F84.5 Aspergerov sindrom

F84.5 Aspergerov sindrom

Definicija

Aspergerov sindrom (AS ili AD) je razvojni poremećaj obilježen nesposobnošću razumijevanja kako društveno međudjelovati. Druga su obilježja nespretnost i neusklađeni pokreti, poremećaj društvenog kontakta s ekstremnom egocentričnošću, ograničenim interesima i/ili neuobičajenim zanimacijama, ponavljanim rutinama i ritualima, osobitostima govora i jezika i neverbalnim komunikacijskim problemima. Općenito, djeca s Aspergerovim sindromom pokazuju vrlo malo izraza lica osim ljutnje i žalosti. Mnoga ova djeca imaju izvrsnu memoriju i glazbene talente te ih zanimaju jedno ili dva područja. Mogu nadugo i naširoko razgovarati o omiljenoj stvari, ili ponavljati riječ ili frazu nebrojeno mnogo puta. Djeca s AS sklona su boravku u "vlastitom svijetu" i zaokupljena sobom i svojim rasporedom. Nastup AS-a obično je u trećoj godini. Neke osobe koje iskazuju osobitosti autizma (razvojni poremećaj mozga karakteriziran poremećajem društvenog ponašanja i komunikacijskih vještina), ali koje imaju dobro razvijene jezične vještine mogu imati ovu dijagnozu.

Aspergerov sindrom se razlikuje od ostalih poremećaja iz spektra autizma po tome što nema općenito zastoja u jezičnom i kognitivnom razvoju. Ipak, u standardnom dijagnostičkom kriteriju nije spomenuta motorna nespretnost i atipična upotreba jezika što se zna često javljati.
Aspergerov sindrom je dobio ime po Hansu Aspergeru, koji je 1944. godine opisao djecu koja se očigledno imaju normalnu inteligenciju ali im nedostaje vještina neverbalne komunikacije, fizički su nespretni i ne pokazuju empatiju.

Postoji li liječenje?

Ne postoji specifično liječenje za Aspergerov sindrom. Liječenje je simptomatsko i rehabilitacijsko i uključuje psiho-socijalne i psiho-farmakološke intervencije kao što su: psihoterapija, edukacija roditelja, promjena ponašanja, vježbanje društvenih vješina, edukacija i/ili primjena lijekova (psihostimulansi, antidepresivi, beta blokatori).

Kakva je prognoza?

Djeca s Aspergerovim sindromom imaju bolju prognozu od ostalih oblika razvojnih poremećaja te imaju veću vjerojatnost odrastanja i neovisnog samostalnog funkcioniranja. Ipak će ove osobe u većini slučajeva i dalje pokazivati blage poremećaje pri društvenim kontaktima. Također je povećan rizik za razvoj psihoza (mentalni poremećaj) i(ili) poremećaja raspoloženja kao što je depresija u kasnijim godinama.

Provode se brojna istraživanja kojih je svrha povećati razumijevanje ovih bolesti i nalaženje načina za njihovo liječenje i sprječavanje.

Zanimalo bi me, ako bi netko htio prokomentirati, kolika je vjerojatnost da se ovakav poremećaj ne dijagnosticira do rane odrasle dobi (20-30 god.)?
I gdje bi se odrasle osobe mogle otići testirati na ovakav poremećaj u Zagrebu?