umjetnički kutak

JA


LJUDI I JA SAM TU !

SVOJOM ŠUTNJOM VAM VIĆE,

ČOVIJEK

ZBUNJEN I SAKRIVEN U SJENI PROŠLOSTI

NE TAKO DAVNE.


MOŽDA ČUDAN VAM SE ČINIM

SA PODSMIJEHOM KRITICI IZLOŽEN,

ZATVORENIH ŽELJA TRAŽEĆI PUT

SA KOJEG SAM DAVNO BAĆEN.


DA, ČUDAN SAM JADAN I BIJESAN

JER NEZNAM BAŠ ČESTO

TKO SAM I ŠTO SAM

SAKRIVEN U DUŠI STISNUTA SRCA

PRESTRAŠEN,


DA BIH PROMIJENIO SVOJE STANJE

SAMO TRAŽIM SVOJE I VAŠE

POŠTOVANJE

Lijepo

Ovo nema NIKAKVE veze s umjetnošću, ali slike koje sam vidjela na donjoj web stranici su kao stvorene za sanjarenje:

www.palmizana.hr

Pre, pre, pre, prelijepo!

Da mi je samo navratiti!

Ja sam ti jučer (kad sam dobila taj link) prekinula sve što sam radila, nalaktila se na stol i prepustila se užitku, na nekih pola sata.

Slike su me totalno hipnotizirale, sve ostalo mi je u trenu nestalo iz glave (hihihi makar nije baš imalo bog-zna-kaj za nestat).

Ima kaj nestati,ali ne može!Svrati na blog!

Došla.
Pročitala.
Komentirala.
Otišla.



HVALA ti što si me malo vratio u prošlost, u vrijeme dok sam još bila zdrava i uživala u životu punim plućima, čak i kada nije bio baš Bog-zna-kakav. Opet bih radije imala takav nego ovakav, s vječitom šifrom "F" iznad glave.

Mene se dojmilo,možda će i vas!
DOK JE PADAO SNIJEG

U tišini zimske noći
dok u peći posljednji izdanak izgara
čujem ga ,
snijeg što tiho sipi, bijeli, zatrpava.

U dubini tajna moja tajna
vrišti plamti usmjerava
ljubavlju me kupa
veličinom me očarava

Gle,već staze prekrio je
i putove stare
u nevinost zaogrnu blata i kaljuže
velike i male

Sjedim,slušam,promatram
djetinjstva se sjećam
i radosti jedino
sreće i veselja

Mislim kako dalje
kada puta više nema
al' nasmiješim se odmah
pa to je sve zbog snijega!

Heroj



domovinu voli

bori se, moli

svoje ljude, ljubi

tiho,

ruku stavlja na grudi



a kada pati

samo on će to znati

skroman ko' prije

i tada ga,

nitko,

primijetio nije



suze i krik

nikad svršen čin

to je naš

Hrvatski sin



Pjer,

Pjesma mog prijatelja ustupljena exluzivno!

I još jedna:
Samo vama



Samo vama ću reći

stvari koje ni sebi

priznati se ne usudim

samo s vama,

ispadnem čovjek

a da se previše ne trudim



Samo pred vama

ne moram kriti

grč na licu, suzu i strah u oku,

moru koju sam doživio noću

i samo pred vama

prstima drhtave ruke

zabijenih u kosu,

pokazujem nemoć

da shvatim novi dan

koji će doći



i sad dok još uz

brdo života zguren hodam

i dok se kamen hrvatstva

sve teže nosi,

kako bi lijepo bilo

da se s nama,

bar Hrvatska povijest ponosi



samo sa vama i uz vas

usudim se šaptom

urliknut,

mi smo tu zbog tebe

lijepa naša,

a i ti si tu zbog nas



Pjer

Evo malo razmišljanja jednog mog sokola!

Normalan


žrtvu svoju spreman sam dati

za svoju djecu, za svoj dom

pokloniti im istinskog sebe

bez obzira na bol


hodanje po rubu straha

dio je normalnog mog života

nitko,

u meni više nije mogo' naći

dijete zaigrano ispod plota


ružne snove stopio sam,

u svaki dan

odvojiti ih gotovo više i nisam znao

otišlo je to

i dalje od kraja

postao sam samo ljuska od jaja


prošo' sam preveć toga

više ni sreću nisam znao primiti

niti sam ju htio dati

zato sada želim samo smoći snage

normalan biti,

a ne se više žrtvovati

Citat :

u meni više nije mogo' naći
dijete zaigrano ispod plota

Bez komentara.
I ja se želim jednom opet osjetiti kao to dijete. Vjerujem da budem. Samo sam ponekad nestrpljiva.

Danas je samo jedan od onih dana,tješim se.
Ništa lijepo ne vidim,ničem se ne smijem,ničem ne nadam.Strah me što iz nutrine mene šapuće tiho neki glas;Čemu sve ovo,čemu život,čemu mučenje?

Gledam kroz prozor sunčan dan.Gledam nasmijana lica,vesele oči,razdraganu djecu.U meni kao da je stalo vrijeme.
Pokušavam se osloboditi onog glasa.Tražim,premotavam slike u glavi.Zovem drage ljude,čujem njihove glasove,ali se ne budim iz svoje tišine.

Pokušavam se sjetiti jedne pjesme Pabla N.
Ne uspjevam."Volio sam je,a i ona je mene voljela".Samo se toga prisjećam.
O Bože,kako je moguće da sam zaboravila najljepše stihove koje sam ikad čula.

Šta mi je to život učinio.Kad,gdje sam se izgubila?
Na tastaturi jedva razaznajem slova,jedva pokrećem prste da tipkaju,jedva gledam i jedva živim.

Ovo je samo jedan od onih dana,valja ga progurati,valja mi nabaciti veliki osmjeh i odglumiti sretnu ženu,majku,prijateljicu.

Valja mi žednoj proći pustinju,već sutra se nadam oazi.Nije prvi put da klonem.Izdržaću,uspjeću,moram,želim.Ili sam željela.
Gledam kroz prozor sunčan dan.
Zašto je oko mene tama?
Čujem napolju glasove,a zašto mi se čini da sam na ovom svijetu sama?
Ma to je samo jedan od onih dana...

Draga, to je samo jedan od onih ludih dana koji nas tu i tamo uhvate. Mene je držalo prošli tjedan. Ničem se nasmijat, nad ničim se rasplakat. Sve bezveze.
Da te ne drma PMS?

E, sad si me rasplakala..draga, draga Arduana..

I dobro je da si to sve napisala..istresla iz sebe..
Ti si tu, i dobro ti je..
Sjeti se..
boce i mlijeka..čizama..
sjeti se da negdje postoji netko kome si jednom spasila čitav jedan svijet..

A sad ti nemam više što za reći...moraš kroz to proći sama..a da sam ti blizu..rekla bi ti nasmij me Arduana..

I nisi zaboravila stihove.
Samo su ti u podsvijesti.
Utipkaj u pretraživač pjesmu, kad je pročitaš opet ćeš je znati..napamet..cilu..
" ove noći mogu napisati najtužnije stihove
napisati na primjer noć je posuta zvijezdama trepere modre zvijezde u daljini...noćni vjetar kruži nebom i pjeva.."
Hajde, mila..nastavi..pjevaj..

Bilo je ljeto.Jedna djevojčica velikih crnih očiju,duge kose sapletene u pletenicu i sa pjegicama na licu sjedila je u hladu lipe.
Sjedila je na travi i nije se plašila da će se nahladiti.U rukama je držala reptila,šaputala mu nešto i nije znala da će mu uništiti krila.

Bila je sretna.Ljeta su tad bila duga,kiše tople.Voljela je da hoda bosa po mokroj travi dok su joj se kapi kiše slijevale niz lice.Sve oko nje su bili dobri ljudi,sve ih je voljela i plakala bi pri pomisli da bi se nekom od njih nešto ružno desilo.
Živjela je pod staklenim zvonom,zaštićena od boli,zlobe.Nije ni znala da postoje loši i lošiji ljudi.

Ljeto.Djevojčica je postala žena.Ne smije više sjediti na travi,jer zna da će se prehladiti.
Kad god ugleda reptila da se zaglavio negdje,oprezno mu pritekne u pomoć,pazeći na njegova krila.
Kad zapada kiša,dobro se obuče i skloni se u toplu sobu,namjesti pored prozora gledajući kapi kiše kako se slijevaju niz stakla.
Ljudi,nisu dobri.Lekcija je koju je naučila usput,ali na vlastoj koži.Ljudi su razbili stakleno zvono.Ali ona i dalje plače kad sazna da neko od njih pati.

Djevojčica,žena.Žena,djevojčica.
Sad ima snove.Snove da bar još na jedan dan sjedi u hladu lipe,onako bezbrižna kao nekad.Da bar još jedan dan prošeće bosa,po mokroj travi,da pokisne i tako mokra uđe u jednu kuću koja miriše na mamu.I da ju mama uz smiješak presvuče,stavi u svoje naručje i da zaspi u njenom krilu.

Nova su ljeta pred djevojčicom-ženom,
ljeta u kojima se snovi ostvaruju.
Sreća je u malim stvarima, sjećaš se, sekice?
Tko ti brani da svoje snove ostvariš?
Tko ima pravo uskratiti ti jedan dan u hladu lipe..nitko, osim tebe same..ne uskraćuj si srećo snove i ostvari ih, sama...
Reptile spašavaj, a za zločestim ljudima ne plači.
Voli te sekica.