31 mi je godina, obiteljski odnosi dobri, radim posao(zapravo, poslove) koje volim, većinu vremena sam pozitivno raspoložena i ne mogu dočekati da isprobam nove stvari u životu. Imam prijatelje, socijalizirana sam i zaručena sam.
No, patim od dubokog kompleksa manje vrijednosti vezanog na vlastiti izgled. Većinu vremena (otkako sam punoljetna) nisam ga svjesna jer sam ga naučila potiskivati uvjeravanjem same sebe da su ostale stvari bitnije u životu, i da je moja tinejdžerska iskompleksiranost prošlost. Tako sam nabacila svojevrsan štit, koji nije baš uvijek previše uspješan, budući da mi se često omakne tužan i smrknut izraz kojeg ljudi primijete, a uzrok mu je upravo navedeno - nisam dovoljno lijepa.
Razgovarajući i čitajući - osvijestila sam da je korijen toga u mom djetinjstvu, kada se dogodilo nekoliko situacija u kojima mi je od strane uže obitelji dano do znanja da ne izgledam baš poželjno. Bila sam veselo, zaigrano, ali bucmasto dijete. Kad gledam fotografije, nikako ne bih rekla da sam bila ružna, već se komentiranje više svodilo na moju popunjenost koja se izjednačavala s "ne baš ljepotom". U pubertetu sam doživjela nekoliko kritika na poveći nos koje su mi se također urezale u svijest.
Narav mi je vesela i pozitivna, no zbog doživljenog sam s vremenom postala puno mračnija i zabrinutija nego što pristaje mojoj prirodi. To je trajalo čitav pubertet.
Kako genetski nisam baš mršavica, odrasla sam i u krupniju ženu. Nastojim paziti na prehranu i vježbam radi dobrog osjećaja, uživanja i pokretljivosti, ali nikako ne uspjevam nabaciti kilažu koja bi bila društveno poželjna (10-ak kg manje od moje trenutne težine).
Rastrgana sam između potrebe da se "uklopim", i neke vrste samoočuvanja i inata (takva sam kakva jesam, i što mogu). Ta dva osjećaja u velikoj mjeri manipuliraju mnome, i to do mjere u kojoj mi je potrebno nenormalno potvrđivanje okoline. Otkako sam odrasla, dobijam mnogo komplimenata na izgled, najviše zbog truda kojeg ulažem, no ja ih ne percipiram uopće. S druge strane, rijetke kritike me odmah pogode i u stanju sam danima biti nesposobna za rad i normalan život.
Inače, teško se emotivno otvaram, ne volim ispasti "slaba" i "nerazumna", dosta toga držim u sebi, jer su me učili da je to ispravno. Zbog problema o kojem pišem se jako sramim, i gotovo sam nesposobna o tome pričati s ljudima koji me poznaju.
Otvorila sam temu zbog nedavnog događaja, jer se moj zaručnik danima svađa s jednim čovjekom, koji je na kraju, iscrpivši sva sredstva, krenuo napadati ga na način da svima okolo priča kako sam "ja debela i ružna" ne bi li ga osramotio pred ljudima.
Taj događaj u meni je probudio sve najgore iz djetinjstva - sram zbog same sebe, sram zbog činjenice da je moj izgled javno nepoželjan, i sram pred samim zaručnikom (za kojeg znam da me voli, i uvijek mi govori kako sam mu najljepša, no za to trenutno ne marim). Inače, on jako puno priča sa mnom o mojim problemima i zna sve moje muke, no ja trenutno nisam sposobna o ovome uopće govoriti s njim. Sram je prevelik.
Rezultat svega je totalna radna nesposobnost, a od zaručnika bježim, gruba sam, odbijam ga i zatvaram se u samoći.
Po 1000-ti put krenula sam na strogu dijetu, a također i počela istraživati opcije operacije nosa, prvi put u životu.
Što je najgore, sramim se što imam već 31 godinu, i trebala bi prestati osjećati ovakve stvari, trebala bi prevazići te komplekse i muke - ali ne ide mi. I najgore od svega je što moj, inače aktivan život, stoji - i mrzim samu sebe zbog toga.
Uopće ne znam kako da se izvučem iz tog stanja i konačno prihvatim sebe. Voljela bih da me prestanu boliti tuđi komentari, jer to ne pristaje mojim godinama. Uopće ne znam kako da si pomognem, i gdje da krenem tražiti izlaz.