Somatoformni poremećaj
Glavno obilježje somatoformnih poremećaja je učestalo iznošenje tjelesnih simptoma zajedno sa zahtjevima za medicinskim pretragama, unatoč ponovljenim negativnim nalazima i liječničkim uvjeravanjima bolesnika da simptomi nemaju tjelesnu osnovu.
Ukoliko i postoje neki tjelesni poremećaji, oni ne objašnjavaju prirodu simptoma niti bolesnikovu preokupiranost s njima. Čak i kada početak i trajanje simptoma pokazuju blisku povezanost s neugodnim životnim događajima, problemima ili konfliktima, bolesnik obično odbija svaki pokušaj rasprave o mogućim psihološkim uzrocima poremećaja. Razina razumijevanja uzročnosti simptoma, koja se može postići, najčešće je razočaravajuća i za bolesnika i za liječnika.
Kod ovih poremećaja često postoji određeno ponašanje usmjereno na privlačenje pozornosti (histrionsko ponašanje), osobito u onih bolesnika koji su nezadovoljni neuspjehom uvjeravanja liječnika u tjelesni uzrok i potrebom za daljnjim pretragama.
Ovakvi su se poremećaji ranije svrstavali u histeriju ili histeričnu neurozu. Mnogi ljudi koji pate od ovog poremećaja doživljavaju zdravstveni sustav kako ih ne uzima za ozbiljno, i njihovo zapažanje može biti točno. Čini se, da se neki pacijenti koji somatiziraju, pokušavaju povezati s liječnicima kroz svoje stalne simptome .
Liječnici koji su usmjereni prema uklanjanju simptoma, mogu postati frustrirani i iziritirani svojom nesposobnošću da izliječe ili uopće lokaliziraju problem. Također, kada bolesnici sa somatoformnim poremećajem dođu na psihoterapiju, često doživljavaju psihoterapeuta kao još jedan autoritet koji zapravo ne sluša, kojem nije doista stalo.
Činjenica sekundarne dobiti također je važna. Razumijevanje bilo kojeg somatoformnog poremećaja bi trebalo uključivati analizu benefita koje bolest može osigurati (npr. Neke osobe mogu osjećati da je jedini legitimni put da zadovolje svoje ovisničke potrebe kroz ulogu bolesnika).
Motivacije sekundarne dobiti gotovo uvijek su nesvjesne i trebale bi se, ukoliko uopće, priopćiti s krajnjim taktom.
Postoje jasni empirijski pozatelji za neke somatoformne poremećaje, dok su kod drugih istraživanja nedovoljna. Autori DSM-a zabilježili su da se dpresija nalazi u više od polovice bolesnika sa somatizacijskim poremećajima i da se generalizirani anksiozni poremećaj (GAP) te panični poremećaj nalaze u nešto manjeg broja oboljelih. Također je nejasna povezanost između različitih poremećaja i precipitirajućih stresogenih čimbenika. Klinička iskustva sugeriraju da ona mogu uključivati gubitak, bolest nekog iz okoline, iskustvo koje ugrožava osjećaj samopoštovanja i nadmoći kao i kulturalni utjecaji.
Afektivna stanja uključuju karakterističan osjećaj da „nešto ne valja s mojim tijelom“. Ova pritužba može biti specifična, na primjer bol, ili drugačije simptomatska kao što je „moje tijelo je predebelo“. Subjektivno stanje je promjenljivo, od onog koje je preokupirano i hipervigilno i reagira s intenzivnom anksioznošću na ono što su vjerojatno normalne varijacije unutarnjih senzacija, do onih koji imaju očit manjak zabrinutosti i anksioznosti.
Kognitivni obrasci su također različiti u različitim stanjima. U hipohodrijazi na primjer, postoji općenito kognitivno doživljavanje kroz nečije tijelo. Misli mogu uključivati zastrašujuće vjerovanje da su svaka bol ili simptom životno ugrožavajući te da je ovaj put ozbiljno, čak iako je u prošlosti ispalo da nije tako.
Somastka stanja uključuju fiziološke znakove koji prate anksioznost, kao što su brzi otkucaji srca, porast krvnog tlaka i mišićne tenzije koje pojačavaju bol. Ovakve reakcije dio su bijega. Nekad su somatski simptomi sumanuti (gušim se, ne mogu disati, svi oko mene mi oduzimaju zrak…).
Hipohondrijski poremećaj
Bitno obilježje je stalna i pretjerana zaokupljenost bolesnika mogućnošću da je prisutan jedan ili više ozbiljnih i progredirajućih tjelesnih poremećaja, tako da se oni trajno tuže na prisutne smetnje ili su trajno zaokupljeni svojim tjelesnim izgledom. Ovaj poremećaj je često praćen depresijom i tjeskobom, a pritužbe se mogu odnositi na jedan ili više organa ili tjelesnih sustava.
Oboljeli normalne tjelesne senzacije i fiziološke pojave interpretira kao patološke , što je praćeno hipohondrijskim strahom. Uvjerenja su tako čvrsta da ih niti detaljna medicinska obrada s normalnim nalazima ne može razuvjeriti i traže nove pretrage. Poremećaj se malokada javlja prije 50. godine života, a tijek je kroničan i promjenjiv. Ovaj je poremećaj čest, no ne zna se njegova točna učestalost (prema različitim podacima od 3 – 14 % opće medicinske populacije), javlja kod oba spola (češća je u muškaraca) i nema posebna obiteljska obilježja, za razliku od somatizacijskog poremećaja gdje postoji više usmjerenost na simptome, ovdje je pozornost više usmjerena na postojanje progresivne i ozbiljne bolesti i njezinih onesposobljavajućih posljedica.
Ovdje bolesnik traži pretrage da bi ustanovio ili potvrdio prirodu svoje bolesti, za razliku od bolesnika sa somatizacijskim poremećajem, koji traži liječenje da bi otklonio simptome. Kod ovih postoji ranije navedena sklonost lijekovima, dok bolesnici s hipohondrijskim poremećajem strahuju od lijekova i njihovih nuspojava.
Somatizacijski poremećaj
Glavno obilježje su višestruke, ponavljajuće i česte promjene tjelesnih simptoma, koji su obično prisutni nekoliko godina (najmanje dvije godine) prije nego se bolesnik obrati psihijatru. (Poremećaj je još poznat pod nazivom Briquetov sindrom po francuskom liječniku koji je 1859. godine prvi opisao ovaj sindrom. Sinonim je također St. Louis histerija.
Simptomi se obično pojavljuju u ranoj odrasloj dobi, prije 30. godine života i traju godinama. Poremećaj je češći u žena nego u muškaraca, u omjeru 20 : 1. Procjenjuje se da je u primarnoj zdravstvenoj zaštit učestalost poremećaja 5 – 10 %). Simptomi se mogu odnositi na svaki organ ili dio tijela, a pacijenti se obično žale na gastrointestinalne tegobe (bol, podrigivanje, povraćanje, mučnina, otežano gutanje, „ knedla u grlu“), nenormalne kožne senzacije (svrbež, žarenje, bockanje, utrnulost, osjetljivost), kardiovaskularne (lupanje i preskakivanje, te osjećaj pritiska oko srca), a česte su i genitourinarne tegobe (učestalo mokrenje, retencija urina, seksualne disfunkcije), te različita bolna stanja. Naznačena anksioznost i depresija često su prisutni i mogu zahtijevati poseban tretman.
Pacijent je zaokupljen svojim simptomima koji mu uzrokuju stalni distres, neprestano obilazi liječnike u potrazi za novim pretragama i lijekovima, a nerijetko odlazi i do različitih iscjelitelja, bioenergetičara, svećenika i sl. Uporno odbija bilo kakva uvjeravanja da ne boluje od organske bolesti, pri čemu može očitovati nepovjerenje, ljutnju i bijes.
Poremećaj je kroničan i promjenjiv, a često postoji određeni stupanj oštećenja socijalnog i obiteljskog funkcioniranja. Poremećaj je učestaliji u žena nego u muškaraca. Kao posljedica česte upotrebe lijekova, javlja se zloupotreba ili ovisnost o istima.
Somatoformna autonomna disfunkcija
Poremećaj je vezan uz sustave ili organe koje u velikoj mjeri ili sasvim inervira autonomni živčani sustav (Prema nekim autorima sinonim je vegetativna neuroza. Poremećaj je novija dijagnostička kategorija, no poznato je da je čest i u porastu, 20 puta češći u žena. U ambulantama PZZ oko 10 % bolesnika ispunjava kriterije). Bolesnik iznosi simptome kao da su oni uzrokovani tjelesnim poremećajem sustava ili organa koji su autonimno inervirani, a najčešće se odnose na kardiovaskularni („srčana neuroza“), dišni sustav (psihogeni oblici hiperventilacije i štucanja) i probavni sustav („želučana neuroza“ i „ nervozna dijareja“) .
Obično postoje dva tipa simptoma od kojih niti jedan ne upućuje na tjelesni poremećaj organa ili sustava. Prvi tip simptoma čine objektivni znakovi autonomnog poticaja (kao što su lupanje srca, drhtanje, znojenje, crvenjenje,..), a drugi tip simptoma je karakteriziran subjektivnim i nespecifičnim simptomima, kao što su prolazna probadanja i boli, osjećaj žarenja, napetosti, težine, napuhnutosti i sl, koje bolesnik pripisuje određenom organu ili sustavu.
Kombinacija jasne uključenosti autonomnog živčanog sustava, dodatnih nespecifičnih subjektivnih žalbi, i stalno upućivanje na pojedine organe ili sustave kao uzrok poremećaja, jest ono što daje karakterističnu sliku. Simptomi poticaja AŽS-a moraju biti izraženi i trajni, a za konačnu dijagnozu je potrebna i zaokupljenost i briga zbog mogućnosti ozbiljnog poremećaja, a koja ne reagira na razuvjeravanja liječnika, i nedostatak dokaza o postojanju značajnog poremećaja navedenog sustava ili organa.
Perzistirajući somatoformni bolni poremećaj
Obilježen je prisutnošću različitih upornih teških opterećujućih bolova, u trajanju najmanje 6 mjeseci , koji u pozadini nemaju patofiziološki proces ili tjelesni poremećaj, već se pojavljuju zbog emocionalnih konflikata i psihosocijalnih problema. Posljedica je obično zamjetno povećanje podrške i pažnje, osobne ili medicinske.
Ne zna se točna učestalost, no svake godine 10-15 % odrasle populacije traži bolovanje zbog lumbaga. Češće se javlja u žena i starijih osoba, jer s godinama raste osjetljivost na bol. U obiteljskoj anamnezi se često nađu kronični bolni sindromi, depresivni poremećaji i ovisnost o alkoholu. Bolovi obično ne odgovaraju anatomskoj distribuciji živčanih završetaka, često su neprecizno lokalizirani, migrirajući, a mogu biti udruženi s različitim senzacijama kao što su parestezije, spazmi i sl. Analgetici često ne pomažu.
Izvor: MojDoktor.hr
Početna stranica 
Calendar
