremećaju tada treba jasno postaviti kriterije za utvrđivanje što poremećaj jest a što nije. Potpuno je nevažno što bilo koja institucija u svijetu o tome govori, ako nam nisu poznati takvi kriteriji koje je takva institucija koristila za utvrđivanje stanja i opis takve aberacije. Dizanje ruku u ovakvim situacijama "ne igra" baš kao što se ne može glasovati da je pola kila željeza teže od jednog kila željeza. Tu se ne radi o tome je li ljepša bijela ili plava boja, i tu nema zbrajanja glasova.
Na kraju, je li to poremećaj ili ne, treba pokušati utvrditi nizom relevantnih pokazatelja, od kojih su vjerojatno najbolji fiziološki, psihološki (konativni, kognitivni...), motivacijski, itd., što je jedna jako jednostavna stvar, posebno kad se pogleda unatrag i vidi što je sve financirano kao znanstveni projekt u RH i šire.
Sad ostaje još samo jedno neriješeno pitanje a to je: Kome smeta znanstveno utvrđivanje je li homoseksualnost poremećaj ili ne !? Moguća su, naravno, dva temeljna odgovora, ali je čini se istini mnogo bliži onaj po kojemu to smeta onima koji se kao homoseksualci/ke deklariraju.
Hoćemo li pokušati utvrditi istinu ?
Početna stranica 
Calendar
