F90.0 Poremećaj aktivnosti i pažnje / ADHD

F90.0 ADHD - Poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje


ADHD je skraćenica engleskog naziva "Attention Deficit Hyperactivity Disorder" a koji označava poremećaj hiperaktivnosti i deficita pažnje koje je karakterističan vrlo visok stupanj motoričke aktivnosti kao manifestacija vrlo visoke aktivnosti uma. Iako se ADHD uglavnom smatra poremećajem, on to nije. ADHD ljudi su najčešće vrlo inteligentni i izrazito maštoviti. Neuklapanje u običajena pravila i odredbe društva oko njih ih čini na neki način nepogodnima, te se medicina bavi time u cilju "izlječenja" hiperaktivnosti.
U SAD-u postoje ljekovi koji mogu "smiriti" hiperaktivne ljude. Ti lijekovi djeluju na mozak ostalih ljudi kao stimulansi. Jedan primjer lijeka za ADHD je Ritalin. Primjena Ritalina u SAD-u je vrlo raširena. Razlog tomu je taj što većina ljudi kroz svoj razvojni period prolazi kroz razdoblje hiperaktivnosti kojemu je cilj istraživanje okoline, a roditelji to vide kao "nenormalno".
Iako Ritalin "smiruje" oboljele od ADHD-a, on smanjuje kreativnost i navodno izaziva oštećenja mozga.
ADHD se najčešće izgubi poslije puberteta, no kod nekih ljudi ostaje cijeli život. Za njih se može reći da su "pravi" hiperaktivni ljudi.
Pretpostavlja se da je ADHD evolucijski bio vrlo bitan u periodu kada je čovjek ovisio o lovu. Visok stupanj impulzivnosti i domišljatosti kod oboljelih od ADHD-a pogoduje toj tvrdnji. Kasnije, kada čovječanstvo prelazi na ratarski način života, ADHD postaje problem i uglavnom se smatra poremećajem.
Vrlo veliki broj poznatih znanstvenika je obolio od ADHD-a. Neki od njih su: Albert Einstein, Thomas Edison i Wolfgang Amadeus Mozart.
Izvor: Wikipedia

ADHD se gotovo cijelo stoljeće primjećuje i liječi kod djece, ali spoznaja da se ADHD često nastavlja u odrasloj dobi postoji tek zadnjih nekoliko desetljeća. Dugo se među profesionalcima vjerovalo da djeca i adolescenti prerastaju svoje simptome ADHD-a do puberteta i gotovo sigurno do odrasle dobi. Ipak, suvremena istraživanja pokazala su da čak 67% djece s ADHD-om nastavlja imati simptome tog poremećaja koji značajno utječu na akademsko,strukovno ili društveno funkcioniranje u odrasloj dobi. Osnovni simptomi ADHD-a – nepažnja, impulzivnost i hiperaktivnost – pojavljuju se u djetinjstvu (obično do 7. godine života), te kod mnogih rezultiraju kroničnim i sustavnim pogoršavanjem stanja. ADHD kod odraslih se ponekad smatra «skrivenim poremećajem» zbog toga što su simptomi ADHD-a često prikriveni problemima u odnosima, poremećajima raspoloženja, zloupotrebom droga i ostalim psihološkim poteškoćama. Taj je poremećaj teško i složeno dijagnosticirati, dijagnosticirati bi ga morali samo iskusni i kvalificirani profesionalci. ADHD se kod odraslih najprije primjećuje zbog pojave depresije, anksioznosti, zloupotrebe droga. Drugi primjećuju ADHD kod sebe tek kada se poremećaj dijagnosticira njihovoj djeci. Usprkos tome što je svjesnost porasla o tome da taj poremećaj postoji i kod odraslih, mnogi odrasli ostaju neidentificirani i neliječeni.

Karakteristike odraslih s ADHD-om

Mnogi odrasli s ADHD-om su odrastali u doba kada liječnici, odgojitelji, roditelji i cjelokupna javnost nisu znali mnogo o ADHD-u ili o njegovoj dijagnozi ili liječenju. Shodno tome, osvješćivanje javnosti dovelo je do toga da veliki broj odraslih traži procjenu i liječenje ADHD-a i s njim poveznih simptoma.

Trenutni dijagnostički kriteriji za ADHD (prilagođen odraslima) prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku psihičkih poremećaja (DSM-IV) su:
- Ne obraća pažnju na detalje ili radi pogreške iz nepažnje na poslu
- Ima nemirne ruke ili noge ili se vrpolji u stolici
- Teško održava pažnju
- Ustaje u situacijama gdje se traži sjedenje
- Ne sluša kad mu se direktno obraćate
- Osjeća nemir
- Ne želi slijediti upute i ne dovršava posao
- Teško mu je izvršavati zadatke u tišini
- Ima poteškoće s organizacijom zadataka i aktivnosti
- Osjeća se stalno u pokretu kao da ima motor
- Izbjegava ili ne voli ili je neodlučan sa zadacima koji zahtijevaju mentalni napor
- Pretjerano govori
- Često izlane odgovor prije nego je pitanje postavljeno do kraja
- Ne želi čekati svoj red
- Prekida ostale
- Gubi stvari nužne za zadatke i aktivnosti
- Lako mu se odvraća pažnja
- Zaboravan je u svakodnevnim radnjama

Iako se kod dijagnosticiranja ADHD-a koriste i druge liste za provjeru ovi se kriteriji smatraju empirijski najvaljanijima. Ovi osnovni simptomi ADHD-a redovito vode od sličnih problema koji često postoje uz odrasli ADHD. Oni mogu uključivati:
- Probleme sa samokontrolom i s reguliranjem ponašanja
- Slabu radnu memoriju
- Nedostatnu upornost u izvršavanju zadataka
- Probleme sa kontroliranjem osjećaja, motivacije i pokretanjem
- Promjenjivost u izvršavanju zadataka i rada veća od normalne
- Kronično kašnjenje i slabo orjentiranje u vremenu
- Lako mu sve dosadi
- Nisko samopouzdanje
- Anksioznost
- Depresiju
- Promjene u raspoloženju
- Probleme sa zapošljavanjem
- Probleme u odnosima
- Zloupotrebu droga
- Lošu organizaciju vremena

Utjecaj osnovnih simptoma i dodatnih osobina ADHD-a može varirati od blagog do teškog vezano za njegov utjecaj na akademsko, društveno i strukovno područje. Budući da su simptomi ADHD-a uobičajeni i za mnoga druga psihijatrijska i medicinska stanja, odrasli ne bi nikad smjeli samodijagnosticirati, te bi trebali tražiti sustavnu procjenu kvalificirane osobe.

Istraživanja pokazuju da se ADHD pojavljuje u otprilike 3 do 5% školske djece i kod približno 2 do 4% odraslih. Među djecom omjer spolova je otprilike 3:1 s tim da je uobičajenije da poremećaj imaju dječaci. Među odraslima omjer spolova pada na 2:1 ili niže. Pokazano je da poremećaj postoji svugdje gdje je bio proučavan uključujući Sjevernu Ameriku, Južnu Ameriku, Veliku Britaniju, Skandinaviju, Europu, Japan, Kinu, Tursku i Srednji Istok. Poremećaj možda nema isto ime u ovim zemljama i možda se različito liječi, ali nema sumnje da je on gotovo univerzalan među ljudskom vrstom.


Što uzrokuje ADHD

Još ne postoji konačan odgovor. Do danas ne postoje nikakvi biološki, psihološki ili genetski pokazatelji koji bi pouzdano mogli utvrditi poremećaj. Ipak, istraživanja su pokazala da ADHD ima jaku biološku bazu. Iakoo još nisu otkriveni točni uzroci, gotovo da nema sumnje da najveći doprinos pojavljivanju poremećaja daje nasljedni faktor. U slučajevima gdje nasljedni faktor nije uzrok, mnogi drugi razlozi doprinjeli su riziku od ADHD-a: poteškoće u trudnoći, alkohol i duhan za vrijeme trudnoće, prijevremeni porod, značajno manja težina pri rođenju, postporođajne ozljede čeonim djelovima mozga. Istraživanja ne podržavaju stavove da se ADHD pojavljuje zbog prevelikog konzumiranja šećera, zbog dodataka u hrani, zbog pretjeranog gledanja televizije, zbog lošeg odnosa roditelja prema djeci ili zbog društvenih faktora kao što su siromaštvo ili kaos u obitelji.

Dijagnoza ADHD kod odraslih

Liječnik ili tim liječnika koji imaju iskustva s ADHD-om i vezanim stanjima bi trebali provesti temeljitu procjenu. Ovaj tim može uključivati neurologa ili psihijatra, kliničkog psihologa ili obrazovnog psihologa. Procjena ADHD-a treba uključivati temeljito kliničko ispitivanje prošle i trenutne ADHD simptomatologije, razvojnu i medicinsku povijest, školsku povijest, radnu povijest, psihijatrijsku povijest – uključujući sve lijekove ikad prepisane, društveno prilagođavanje i opće svakodnevno funkcioniranje (tj. sposobnost da se nosi sa zahtjevima svakodnevnog života). Prvo se traži dokaz osnovnih ADHD simptoma (hiperaktivnost, impulzivnost), a tada se utvrđuje jesu li ovi simptomi i kronični i stalni. Ovo ne bi trebao biti kratki površni ispit. Minimalno je potrebno sat ili dva. U idealnim uvjetima trebalo bi biti nekoliko izvora informacija, ako je moguće roditelj ili netko slične važnosti, te su potrebne informacije sa raznih područja (tj. škola, posao, kuća). Također je bitno da liječnik pokuša uključiti ili isključiti ostale psihijatrijske dijagnoze koje bi mogle bolje objasniti postojeće simptome. Temeljita procjena potrebna je iz tri razloga: da se utvrdi točna dijagnoza, da se procjeni postojanje medicinskih stanja ili stanja koja ometaju obrazovanje, te da se isključe druga objašnjenja za probleme u ponašanju u odnosima i školi.

Zašto je potrebno dijagnosticirati ADHD kod odraslih?

Odrastanje sa nedijagnosticiranim ADHD-om može ostaviti strašne posljedice na odraslu osobu. Za neke dijagnoza i edukacija koja slijedi samu procjenu može sama po sebi biti vrlo duboko iskustvo. Točna dijagnoza pomaže odraslima da sagledaju svoje poteškoće te da konačno razumiju razloge simptoma koje imaju cijeli život. Odrasli s ADHD-om često su sami sebe percipirali kao «lijene», «glupe» ili čak «lude». Točna dijagnoza i učinkovito liječenje može poboljšati samopouzdanje, obavljanje posla, obrazovne uspjehe i društvene odnose. Mnogi odrasli s ADHD-om zaštićeni su Zakonom o Amerikancima sa oštećenjima iz 1990. godine koji zabranjuje diskriminaciju pri zapošljavanju bilo kojeg pojedinca koji ima fizičko ili psihičko oštećenje koje sustavno ograničava jednu ili više osnovnih životnih aktivnosti – uključujući učenje i rad.


Što nakon dijagnoze?

Iako ne postoji lijek za ADHD, mnogi oblici liječenja vrlo uspješno mogu pomoći u suzbijanju njeovih simptoma. Najvažniji među njima jest obrazovanje odraslih sa ADHD-om i njihovih obitelji o prirodi samog poremećaja. Ipak, istraživanje koje je usporedilo razne vrste liječenja, utvrdilo je da se najveći napredak kod simptoma ADHD-a javio kao rezultat liječenja sa stimulantnim lijekovima u kombinaciji sa savjetovanjem. Dokazi pokazuju da su i neki triciklični antidepresivi učinkoviti za simptome ADHD-a, kao i za simptome koji se javljaju s njima, kao što su anksioznost i poremećaj raspoloženja. Isto kao što ne postoji jedan jedinstveni test za dijagnozu ADHD-a, tako ne postoji jedan plan liječenja koji bi bio prikladan za sve. Liječenje mora biti krojeno za svakog pojedinca osobno i treba uzeti u obzir razna područja. Za odraslu osobu sa ADHD-om postoje razne brige, društvenem, akademske, strukovne ili one vezane za odnose s drugim ljudima. Za neke, sama dijagnoza i shvaćanje da postoji razlog za mnoge poteškoće iz prošlosti može biti od velike pomoći. Odrasli s ADHD-om također mogu imati koristi od savjetovanja u vezi stanja, od pomoći pri traženju naprikladnijeg radnog okruženja, od pomoći pri organizaciji vremena, od poduke, od prilagodbi školskog i radnog okruženja, itd.

Ukratko neki česti dijelovi plana liječenja odrasle osobe s ADHD-om su:
- obraćanje odgovarajućim medicinskim profesionalcima
- edukacija o ADHD-u
- lijekovi
- grupe podrške
- učenje izrađivanja planova, spremanja podataka i slične rutine
- poduka
- savjetovanje u vezi struke
- pomoć pri odabiru obrazovanja
- prilagodbe radnog mjesta i škole

Multimodalni plan liječenja koji uključuje lijekove, edukaciju i psihosociološko liječenje najučinkovitiji je pristup. Iako nas tek čeka čitav niz istraživanja o psihosociološkom liječenju odrasle osobe s ADHD-om, nekoliko studija pokazuje da savjetovanje koji nudi podršku i edukaciju može biti učinkovito kod liječenja odraslih s ADHD-om. Kombinirani pristup liječenju koji bi se primjenio kroz duži period može pomoći u stalnoj borbi s poremećajem i pomoći odraslima sa ADHD-om da vode zadovoljavajući i produktivan život.

ADHD-hiperaktivnost

Povijest ADHD-a proteže se od 1902. godine kada je Sir George F. Still uočio problem među djecom koja su bila hiperaktivna, impulzivna i nepažljiva. Opisao je ponašanje te djece kao abnormalno i zaključio da se prije radi o organskom problemu nego o vlastitoj volji. Kasnije, drugi stručnjaci podupiru Still-ovu teoriju i nazivaju takvo stanje MCD ili minimalna cerebralna disfunkcija.
Tako je u dijagnostičkom i statističkom priručniku Američke psihijatrijske udruge DSM-II promijenjeno ime u hiperkinetička reakcija u dječjoj dobi. Kako je izašao DSM-III tako je opet promijenjeno ime u ADHD – poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj da bi se u DSM-IV opet promijenilo ime u deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj koje se koristi i dan danas.
Za dijagnozu ADHD-a treba biti prisutno barem šest simptoma nepažnje ili barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti.

Simptomi

- simptomi nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti trebaju trajati najmanje šest mjeseci u neskladu s razvojnim stupnjem
- neki simptomi postojali su prije 7. godine života
- neka oštećenja, kao posljedica simptoma, očituju se u dvije ili više sredina (npr. kućna, školska, radna)
- moraju postojati jasni dokazi značajnog oštećenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja

Nepažnja
- ne posvećuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara u školskom uratku, poslu ili drugim aktivnostima
- imaju teškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaća ili u igri
- čini se da ne slušaju i kad im se direktno obraća
- ne prate upute i ne dovršavaju školski uradak, kućne poslove ili dužnosti na radnom mjestu (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa)
- imaju teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti
- izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (kao što je školski ili domaći uradak)
- gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (igračke, školski pribor i dr.)
- ometaju ih vanjski podražaji
- zaboravljaju dnevne aktivnosti

Hiperaktivnost
- tresu rukama i nogama ili se vrpolji na stolcu ili sjedalu
- ustaju sa stolca u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostanu na mjestu
- pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno (kod adolescenata ili odraslih može biti ograničeno na subjektivni osjećaj nemira)
- imaju teškoća ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti
- često su u „pogonu“ ili kao da ih „pokreće motor“
- pretjerano pričaju

Impulzivnost
- „istrčavaju“ s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje
- imaju poteškoća s čekanjem reda
- prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru)

Na temelju ovih kriterija, postoje tri tipa ADHD-a:
- kombinirani tip (nepažnja, hiperaktivnost-impulzivnost)
- predominantno nepažljivi tip
- predominantno hiperaktivno-impulzivni tip
Danas se smatra kako 3 –5% školske djece ima simptome ADHD-a. To znači da u razredu od 30 učenika jedno ili dva djeteta ima ADHD. Isto tako studije su pokazale kako je ADHD učestaliji 2 do 3 puta više među dječacima nego među djevojčicama.

Popratni simptomi
Popratni simptomi nisu obilježje ADHD-a, već se samo pojavljuju zbog nedovoljnog razumijevanja ili nedovoljno pružene pomoći.
- nisko samopouzdanje
- depresija
- društvena izolacija
- dosada
- frustracije
- strah prema učenju nečeg novog
- zlouporaba alkohola ili droge
- osjećaj da ne daju svoj maksimum
- devijantno ponašanje zbog nagomilanih frustracija

Uzrok ADHD-a
Do danas je uzrok ADHD-a nepoznat. Mnogi roditelji često se pitaju gdje su pogriješili u odgoju, međutim oni nisu uzrok takvoga djetetova ponašanja. Danas se smatra kako je uzrok ADHD-a biološki a ne razvojni. Studije su pokazale da u 25% slučajeva rođaci onih koji imaju ADHD isto tako imaju ADHD. Stoga, stručnjaci smatraju kako je uzrok ADHD genetsko naslijeđe iako još nije nađen odgovarajući gen koji bi mogao biti uzrok ADHD-a.

Terapije
Postoje terapije i sve su one usmjerene kako bi pojedinac lakše obavljao dnevne aktivnosti i kako bi se lakše nosio sa svojim "posebnostima". Takozvana terapija ponašanja ima važnu ulogu jer obuhvaća roditelje i samu djecu. Roditelji se educiraju o djetetovom stanju i postavljaju se pravila kroz koja djetetovi simptomi postaju bolje kontrolirani kako bi se olakšalo roditeljima i djetetu da se lakše uklopi u okolinu.
Najbitnije stavke se baziraju na preporukama da roditelji sami prepoznaju kako nema svako neprikladno djetetovo ponašanje jednaku težinu i samim time kako trebaju izabrati prioritete na koje će reagirati i kontinuirano se pridržavati takvih ustanovljenih kriterija. Također postoje terapije koje su usredotočene prema samom djetetu, prema okolini (škola, edukacija profesora), prema samoj obitelji i medikamentozne terapije.

Lijekovi
Vrlo popularan način liječenja u SAD-u danas su stimulansi i antidepresivi. Oni ne liječe ADHD nego samo u najboljem slučaju privremeno otklanjaju simptome tijekom njihovog uzimanja. Kada se prestanu uzimati, svi se simptomi vrate. Treba naglasiti kako takvi lijekovi pomažu osobi da se lakše uklopi u zahtjeve okoline (škola i obitelj) te time omoguće profesorima lakši rad, a roditeljima manje zahtjevno dijete.
Lijekovi koji se primjenjuju u sebi sadrže tvari kao što su metilfenidati (Ritalin), amfetamini i dekstroamfetamini (Adderal) i spadaju u istu skupinu lijekova u koju također spada i kokain. Također se koristi i Concerta. Budući da još dan danas nije u potpunosti istraženo funkcioniranje mozga, tako se ne zna način na koji ti "lijekovi" djeluju na mozak pa ne djeluju jednako kod svih osoba.
Mnoge negativne posljedice, koje djeluju na normalan rad organizma (glavobolja, bolovi u želucu, mučnina, nesanica, povraćanje), te na samu psihu osobe (labilnost, depresija,.. ) izazivaju veliku kontroverzu između ne samo roditelja i djece, nego i samih psihijatra i psihologa. Ti lijekovi naime ne pomažu samo osobama s ADHD-om u poboljšanju koncentracije, nego i svakoj "normalnoj" osobi. Prekomjerno uzimanje takvih lijekova može dovesti do ovisnosti stoga se upozorava roditelje na tu mogućnost kako bi se držali takvi lijekovi podalje od djece.
Danas u SAD-u, oko 88% djece dijagnosticirano sa ADHD-om, uzimaju neku vrstu ovakvih lijekova i to čak od najranije dobi od 2 do 3 godine. U proteklom desetljeću potražnja ovih lijekova povećana je 5 puta. Bitno je uz ovo sve naglasiti kako lijekovi - medikamenti nisu bezopasni i kako oni ne liječe ADHD. Zbog svih kontraverza koje okružuju liječenje ADHD-a, postoji veliki broj stručnjaka i roditelja koji ne priznaju ADHD kao važeći poremećaj i bore se protiv liječenja te djece.

Udruga Buđenje bavi se problemom hiperaktivne djece i redovito održava predavanja i seminare.
Predavanje obuhvaća:
- osobno iskustvo predavača Marka Fereka u kojem opisuje odrastanje, odlazak u školu gdje je bio pogrešno shvaćen i bez samopouzdanja, te udaljen od samog sebe i svojih potencijala; on svojim izlaganjem pruža pogled s druge strane, osobno iskustvo kakvo niti jedan doktor ili psiholog nije prošao
- upoznavanje karakteristika hiperaktivnih sanjara (emotivni žar, hiperfokus, pojmovno razmišljanje, sanjarenje, kreativnost, maštovitost, istraživalački duh)
- simptome svrstane prema DSM IV priručniku (nepažnja, hiperaktivnost, impluzivnost)
- kako ispravnim pogledom na svijet prepoznati stvarne kvalitete tih ljudi
- popratne simptome (depresija, manjak samopouzdanja)
Termine predavanja možete vidjeti na stranicama udruge www.budjenje.hr.

Izvor: www.medikus.hr

Britanski učitelji upozoravaju: Hiperaktivnu djecu liječite disciplinom, a ne opasnim Ritalinom!
Izvor: zadovoljna.dnevnik.hr (Zagreb, 25.09.2008., 13:11 | dailymail)
Ritalin - propisani lijek za ADHD prošle je godine u Velikoj Britaniji usmrtio 11-ero djece. Frances Child, engleski učitelj, uočio je posljedice liječenja bolesti tim lijekom i upozorio na mogućnost druge terapije - disciplinom, vjerujući da je taj poremećaj rješiv

Početak radnog tjedna u školi, učenici u razredu mirni i disciplinirani, ali i pomalo pospani. Oko mi je zapelo za jednog od njih Joe Smitha koji je slinio nad udžbenikom, upozorio sam ga : Hajde Joe trgni se malo, dosta je bilo zabušavanja, primi se posla!’ No Joe me iznenadio, zgrabio je olovku bacio ju na mene i viknuo: ‘J… se’.

Nakon nastave zamolio sam ga da ostane duže zahtjevajući od njega ispriku i upozoravajući ga kako namjeravam obavijestiti roditelje o izgredu, no on je samo odgovorio:

‘Nisam ja kriv, bolestan sam, imam ADHD, ne mogu si pomoći.’ Bio je to prvi ali ne i posljednji u nizu slučajeva djece oboljele od ADHD-a koje sam susreo.

Ispovijest je ovo britanskog učitelja koji nije uzeo zdravo za gotovo ovaj slučaj nego je krenuo u istraživanje.

Prije svega ostao je zapanjen činjenicom kako se nečije ponašanje naziva bolešću, a osim toga došao je do suludih činjenica vezanih uz ADHD bolest..
Krajem devedesetih u Velikoj Britaniji i Americi uočene su prve naznake bolesti kod osnovnoškolaca, iako nikada prije nije bilo govora da se agresivno dječje ponašanje naziva bolešću.
No posljednje desetljeće broj djece sa problemima u ponašanju, pojačanom hiperaktivnošću enormno se povećao, zapravo toj djeci ustanovljena je dijagnoza i prepisan lijek Ritalin.
Istraživanja su pokazala da je u Velikoj Britaniji više od 400 000 djece na Ritalinu, što znači kako je najmanje dvoje djece u razredu na tom drugorazrednom lijeku.

Ritalin je opasan jer izaziva nuspojave poput nesanice, mučnine, srčanih mana, depresije, a nelegalno prodavanje tog lijeka kažnjivo je sa 14 godina zatvora. Zabilježeno je 11 slučajeva smrti djece upravo od posljedica Ritalina.

A zgrožava činjenica da je Ritalin tisućama djece serviran poput slatkiša.

Kako pomoći djeci rijetko tko da se pita, roditeljima su lijek prihvatili objeručke, ali moraju snositi posljedice koje će cijelo društvo kroz par godina osjetiti. Nije nepoznanica kako se iz dana u dan broj ubojstava, krađa, zločina povećava a zamislite kakva će biti ADHD djeca.

Učitelj s početka ove priče vjeruje kako postoje rješenja ali i uzroci ponašanja takve djece. Kućni nemar, manjak pažnje, loša prehrana, bezgranična mogućnost gledanja televizora sa nimalo edukativnim sadržajem samo su neki od propusta koji idu na teret roditeljima.

Zaposlenim majkama karijeristicama u svakom slučaju lakše je djetetu dati Ritalin negoli mu posvetiti nekoliko sati. Naravno nisu samo roditelji krivi tu su i zdravstvene ustanove, liječnici koji ne upozoravaju na posljedice i ne nude rješenja.

'Ako uočite da vaše dijete ili dijete u vašem susjedstvu ima teškoća s koncentracijom, ako vas psuje i napada, ostanite prisebni, pa to dijete nije bolesno, samo drugačije i zahtjeva više pažnje i reda u svom životu. Shvatite kad tad snosit ćemo posljedice, zaboga drogiramo vlastitu djecu' zaključio je Frances Childs.

Hiperaktivno dijete

Sindrom nepažnja - hiperaktivnost (prekomjerna aktivnost), razvojni je poremećaj koji se očituje nepažnjom, impulzivnošću i hiperaktivnošću. Takva hiperaktivna djeca mogu i roditeljima i odgajateljima i učiteljima zadavati mnogo brige i zahtijevaju dodatnu pažnju i tretman.

Poremećaj se najčešće otkriva kad dijete krene u kolektiv, posebno u školu. Vrlo je učestao, i smatra se da se pojavljuje u 3-5% djece školske dobi. Najmanje je četiri puta češći u dječaka nego u djevojčica. U stranoj literature naći ćemo naziv ADHD (Attention Deficit Hyperactivity Disorder – poremećaj pažnje i hiperaktivnost). Još uvijek su u upotrebi i termini koji su se ranije koristili, i to: minimalna cerebralna disfunkcija, ADD (Attention Deficit Disorder - poremećaj pažnje) i ADDH (Attention Deficit Disorder with Hyperactivity - poremećaj pažnje sa hiperaktivnošću).

Što uzrokuje pojavu opisanog sindroma?
Uzrok nije u potpunosti jasan, no znanstveno-istraživački rad diljem svijeta ukazao je na sljedeće moguće čimbenike u nastanku poremećaja: genetski čimbenici, promjene u metabolizmu mozga (dopamina i noradrenalina), različita oštećenja mozga, psihosocijalne čimbenike (rani gubitak ili odvajanje od majke, zlostavljanje, psihička bolest roditelja). Osim navedenog, često se u vezu sa poremećajem dovodi i alergija na salicilate (npr. Aspirin) i aditive hrane, promjene u metabolizmu šećera, konstitucionalna potreba za većim dozama vitamina i minerala, pretjerano gledanje televizije, play-station i dr. No važno je upozoriti da utjecaj tih čimbenika nije znanstveno dokazan.

Koji su vodeći znakovi i simptomi?
Znakovi (simptomi) koje oboljelo dijete pokazuje uglavnom se mogu svrstati u tri skupine: POREMEĆAJ PAŽNJE: dijete ne posvećuje pažnju detaljima ili radi pogreške zbog nemara, teško održava pažnju čak i u igri, ne sluša ni kad mu se izravno obraćate, ne prati upute i ne dovršava zadatke, teško organizira zadatke i aktivnosti, gubi stvari i zaboravljivo je, vanjski podražaji ga lako ometaju. HIPERAKTIVNOST: često trese rukama i nogama ili se vrpolji, ustaje u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostane na mjestu, pretjerano trči ili se penje, rijetko se mirno i tiho igra, često je u “pogonu” ili kao da ga “pokreće motor”, pretjerano priča. IMPULZIVNOST: “istrčava” sa odgovorom prije nego što je dovršeno pitanje, teško čeka na red, često prekida ili ometa druge.
No valja imati na umu da je sve ovo i dio normalnog dječjeg ponašanja, naročito u ranijoj dobi. Rastom i razvojem djetetova sposobnost samokontrole i koncentracija raste, te je ovakvo ponašanje sve manje prisutno. Tek kada dijete ovakvim ponašanje odstupa od svojih vršnjaka može se govoriti o poremećaju. Kako se navedeni simptomi mogu povremeno, pojedinačno ili ovisno o situaciji ili razvojnoj fazi pojaviti u gotovo sve djece, da bi se postavila sumnja na ADHD potrebno je pojavljivanje simptoma kroz 6 ili više mjeseci, njihova pojava prije sedme godine života, pojavnost u dva ili više okruženja (npr. kuća i škola) te i popratni nezadovoljavajući uspjeh u školi.

Što trebaju učiniti roditelji?
Roditelji, navikli na svoje dijete, najčešće ne mogu objektivno procijeniti njegovo ponašanje. Zato sumnju na hiperaktivnost a potom i dijagnozu postavljaju stručnjaci koji rade s djecom. Tu se poglavito misli na liječnika školske medicine koji već na pregledu za upis u prvi razred osnovne škole postavlja sumnju te upućuje dijete na obradu sa ciljem isključenja drugih bolesti ili poremećaja koji mogu dovesti do ovakvih simptoma. Liječnik školske medicine timski, sa stručnom službom škole, nastavnikom i roditeljima, ukoliko je potrebno, donosi odluku o primjerenom obliku školovanja djeteta.

Kako će se takvo dijete uklopiti u školu?
Postupci djelovanja na ponašanje primijenjeni u školi i kod kuće bitan su dio skrbi o hiperaktivnom djetetu. Oni uključuju jednostavne aktivnosti koje valja sustavno i stalno provoditi:
a) postavljanje jasnih i jednostavnih pravila,
b) nagrađivanje i za mali uspjeh,
c) vođenje dnevnika aktivnosti,
d) prekidanje aktivnosti koje zahtijevaju dugotrajno mirovanje učenika aktivnostima koje omogućuju kretanje,
e) izbjegavanje kažnjavanja, osobito tjelesnog.
No i šire, pristup uključuje i prolagodbu cjelokupnog načina života, na pr. izbjegavanje onoga što zahtijeva dugotrajno mirovanje (kao daleka putovanja ili nepokolebljiv zahtjev za dugotrajnim sjedenjem). U tretmanu te djece koriste se ponekad i lijekovi, najviše iz grupe psihostimulatora, a nezaobilazno mjesto ima i psihoterapija. Utjecaj ovog poremećaja na život djeteta, obitelj a onda i cijelo društvo je dalekosežan. Takvo dijete prekidanjem i ometanjem aktivnosti i/ili igre drugih može iritirati vršnjake, što može dovesti do odbacivanja, a to može pogodovati još većoj nesigurnosti, niskom samopoštovanju i sklonošću depresiji. Roditelji se zbog nesrazmjera uloženih napora i rezultata mogu osjećati iscrpljeni i frustrirani, što može voditi ka zanemarivanju i odbacivanju takve djece. Uspjeh u školi često je nezadovoljavajući i ne odgovara realnim intelektualnim mogućnostima djeteta. Ukoliko se ne primijeni pravilan postupak i briga, na loš uspjeh u školi mogu se nadovezati i delikventno ponašanje te sklonost eksperimentiranju sa sredstvima ovisnosti. Hiperaktivna djeca sklonija su i ozljedama. Neki od znakova hiperaktivnosti zadržavaju se u oko 2/3 djece i u odraslo doba. Tada prekomjernu aktivnost zamjenjuje subjektivan osjećaj nemira, a poremećaj pažnje i impulzivnost mogu i dalje biti prisutni. Zbog svega navedenog hiperaktivnoj djeci treba pomoć kako bi mogla u potpunosti ostvariti svoje životne potencijale, te u najvećoj mjeri proživjeti djetinjstvo i mladost bez nepotrebnih stresova.

www.zdravlje.hr