Sydney, ja vjerujem da svemu ima pomoći. Osim starcima - njima nikad nema pomoći jer niti će oni ikada razumjeti nas niti ćemo mi ikada razumijeti njih, a naročito ako nikad nije imala nikakvih poteškoća s mentalnim zdravljem.
Sjećam se, ja sam kao klinka (još u osnovnoj školi) znala grickati vrhove kose i kožicu oko noktiju, ali na to nikada nitko nije obraćao pažnju. Možda da jest, možda bi danas bilo drugačije jer bi se poremećaj dijagnosticirao u samom početku i danas ne bi imala problema s deprom, panikama, strahovima i ostalim piz*arijama (e, na ovom forumu je dozvoljeno psovanje!
)
I nisi "samo ti", ima nas puno, jedino što smo mi "hrabriji", koji smo ovdje i pišemo na forumu, spremni to priznati, što predstavlja sam početak suočavanja s problemom odnosno poremećajem i borbe za izlječenje.
Npr. ti čupkaš trepavice (ako sam dobro shvatila), neki drugi grizu nokte, treći se režu, a četvrti su destrukciju okrenuli prema van i zlostavljaju druge ili su pak pretjerano agresivni prema njima.
Ako mami možeš objasniti da si pod stresom i da ti je u takvim okolnostima teško kontrolirati se, postoji li ikakva mrvica šanse da te pokuša shvatiti?
Napiši nam još malo o sebi, s kakvim se stresom moraš suočiti, što misliš (iz tvoje trenutne perspektive) kakve su ti šanse da ga uspješno prevladaš...?
I - plači, to ponekad puno pomogne, iako to mnogi ne razumiju (npr. moj tata nikako da shvati kakvo ja to olakšanje u grudima osjetim nakon što se dobro isplačem). Ako ništa drugo, plači ovdje s nama, zato smo svi tu.
Pusek,
Renči