Problem samoubojstva kod mladeži
Prema najnovijim podacima, svako dva sata jedna mlada osoba počini samoubojstvo. Samoubojstvo (suicid) odnosi više mladih života nego bilo koja bolest ili prirodni uzrok.
Suicidalno ponašanje rezultat je složenog međudjelovanja psihijatrijskih, društvenih i obiteljskih čimbenika. Mnogo je više suicidalnih pokušaja i naznaka nego ih se uistinu obavi. Jedna epidemiološka studija je pokazala da se na svaka 23 pokušaja stvarno obavi jedno samoubojstvo. Međutim, važno je pozorno pratiti one koji to pokušavaju. 10% od onih koji pokušaju samoubojstvo, uspjet će u nekom drugom pokušaju.
Samoubojstvo ima snažan učinak na obitelj, školu i zajednicu te osobe.
Društvene promjene koje uzrokuju porast samoubojstava mladeži
Društvene promjene koje mogu biti povezane s porastom samoubojstava mladeži uključuju povećan broj dječjih depresija, slabljenje stabilnosti obitelji te povećana dostupnost vatrenom oružju.
Suicidalno ponašanje je često povezano s depresijom. Međutim, depresija sam za sebe je rijetko dovoljna. Drugi poremećaji kao što su poremećaj pozornosti i hiperaktivnost, bolesti ovisnosti ili različiti strahovi povećavaju rizik od samoubojstva. Stresni događaji mogu također djelovati kao okidač, osobito kod impulzivnih pojedinaca. Djevojke su sklonije pokušajima samoubojstva, dok dječaci češće uistinu naprave samoubojstvo.
Rizični čimbenici
Rizični čimbenici za samoubojstvo uključuju:
- prethodni pokušaji samoubojstva
- članovi obitelji koji su počinili samoubojstvo
- prethodna smještanja u bolnicu zbog psihijatrijskih bolesti
- nedavni veliki stresovi, npr. gubitak bliske rodbine, prijatelja, razvod braka roditelja, prekid veze s partnerom
- društvena izolacija - osoba nema društvenu alternativu niti vještinu da bi izabrala bilo što osim samoubojstva
- ovisnost o drogama ili alkoholu: droge smanjuju kontrolu nad vlastitim ponašanjem. Dodatno, pojedinci svoju depresiju liječe velikim količinama droge ili alkohola.
- Izloženost nasilju u domu ili društvenom okolišu
- Vatreno oružje u kući, osobito ukoliko je napunjeno
Tipovi samoubilački nastrojene mladeži
Prema određenim istraživanjima, dva su tipa samoubilački nastrojene mladeži.
Prva grupa boluje od dugotrajne depresije ili Anorexie nervose. Kod njih je samoubojstvo obično planirano i promišljeno.
Drugi tip čine osobe s impulzivnim suicidalnim ponašanjem. Kod ovih su osoba česti poremećaji pozornosti i ne moraju biti deprimirani. Često izražavaju impulzivno agresivno ponašanje prema drugim osobama.
Adolescenti često pokrivaju samoubilački raspoloženog prijatelja. Smatraju se vezani tajnom ili osjećaju kako odraslima nije vjerovati. Ovo može odgoditi neophodno liječenje. Ukoliko prijatelj uistinu napravi samoubojstvo, ovi koji su ga "pokrivali" osjećaju ogromni teret krivnje i propusta.
Važno je ukazati tinejdžerima i djeci na potrebu prijavljivanja samoubilačkih izjava. Idealno bi bilo saslušati tu osobu s razumijevanjem, a nakon toga potražiti pomoć starijih.
Znakovi upozorenja:
- razgovor o samoubojstvu
- preokupiranost smrću i umiranjem
- znakovi depresije
- promjene ponašanja
- poklanjanje dragih stvari i dogovaranje nedovršenih poslova
- poteškoće sa snom i spavanjem
- poduzimanje pretjeranih rizika
- povećana upotreba droga
- gubitak zanimanja za uobičajene aktivnosti
Rizični faktori
- prijašnji pokušaji samoubojstva/trenutne samoubilačke misli
- konzumacija droge ili alkohola
- pristup vatrenom oružju
- stresne situacije
Poduzimanje akcije
Roditelji mogu poduzeti tri koraka:
- pronaći pomoć svom djetetu (psihijatar)
- podržati svoje dijete (slušati ga, izbjegavati pretjerane kritike, ostati u vezi s njim)
- informirati se
Prijatelji tinejdžeri mogu poduzeti slijedeća tri koraka:
- shvatiti ozbiljno prijateljeve namjere
- ohrabriti prijatelja da potraži profesionalnu pomoć, otpratiti ga, ako treba
- razgovarati o tome s odraslom osobom od povjerenja. Ne treba biti sam u pomaganju prijatelju
Intervencija
Intervencija može imati više oblika i sve ih treba koristiti.
Prevencija uključuje edukaciju učenika i zajednice te upozoravanje na opasnosti suicidalnih namjera. Intervencija nad suicidalnim učenikom uključuje zaštitu i pomoć. Naknadna prevencija uključuje stanja kad je već nastupilo samoubojstvo, a žele se spriječiti nova. U svim je slučajevima potrebno unaprijed imati plan akcije.
Prevencija često uključuje edukaciju, što se može raditi u razredu, a provodi je zdravstveno osoblje, psiholog ili defektolog. Edukacija treba uključivati rizične faktore koji pojedince čine sklonim samoubojstvu. I drugi oblici intervencija su potrebni, npr. smanjenje uporabe droga i alkohola. Potrebno je roditeljima ukazati na potrebu svakodnevne dobre komunikacije s djetetom. Jedna od takvih akcija jest "Tjedan isključene televizije" koji podrazumijeva slušanje članova obitelji, a ne televizije. Roditelji trebaju biti informirani o rizicima neosiguranog vatrenog oružja u kući. I programi savjetovanja koje provode sami tinejdžeri (tzv. peer edukacija ili medijacija) mogu biti vrlo učinkoviti, no svakako je potrebno naglasiti važnost razgovora sa starijim osobama. Psihijatre i psihologe treba uključiti u rad škole tako da učenici vide da su te osobe pristupačne.
Intervencija kod suicidalnog učenika: neke škole imaju pravilo izbacivanja nasilnih učenika, osobito ovisnika. Treba svakako imati na umu da su oni pod povećanim rizikom za samoubojstvo. Ukoliko netko stvarno bude izbačen iz škole, nastavničko osoblje bi trebalo intervenirati kod roditelja da što prije potraže psihijatrijsku ili psihološku pomoć. Potrebno je:
1. Smiriti trenutnu kriznu situaciju. Suicidalnog učenika ne treba ostaviti samog niti minutu. Svakako treba provjeriti ima li u sebe ikakve potencijalno opasne predmete ili lijekove. Ukoliko ih ima, treba ga mirno nagovoriti da ih preda. Nikako se ne bi trebalo upuštati u fizički okršaj da bi se uzeli ti predmeti. Potrebno je zatražiti pomoć psihologa ili psihijatra.
2. Psiholog ili psihijatar treba razgovarati s učenikom i procijeniti rizik od samoubojstva
3. Ukoliko učenik ima određene opasne predmete, to je visoko rizična situacija. Nastavno osoblje bi trebalo nazvati policiju, hitnu pomoć i roditelje. Osoblje škole bi trebalo biti smireno i pokušati uvjeriti učenika da preda te predmete.
4. Ukoliko učenik nema nikakve opasne predmete, ali izgleda da je pod velikim rizikom za samoubojstvo, ta je situacija također vrlo ozbiljna. Razgovor s njim/njom može otkriti i razloge, npr. uznemirenost zbog fizičkog ili seksualnog zlostavljanja pa treba pozvati socijalnu službu. Ukoliko nema znakova zlostavljanja ili zanemarivanja, nastavnici trebaju pozvati roditelje da preuzmu učenika. Trebaju potpuno opisati situaciju i ohrabriti roditelje da potraže stručnu pomoć.
Praćenje: potrebno je dokumentirati sve poduzete akcije. Nakon situacije se može sastati krizni tim i proći kroz cijelu priču još jednom da se ustanove obrasci ponašanja za slijedeći put. Prijateljima učenika treba dati određene informacije o događaju. Treba odrediti praćenje roditelja i studenta da bi se utvrdilo je li potražena pomoć. Svakako učeniku treba pokazati da se škola za njega i dalje brine.
Kasna prevencija: pokušaj ili izvršeno samoubojstvo uvijek ostavlja snažan trag na osoblje škole i druge učenike. Postoje izvještaji o "zarazi" koja rezultira s naknadnim samoubojstvima. Osobito bliski prijatelji mrtvog učenika godinama mogu imati poteškoće. Jedna je studija utvrdila povećanje značajnih depresija i posttraumatskog stresnog poremećaja 1.5 - 3 godine nakon samoubojstva prijatelja. Javljaju se i "nakupine" samoubojstva mladih. Neki smatraju kako je to zbog medijskog senzacionalizma ili idealiziranja preminule osobe.
Škola bi trebala imati plan za nošenje s ovakvom situacijom. Treba informirati svo osoblje, a nastavnici sve učenike. Važno je da svi učenici čuju istu priču. Potrebno je postaviti savjetnike za osoblje i učenike kojima je to potrebno. Učenicima koji izgledaju najpogođeniji s viješću treba obavijestiti roditelje i poduzeti mjere opreza i savjetovanja. Važno je kontrolirati govorkanja. Određena osoba treba komunicirati s medijima. Odbijanje razgovora s medijima znači uklanja je mogućnosti da se utječe na informaciju koju će oni ionako objaviti. Svakako treba upozoriti novinare da senzacionalizam može imati vrlo opasne posljedice za eventualna dodatna samoubojstva. Mediji bi trebali izbjegavati senzacionalistička ponavljanja i izostaviti detalje o tome kako je, gdje, kad i čime obavljeno samoubojstvo. Ne bi trebalo veličati umrlu osobu.
Što se može reći učeniku sa samoubilačkim namjerama i niskim samopoštovanjem?
- Treba ga aktivno slušati. Naučiti ga vještinama rješavanja problema.
- Ohrabrivati pozitivno razmišljanje. Umjesto da kaže da nešto ne može napraviti, treba reći da će pokušati.
- Pomoći napisati učeniku popis njegovih dobrih kvaliteta
- Dati učeniku priliku za uspjeh. Pohvaliti ga kad god je moguće.
- Pomoći studentu da napiše korak-po-korak plan za postizanje njegovih ciljeva
- Razgovarati s obitelji kako bi oni bolje razumjeli kako se učenik osjeća
- Treba vježbati upornost i povjerljivost
- Pomaganje drugima pomaže podizanju samopoštovanja
- Uključiti učenika u pozitivne aktivnosti u školi i zajednici
- Ukoliko je prikladno, uključiti učenika u vjerske aktivnosti
- Može se s učenikom napraviti ugovor prema kojem se nagrađuju pozitivna ponašanja i nova znanja
Početna stranica 
Calendar
